Stepinac nije „pravednik“

Bolna je i tužna istina da je srušeno 3 tisuće spomenika pripadnika Brozovih partizanskih patriotskih snaga, onih koji su se suprotstavljali ustaškom zlu, zlu nacizma i fašizma, koji su se suprotstavljali onima koji su provodili Holokaust, a da istovremeno, najviše zahvaljujući Vašoj komisiji koju vodi jedan akademik, niču ploče sa natpisom Za Dom Spremni.

Alojziju Stepincu, zagrebačkom nadbiskupu od 1937. do 1960., pa tako i tijekom trajanja NDH od 1941. do 1945. godine, se ne može priznati i udijeliti titula „Pravednika među narodima“, odlučili su odgovorni izrealskog Memorijalnog muzeja Yad Vashem 2008. godine, ne sporeći da je Stepinac spašavao brojne Židove, Srbe i druge od sigurne smrti, ali ističući da time nije izlagao i svoj život smrtnoj opasnosti. Tako Stepinac nije dobio titulu „Pravednika među narodima” kojom se odlikuju pripadnici drugih, nežidovskih naroda, a koji su riskirajući vlastiti život tijekom Holokausta spašavali Židove. Ostao je tako bez priznanja da mu ime kao „Pravedniku među narodima“ bude uklesano na Zid časti, a izmakla mu je i medalja koja se tom prigodom uručuje a na kojoj piše – „Onaj tko spasi jednoga čovjeka, spasio je čitav svijet“.

No, bez obzira na sve kontroverze koje prate Stepinca, hrvatski političari se vole miješati u tuđe poslove, pa i sugerirati što treba raditi Vatikan kada je u pitanju proglašenje Stepinca svetim, a što Izrael kada se govori o proglašenju „Pravednika među narodima“. Nezabilježena je praksa da se političari jedne europske sekularne države miješaju u apsolutno isključivo crkvene nadležnosti. Time Plenković i drugi koji to rade, primjerice i sama predsjednica prilikom posljednje posjete Izraelu, jasno poručuju da njima nije osnovni motiv „Duh sveti“, već da ih vodi puki politički interes i pragmatizam. Budući su u Rimu, odnosno Vatikanu shvatili da je Stepinac u Hrvatskoj postao političko pitanje i da je to upravo ono što Vatikan ne želi, jasno je da stvorena atmosfera ne ide u korist beatifikacije Stepinca, te je prilikom nedavne posjete papi Plenković dobio hladni „šamar“ stavom da pitanje Stepinca zahtijeva strpljivost.

No, ako Stepinac nije „Pravednik među narodima“, Hrvatska se ima čime dičiti, Hrvatska ima 117 „Pravednika“ koji ponosno i zasluženo nose titulu koja im je dodijeljena. U svom nedavno održanom govoru prilikom otvaranja izložbe o Holokaustu u Hrvatskoj 1941. do 1945. godine „Ako tebe zaboravim“, predsjednik hrvatske Vlade će o hrvatskim „Pravednicima“ ne navodeći ime ni jednog od njih, i Stepincu reći slijedeće:

„Istodobno ovo je prilika da još jednom odamo priznanje i prisjetimo se svih hrabrih pojedinaca koji su se, izlažući vlastiti život, suprotstavili nepravdi i zlu da bi spasili svog bližnjeg. Među njima posebno mislim na 117 hrvatskih Pravednika među narodima, kojima se danas kao narod ponosimo. Mislim pritom i na blaženog Alojzija Stepinca, koji je pokazao rijetku hrabrost u tadašnjoj Europi i osobno je zaslužan za spašavanje brojnih Židova“.

Vidljivo je nastojanje gospodina Plenkovića da i blaženoga Stepinca „ugura“ među Pravednike – „Mislim pritom i na blaženog Alojzija Stepinca …“, svjesno prešućujući da Alojzije Stepinac pri tome nije izložio svoj život.

Isto tako Andrej Plenković ističe „117 hrvatskih Pravednika među narodima kojima se danas kao narod ponosimo“.

No, na žalost to nije istina, mi se s njima ne ponosimo.

Mi ne znamo imena naših Pravednika, mi ne nazivamo po njihovim imenima naše ulice i trgove, naše škole ili muzeje. Predsjedniče, mi se s njima ne ponosimo. Mi se, nažalost, divimo onima po čijim imenima nazivamo naše ulice ili dižemo spomenike, a hrvatska stvarnost je da se naše ulice nazivaju po onima koji su Holokaust provodili, a ne po Pravednicima. Predsjedniče Plenkoviću, ulice Mile Budaka, ministra bogoštovlja i prosvjete za vrijeme NDH i potpisnika rasnih zakona nalaze ti se diljem Hrvatske, pa ti to jako dobro znaš.

Mi se predsjedniče ne ponosimo s onima koji su se suprotstavili zlu koje je provodilo Holokaust, a suprotstavili su se organizirano samo partizanske jedinice, one u Vašem govoru nisu, naravno spomenute. U Hrvatskoj je u današnjim granicama Republike Hrvatske 1940. godine živjelo 25 tisuća Židova, a rat je preživjelo 5,5 tisuća, što znači da je gotovo 80% Židova stradalo od ustaškog režima. Od rasnih zakona Mile Budaka, kojeg slavimo diljem Hrvatske odavajući mu počast imenujući ulice, obale i trgove njegovim imenom, Židovi su se spašavali zamislite bijegom na područja pod fašističkom talijanskom upravom ili odlaskom u partizane. Kako svjedoči  Slavko Goldstein 1978. godine izraelski predsjednik Jichak Navon jednoj našoj delegaciji je zahvalio riječima – „Židovski narod ostaje uvijek zahvalan jugoslavenskim partizanima pod vodstvom Maršala Tita“. Koliko se god Vi trudili, to se predsjedniče Plenkoviću promijeniti ne može.

Bolna je i tužna istina da je srušeno 3 tisuće spomenika pripadnika Brozovih partizanskih patriotskih snaga, onih koji su se suprotstavljali ustaškom zlu, zlu nacizma i fašizma, koji su se suprotstavljali onima koji su provodili Holokaust, a da istovremeno, najviše zahvaljujući Vašoj komisiji koju vodi jedan akademik, niču ploče sa natpisom Za Dom Spremni.

Ovaj narod je sit ispraznih govora, objašnjenja i suhe rječitosti koja je u potpunoj opreci sa našom stvarnošću.

Ljudi vjeruju onome što vide, pa su primjeri a ne riječi ono što ih privlači.

tacno

2 comments

  1. Tekst sve govori.

    1. Čiji tekst? Možda netko drugi bi skroz nešto drugo napisao o Stepincu. Na kraju i jedan (ovaj autor) i drugi bi tvrdili da su objektivni. A tko može biti objektivan? Čovječanstvo! Pa molim te, pričekaj sa ocjenom o Stepincu!

Odgovori