Smrt antifašizmu?

Smrt fašizmu širom svijeta – sloboda svim narodima ovoga svijeta! 

Postoje ljudi s kojima se pristojan, normalan čovjek ne druži. Postoji rječnik kakvoga pristojan, normalan čovjek ne upotrebljava. I postoje publikacije i knjige na koje se pristojan, normalan čovjek ne obazire. Ili ih ignorira, pravi se kao da ne postoje, ili im se podsmjehuje. I njima i onima koji u njima pišu. I takvo ponašanje može zaista funkcionirati u normalnoj, sređenoj državi. Ali, u državi u kojoj osumnjičenici ili čak i osuđeni za ratne zločine sjede u parlamentu, u kojoj se protiv ministara vode sudski postupci zbog korupcije, u kojoj se rasprave na javnoj sceni nerijetko odvijaju na način kojega se ne bi postidjeli ni oni poslovični kočijaši (koji, zna se, nezamislivo psuju), u državi u  kojoj provale jezika mržnje i huškanje protiv neistomišljenika na najgori mogući način, kao i bezočno krivotvorenje povijesti postaju svakodnevna pojava,  u toj i takvoj državi ignoriranje i podsmjehivanje ne prolazi. Više ne!

Kada je Adolf Hitler objavio svoju programatsku knjigu Mein Kampf (Moja borba) bila je u Njemačkoj stvar prestiža, intelektualne superiornosti i dokazivanja dobrog odgoja reći da čovjek, naravno, tu knjigu nije pročitao. Mnogi i nisu, ali mnogi jesu. I ti koji jesu, mahom slaboga obrazovanja (mada je među nacistima bilo i ljudi s akademskim titulama, kao što ih ima i među ovdašnjim ustašofilima), nezaposleni, ogorčeni bijedom u Njemačkoj nakon Prvoga svjetskog rata, ti su povjerovali onome što je budući Fuehrer tamo propovijedao. Postali su vojska koja će ga bespogovorno slijediti, izvršavajući sve njegove zapovijedi, uključivši istrebljivanje (doslovno!) židovskog naroda, ali i pripadnika slavenskih naroda, kao i Roma i Sinti (svih koji nisu bili klasificirani kao pripadnici arijske rase, predodređene da vlada). Ignoriranje se obilo o glavu onima koji su se smatrali intelektualno nadmoćnima, odmahujući rukom i govoreći: “Tko bi čitao te gluposti, sve će to proći.”

Hrvatska je praktično od prvih dana svojega života kao samostalna država suočena s najgrubljim prekrajanjem novije povijesti i indoktriniranjem mladih pod plaštom reafirmiranja hrvatstva koje je, tvrde, desetljećima bilo potiskivano do te mjere da je “bilo opasno deklarirati se kao Hrvat”; mada svaki pripadnik starije generacije može (ako želi, iako mnogi oportunistički ne žele i šute) svojim osobnim dokumentima dokazati kako je ova posljednja tvrdnja gola laž,  To, međutim, propovjednike mržnje, isključivosti, netolerancije i ksenofobije, uopće ne uzbuđuje. Oni će svoje laži uporno ponavljati, ispravno računajući s time da će se oni (a i nema ih baš mnogo) koji im odgovaraju – umoriti, a da će Država – kao i do sada – na sve to šutjeti, prihvaćajući tezu da sloboda govora podrazumijeva i slobodu riganja mržnje i poticanja na nasilje prema neistomišljenicima, pogotovo ako su ti neistomišljenici lijeve orijentacije i ako prihvaćaju i priznaju vrijednosti antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata i antifašizma, ne kao političkog, nego kao ljudskog opredjeljenja. I da će, što nije nimalo nevažno, naići na razumijevanje Crkve, mada je bilo ne tako malo svećenika, Hrvata, koji su se uključili u antifašističku borbu.

Nedavno obilježavanje osamdesete obljetnice osnivanja Sisačkog partizanskog odreda, prvi puta u organizaciji Vlade Republike Hrvatske, izazvalo je pravu histeriju među filoustašama koji su prihvatili, kroz proteklih trideset godina, da svake godine imaju/otimaju sve više slobode, ugrožavajući time slobodu svima koji ne dijele njihova uvjerenja. No, takve ionako treba zatući, pa što da se zbog toga brinu? Dapače. Treba likovati. I kada se onda dogodi skup u Brezovici, mada će tek budućnost pokazati koliko su iskrene bile tamo izrečene riječi predsjednika Vlade i vladajuće stranke, onda to dožive kao hladan tuš, I krene protuudar. O jednoj notornoj televizijskoj emisiji što se “vrti” u programu niza lokalnih televizija – nećemo. Ali hoćemo, jer naprosto moramo, citirati pisanje jednog tjednika (ne spominjući mu ime, nije zavrijedio, osim što imenom vrijeđa i Hrvatsku i hrvatski narod). Moramo zato, što je to pisanje zvono na uzbunu, što je tako nešto apsolutno neprihvatljivo, ali i nezamislivo u bilo kojoj demokratskoj evropskoj državi. Na naslovnici se koči velikim slovima: “Smrt antifašizmu, sloboda hrvatskom narodu.” Dakle, hrvatski će narod steći slobodu tek ako zatuče antifašizam (i antifašiste, razumije se samo po sebi), pri čemu je notorna istina koju je nemoguće opovrći, ali ju je vrlo lako dokazati da je veliki dio hrvatskog naroda sudjelovao u antifašističkoj borbi (većina nisu bili komunisti, ali antifašisti jesu, već samom činjenicom što su ustali u borbu protiv naci-fašističkih okupatora i njihovih domaćih pomagača).

