Što je to lijevo od centra?

Sam SDP, kao i razna medijski eksponirana lica, pretendiraju u hrvatskom političkom spektru konačno zauzeti famoznu poziciju lijevo od centra. Problem je samo u tome što nitko od njih ne zna koji bi sadržaj takve pozicije bio. A može ga se zapravo pronaći u nekim ishodišnim programima samog SDP-a s početka devedesetih.

Još uvijek nije poznato kakav su plan “pobunjenici” u SDP-u smislili: hoće li pokušati smijeniti šefa stranke Davora Bernardića prije Božića 2018. ili će ga, možda, lukavo dočekati nakon Nove godine i izbaciti ga iz sedla kad ovaj to bude najmanje očekivao, malo iza Sveta tri kralja. Nelagoda u SDP-ovoj političkoj poziciji sastoji se u činjenici da je datum promjene na čelu stranke nebitan jer njihov problem u suštini nije personalne nego programske prirode.

Naime, socijaldemokratske se partije nalaze na prekretnici posvuda u Europi. Riječ je o neminovnoj potrebi za redefiniranjem socijaldemokratskog mandata s obzirom da sadržaj notorne pozicije lijevo-od-centra više ne može biti teorija i politika Trećeg puta u bilo kojoj inačici. Za socijaldemokrate svih zemalja, od blerovskih laburista do grčkog PASOK-a, dojučerašnja lijevo-od-centra pozicija bila je ugodna – ekonomski liberalizam proizvodio je uvide o funkcioniranju ekonomije i društva, on je obavio sav posao objašnjavanja kako se politika treba postaviti prema tržištu, dok je socijaldemokracija trebala samo pounutriti dobivene uvide i, u slobodno vrijeme, smisliti jednu do dvije redistributivne politike ili snažno naglasiti važnost obrazovanja u globaliziranom svijetu.

No, ta su vremena, kako rekosmo, iza nas. U Hrvatskoj tako iza borbe za prevlast i osipanja SDP-ovog članstva čvrsto stoji pitanje sadržajne redefinicije ljevice. To se pitanje postavlja, ne u svjetlu izgubljene relevantnosti podjele na lijevo i desno, nego, obrnuto, u svjetlu zaoštravanja društvenih sukoba čiji je podjela na ljevicu i desnicu izraz.

Dezorijentirani pretendenti

Politički akteri poput Dalije Orešković koji pretendiraju na zauzimanje i osnaživanje pozicije lijevo-od-centra proturječno kreću od pretpostavke, odnosno fraze da podjela na lijevo i desno više nije relevantna, istovremeno ističući da se žele profilirati na ljevici. U medijskom i političkom usponu Dalije Orešković ističe se element zabune i pogrešnog prepoznavanja karakterističan za pikarske romane. Ona se, tako, uspinje na hrvatskoj političkoj ljestvici, iskreno uvjerena da će zauzeti prostor lijevo od centra, međutim analiza mnogobrojnih tiskanih i televizijskih intervjua pokazuje da se sadržajno, odnosno programski nimalo ne udaljava od tipičnih tropa i figura postojeće političke scene.

Drugim riječima, nema ničega što je Dalija Orešković izgovorila u proteklih godinu dana, a što Davor Bernardić ne bi potpisao i zagovarao kada bi bio u poziciji lidera oporbe. Usprkos tome što su medijski predstavljeni kao sušte suprotnosti, jedna kao heroina nove ljevice, drugi kao nekarizmatični i nesposobni nasljednik Zorana Milanovića, vrijedi se upitati po kojim se točkama ili polazištima sadržajno razlikuju? Činjenica je kako bismo, odgovarajući na to pitanje, dobili ne samo veoma slična polazišta nego i jednako usko definirani okvir ključnih političkih tema u odnosu na teme koje se spominju samo zbog tradicije i pristojnosti. No, kada bi, hipotetski, bili zainteresirani za zamjenu idejno defenzivne socijaldemokracije novim temama i sadržajem, ne bi li to značilo da moraju probdjeti noći čitajući i analizirajući Corbynov program ili Die Linkeove brošure? Začuđujuće, ali mnogo kvalitetniju osnovu za svježe oblikovanu poziciju ljevice nudi programska povijest samog SDP-a.

Programi političkih stranaka trebaju dakako uvijek opreznog čitatelja, onog koji je do kraja usvojio poučak o razlici programskih načela i realpolitičkih ishoda. No, ako ih sagledamo uzmajući duži odsječak vremena, oni nam ipak daju uvid u kretanje neke političke organizacije, često i protiv namjera autora koji stoje iza njih. To je upravo slučaj sa SDP-om. Najjednostavnije rečeno, program iz 1990. godine sadržajno je najsveobuhvatniji i politički najradikalniji program koji je ta stranka ikad imala.

Prvi program

Početkom devedesetih, na Prvoj konvenciji, SDP se odredio kao politička organizacija koja se zalaže za demokratski socijalizam i nudi spektar programskih pozicija od ekonomske demokracije i razvoja demokracije u lokalnoj zajednici do definirane rodne politike te onoga što se u programu naziva ekosocijalistička politika. Sličan opseg tema zadržan je i u programu usvojenom na Sedmoj konvenciji 1996. iako je izbačena sintagma demokratski socijalizam te se samorazumijevanje stranke ogledalo u pokušaju uklapanja SDP-a u tradiciju europske ljevice izgrađene oko europskog socijalnog modela. Početkom devedesetih SDP programski korespondira sa smjernicama koje su danas prisutne u najuspješnijim socijaldemokratskim strankama, što se može lako provjeriti, primjerice, usporedbom programa britanskih laburista For the many, not the few.

