Socijalna distanca i kolateralno sutra

Život nas uvijek uspije iznenaditi. Tako je valjda uvijek bilo, samo nam je sada nikad jasnije da nas, što god radili i planirali, uvijek iza ugla čeka tek jedno obično, ubitačno kolateralno sutra

Kuća od papira. Le Casa de Papel. Money Heist. E da, ako se išta radi u doba od ove izolacije, u doba od više-manje prisilnog ostajanja doma i druženja prekomjernog s ostatkom obitelji, onda se gledaju kojekakve serije. I najtvrdokorniji branitelji ljudskoga prava da ne daje podatke sa svojih dokumenta i kartica nikome, pa zvao se on i Netflix, pred kapitulacijom su.

Pred predajom su oni koji bi se najradije vratili u kameno doba kad smo stajali u redovima za kino ulaznice, a ne da se sve mora kupiti šest mjeseci ranije taman da propadne kad navrati tamo neka korona.

A bome propada, i turistički aranžmani, i glazbeni koncerti, i štošta planirano. Pa jedni vraćaju novac od ulaznica prodanih za koncerte kojih biti neće, drugi daju vaučere, a treći ne vraćaju ništa. Bolje je bilo kad smo stajali u redovima, zaključit će za stolom pripadnik generacije rođene u doba kad su Beatlesi još svirali, makar im se već lagano nazirao kraj.

Nego Le Casa de Papel. Tamo u prvoj sezoni i epizoda u kojoj Tokio, lik što među ostalim figurira kao narator, kazuje tko je tu u seriji kolateralna žrtva ali i to kad je pojam kolateralne žrtve nastao.

Ako je scenaristu za vjerovati pojam su skovali Amerikanci za rata u Vijetnamu, ne bi li tako »opravdali« toliki broj civilnih žrtava. Kovanica za koju se činilo da je stara koliko je i svijeta, jer kolateralnih žrtava je bilo i bit će ih uvijek na svim poljima ljudskog djelovanja, nastala je eto nema ni sto godina.

Ali, nastala je taman na vrijeme da pripadnici više generacija zarobljenih silom virusa u prosječnih 60-tak kvadrata mogu začeti diskusiju tko je za života veća kolateralna žrtva svih tih naših silnih povijesnih silnica. Tko je prošao bolje, tko gore i tko ima veće pravo rečenice počinjati sa »ne znate vi kako je bilo u moje doba«.

Evo recimo oni spomenuti što su se rađali tu negdje kad su Ringo, George, Paul i John još zajedno pleli po instrumentima, ako ne i mrvu kasnije. Ti imaju pravo kazati i da su bili blagoslovljeni i da su prokleti u isti čas.

S jedne strane, primjerice, novi val, glazba koja i dan danas fercera ako imate tu sreću da vam je u automobilu kazetaš, a kazete još taman toliko žive da dokazuju kako su skovane od boljeg materijala nego li CD-ovi.

Nema veze hoće li se potomak zakačiti za Štulića pa makar da se razaznati ne može o čemu to čovjek pjeva, ili će se navući na mekoću Idola, važno je samo da je derištu drago i da mu možeš reći – to je muzika, a ne ovo tvoje.

Bila je glazba, bio je i sport, nogomet recimo i europske lige skrojene taman tako da i mali katkad mogu velike srušiti na tlo onako kako je David srušio Golijata. Ne zna mladost kako je to kad iz šešira izvučeš protivnika iz Bugarske, ili s Malte i unaprijed znaš da ćeš dobiti, ili pak engleskog prvoligaša uglednog i opet unaprijed znaš da ćeš ako ne dobit’ ono imat’ pred očima spektakl nad spektaklima. Oni, naivci, misle da je Messi izmislio nogomet ili već netko tko kreira video igrice.

Ma, s druge strane bila je ta generacija ona kolateralna žrtva koječega, pa pamti koješta; školske reforme, redove za kavu, redukcije struje. Pamti starce koji su grizli nokte dok se vijećalo valja li im u kredite, pamti prve automobile, pamti podstanarstvo koje je trajalo godinama jer se godinama čekalo da se na onoj listi za stan dođe toliko visoko da mati konačno ima zašto kupiti toliko željeni, debeli lijepi tepih za dnevni boravak.