Na toj istoj naslovnoj stranici ponuđen je i upravo “osvježavajući” tekst koji govori o njegovim autorima više i bolje, no što bi mogao itko drugi. I opet – citat: “Antifašisti, prokleti bili 22. lipnja i svakoga drugoga dana, prokleti bili danju i noću, kad liježete i kad ustajete, kad izlazite i ulazite . . . Neka srdžba Gospodnja plane protiv vas i satre ime vaše, neka vam nitko ne iskaže milost, neka nitko s vama ne ostane pod istim krovom, neka vam se nitko ne približava na četiri lakta.” Treba li boljeg primjera istinskog “kršćanskog milosrđa” (s obzirom da zazivlju Gospodina, za pretpostaviti je da se smatraju kršćanima, mada to očito nisu)? Ono što je bitno je sljedeća poruka: neka su prokleti svi oni koji su u Drugome svjetskom ratu ustali protiv naci-fašističke okupacije i protiv para-države stvorene voljom tih okupatora; treba im zatirati i samo ime, što je vrlo jasan poziv na uništavanje još ono malo preostalih spomenika žrtvama fašizma i palima u antifašističkoj borbi, kao i na radikalno redigiranje povijesnih udžbenika: napokon: neka vam nitko ne iskaže milost, a to nije ništa drugo nego poziv na likvidiranje svih koji se (još) usuđuju deklarirati kao antifašisti.

Napokon, na toj istoj naslovnici, ispod fotografije sudionika skupa u Brezovici piše: “Dabogda se vama, Titovi nekrofili, dogodilo sve ono što su partizani učinili Hrvatima.” Uz te “dobre želje” ponovo se (znao je Goebbels što govori kada je lansirao maksimu po kojoj sto puta ponovljena laž postaje istina) reciklira još jedna od ključnih laži povijesnih revizionista i filoustaša: da su partizani bili neprijatelji hrvatskoga naroda. Po ne znamo koji puta vrijedi ponoviti, mada je i to uzaludno, kako je bilo likvidacija zarobljenika nakon predaje kod Bleiburga, kako se to nije smjelo dogoditi, ali se dogodilo, usprkos Titovim (sačuvanim) zapovijedima da se sa zarobljenicima postupa u skladu s međunarodnim pravom; kako svi oni koji su pružali otpor nakon kapitulacije Trećeg Reicha 9. svibnja/maja nisu uživali zaštitu temeljem Ženevskih konvencija i kako nisu u tim likvidacijama stradali samo ustaše i domobrani (dakle: Hrvati), nego i Srbi i Crnogorci – četnici, Slovenci – belogardisti, Kosovari – balisti. Na udaru se našao neprijatelj, a ne pripadnik ove li one nacije.

Sve je to dobro poznato, sve je to dokumentirano i sve to oni koji šire laži – jako dobro znaju. No, ovo sada prevršilo je mjeru. Ako Država sada ne shvati da je ugrožena, propustila je posljednju priliku reagirati. Ako oporba ne shvati što joj je sada činiti, ne zavrjeđuje zvati se oporbom. Ako se ne oglasi Crkva (jer, oni spominju ime Gospodnje), otvara se pitanje na kojim i kakvim pozicijama ona stoji. Ako ovo prođe u znaku uzrečice: ma pusti to, nije vrijedno spomena, iduće prilike neće biti.

I zato, umjesto: smrt antifašistima – sloboda hrvatskom narodu, treba reći, jasno, glasno, odlučno i s autoritetom kakvoga ne mogu imati ni usamljeni novinari, ni pojedini povjesničari: smrt fašizmu širom svijeta – sloboda svim narodima ovoga svijeta! Samo u znaku te parole Hrvatska može graditi budućnost.

Odnosno, kao što kaže jedan pripadnik generacije ovoga autora: “Mi smo svoju slobodu nakon teške i iscrpljujuće borbe izvojevali 1945. zajedno sa cijelim svijetom, a to što se neki s time ne mogu pomiriti, nije opći, naš problem. To što uporno štete svojoj državi i što izravno rade za neprijatelje Hrvatske, to je državni problem.”

tacno

2 comments

  1. Što se fašizma tiče, RH po mnogočemu sliči na Ukrajinu, Ukrajina na Mediteranu.

  2. Samo kratko : sve što nam je krenulo nizbrdo od tzv. samostalnosti do “nezavisnosti” ili prave neovisnosti je u raljama države.
    Dok je postojao Tudman ” država—to am ja ” pa do danas i Plenkovićevog ” mogu što hoću ” mi smo zaista ” slučajna država” jer u pravim postoji Ustav kojega se sluša i poštuje ; kod slučajnih , postoje preambule samo da postoje..

    ” a to što se neki s time ne mogu pomiriti, nije opći, naš problem. To što uporno štete svojoj državi……..ect “………….

Odgovori