Iako je nezahvalno uzimati jednu točku političke povijesti za prekretnicu, ostaje činjenica da političko-programska deklaracija donesena na Devetoj konvenciji u travnju 2004. eksplicitno smješta SDP u okvir Trećeg puta, igrajući na razliku tržišne ekonomije i tržišnog društva. Početkom 2000-ih programski nestaju stavke o ekonomskoj demokraciji u kontekstu uspostavljanja slobodnog i egalitarnog društva. Jednako je primjetno da postepeno, tokom vremena nestaje obrazlaganje poveznice između socijaldemokracije u Hrvatskoj i tradicije jugoslavenskog komunističkog pokreta.

Naime, u programu iz 1990. se tom aspektu pristupa otvoreno u sažetom nabrajanju i pozitivnih i negativnih odrednica nasljeđa radničkog i komunističkog pokreta, čime se barem na programskoj razini socijaldemokracija suprotstavlja tabuizaciji i totemizaciji, procesima koje politolog Dejan Jović drži ključnima za stvaranje, odnosno dizajn državotvorne politike identiteta. Do 2007. programska (a možemo reći i politička) transformacija je manje ili više dovršena, kako pokazuje izborni program Nova snaga donesen te iste godine. Od tog trenutka možemo vidjeti kako tema “gospodarskog rasta” dobiva središnji značaj i postaje panaceja socijaldemokratske politike; radi se o začuđujuće nerealnom postavljanju ciljanih stopa rasta od “najmanje 6 posto u prvoj godini vlasti, te za 4 godine dostizanje stope od 8 posto”; ali više od toga, riječ je naivnoj tehnokratskoj vjeri u tržišnu privredu poduprtu različitim idejama o modelima rasta bez drugog utemeljenja osim retoričkog.

Prašnjavi dokumenti

Primjerice, program govori o modelu 4×4, kojim se “treba izgraditi fizičku i institucionalnu infrastrukturu za najmanje četiri djelatnosti koje izvorno stvaraju dodanu vrijednost, imajući u vidu postojeću infrastukturu i kapacitete, a osobito strukturu i interese stanovništva. To znači u svakoj djelatnosti stvoriti uvjete za razvoj najmanje četiri kompanije”. Do kraja programskog teksta nije se razjasnilo koje su to četiri djelatnosti, niti su spomenute kompanije identificirane, ali nije skrivena činjenica da su se zastarjele formulacije iz političkog leksikona stare socijaldemokracije zamijenile vjerom u ekonomski rast koji sam po sebi donosi rješenje za većinu društvenih problema, te da je, kako se navodi dalje, “najveća povreda prava radnika nezaposlenost”, dok je “jamac radničkih prava država”.

Nepotrebno je dalje doticati progame Kukuriku koalicije iz 2011., odnosno Narodne koalicije iz 2016. budući da su oba rezultat dogovora šireg političkog spektra stranaka koji sadržajno ne donosi ništa više od političkog konsenzusa karakterističnog za krizno i postkrizno razdoblje.

Ukratko ocrtana povijest političkih programa SDP-a pokazuje da socijaldemokracija nije odmah osuđena na preuranjene kompromise i povlačenja na rezervne pozicije. Radi se o postupnom procesu gubljenja kompasa i nesnalaženja u političkom prostoru na temelju pogrešnih teorija o globalizaciji i ekonomiji. Programski gledano, teza o kontinuitetu Milanovićevog i Bernardićevog SDP-a ima više pokrića nego pretpostavka o fatalnom padu u provaliju nakon Milanovićevog odlaska. Razlike između dvaju predsjednika SDP-a nisu programatske ni idejne, nego prije retoričke i stilske te su utoliko pogrešne ideje o spasonosnom odlasku Davora Bernardića i novom uzlaznom ciklusu za SDP.

Zaoštreno rečeno za današnji SDP koji je programatski i intelektualno uglavnom nazadovao od Prve konvencije 1990. svejedno je hoće li mu na čelu biti Davor Bernardić, Zlatko Komadina ili neko treće medijski poznato lice. Prostor lijevo-od-centra pokazuje se u bilo kojem scenariju kao mnogo veći izazov nego što se to na prvi pogled čini. Za ljevicu je zasigurno još opasnije što ni izopćenici SDP-a u potrazi za novom organizacijom, ni medijski eksponiran pojedinci nemaju jasne ideje kako da ga zauzmu.

Teme o kojima je potrebno misliti da bi se to dogodilo leže u starim i prašnjavim dokumentima s početka devedesetih. U njima ima zasigurno mnogo toga spornog, no širina tematskog okvira, ponuđene formulacije i sintagme koje su naglašene bez sumnje bolje odgovaraju problemima postosocijalističkog društva koje živi u kontekstu određenom usponom desnice i iscrpljenošću europejskih legitimacijskih pripovijesti.

 

bilten

 

 

1 comment

  1. SDP je lutao sve dok nije zalutao pod Milanovićem koji je istaknuo svog dedu ustašu. I sad bi on da bude predsjednik RH. Ima šanse, ali SDP nema, jer je rastrojen.

Odgovori