A onda je došao rat da i to osjete, pa privatizacije neke i recesije taman da se kriza srednjih godina čini suvišnim grintanjem onih koji su ionako učeni da ih uvijek iza ugla čeka malo gore, taman toliko da ih uvijek vrati korak natrag. Njih dakle, koronavirus, odnosno činjenica da se takvo što pojavilo, i nema zašto iznenaditi, ali ih ima zašto nasekirati. Jer, dokle će to tako recesijski!?

No, imala bi što na sve ovo jamačno reći generacija roditelja ovih što misle da je njima bilo najgore, oni što su rađali 40 i neke i mrvu prije. Što o njima mislimo i kako se o njima skrbimo ovih se dana pokazuje po domovima za starije, konceptu koji je sam po sebi u nas taman takav da imaš osjećaj kako ih odlažemo negdje gdje nam neće smetati, gdje neće ništa pitati i gdje će gnjaviti nekog drugog umjesto svojih rođenih sa svojim zahtjevima za koje više i nemaju snage.

Ne da nam se slušati ni da su bili za života više gladni nego siti, ni o skokovima iz sela u grad, ni o poslu što te čeka odmah poslije škole, ni o velikim kolektivima u kojima se štovala ura od marende, ni o skromnosti, ni o malim podstanarskim stanovima, ni o prijateljstvima većim od života, ni o Trstu i trapericama. Ili nam se ništa ne da s njima imati, ili smo u napadu panike da je kraj svijeta blizu postali na naglo prema njima pretjerano skrbni, taman da postanu sumnjičavi. Jer, vidjeli su oni i gore, a opet nisu ludi da se nakon svih tih žrtava daju nevidljivoj nekoj stvarčici koja svijetom hara.

A mladost, ova što se školuje preko tableta, što ćemo s njom i nije li njima ipak najgore? Ili im je, kuku i ajme, sve ovo normalno i viđeno u nekim distopijskim filmovima!? Dok ih gledaš kako su primorani družiti se sa starcima dok kipte od snage i energije, dok ih vidiš kako uče matematiku preko ekrana i sami svjesni da od takve škole nema ništa, dok suosjećaš s njihovim trudima da pomire i u savršen sklad dovedu količinu pozobanih grickalica s količinom vježbi što ih pokušavaju odraditi jer tako vježba mlada dama na zaslonu laptopa, dok ih ljubomorno zapravo slušaš kako se u gluhi sat umreže pa brbljaju o svemu kao da je sve normalno, biva jasno da bi oni lako moguće mogli biti ponajveća kolateralna žrtva ove pandamije. A opet na mladom je sve i možda nađu načina i da se grle, i vole, i zabavljaju i druže jednog dana tako da su dovoljno daleko da im virus ne može ništa, a da su dovoljno blizu da se čini da bliskije i ne može.

Tko onda nakon svega ima ponajveće pravo kazati da su njegova vremena bila najteža za živjeti, a tko će imat’ ponajviše prava jednog dana kazivati »ne znate vi kako je bilo u doba od korone«, ostaje vidjeti, odnosno teško je predvidjeti. Lako je zato moguće da će neki novi klinci dobiti neku novu TV seriju u kojoj će im neka nova Tokio objašnjavati kad je i zašto nastao pojam socijalna distanca.

Ono što je, međutim, nepobitno jest da je djed onomad kupio traktor marke Ferguson da mu traje ‘sto godina’, stari je kupio automobil da mu traje makar pedeset, a danas ni ulaznice za koncert ne možeš kupiti bez straha da će na datum od svirke biti valjane. Ili, kako to lijepo veli spisateljica Marina Vujčić dok sadi blitvu i bob, i ova koronavirus-situacija dobar je pokazatelj da je planiranje uzaludan posao. Što god mi planirali, život nas uvijek uspije iznenaditi. Tako je valjda uvijek bilo, samo nam je sada nikad jasnije da nas, što god radili i planirali, uvijek iza ugla čeka tek jedno obično, ubitačno kolateralno sutra.

novilist

Odgovori