«

»

lip. 12 2018

Slobodno, Hrvat!

Tko je Hrvatima sad kriv? Đavo će znati. Nema više Srba u vojsci, nema ih u policiji, nema ih više ni u Kninu ni u Splitu, ni u školama ni u bolnicama, ni u liftovima ni na grobljima, nema više Srba ni u Vladi ni u Saboru: eno ih od stotinu i pedeset zastupnika u hrvatskom parlamentu točno – troje

Hrvatskim građanima hrvatske nacionalnosti s okupiranih područja Republike Hrvatske – otprilike tim riječima, da sam ja predsjednik Republike, započeo bih proglas Hrvaticama i Hrvatima koji ovih dana iz slobodne, samostalne i suverene Hrvatske bježe jednako panično i bezglavo kao prije dvadeset tri godine njihovi sugrađani srpske nacionalnosti. Možda tek malo masovnije.

‘Hrvatskim građanima hrvatske nacionalnosti s područja Republike Hrvatske’, dramatičnim glasom čitao bi moj proglas spiker na državnoj televiziji, ‘pozivam pripadnike zavičajnih Facebook-grupa, koji su svojevoljno ili prisilno mobilizirani u iseljeništvo, da predaju putovnice hrvatskim vlastima uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema važećim hrvatskim zakonima. Pozivam inicijatore odlaska da shvate uzaludnost svoga pothvata i njegovu štetnost za hrvatsku zajednicu u Hrvatskoj, da se predaju hrvatskim vlastima i prihvate oprost ili pravično suđenje za svoje prijestupe. Pozivam hrvatske građane hrvatske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u odlasku i iseljeništvu, da ostanu kod svojih kuća, bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava i omogućiti parlamentarni i predsjednički izbori prema hrvatskom Ustavu i Ustavnom zakonu uz prisutnost međunarodnih promatrača.’

Takav bi, eto, moj proglas, da sam predsjednik Republike Hrvatske, spikeri na državnom radiju i televiziji čitali svakih sat vremena, takve bi letke bacali avioni i helikopteri iznad Slavonije, Banovine, Dalmacije i ostalih okupiranih područja – tek malo prerađen tekst proglasa kakvim se, prepoznali ste ga, predsjednik Franjo Tuđman onoga kolovoza 1995. obraćao ‘hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje’, pozivajući ‘pripadnike srpskih paravojnih postrojbi’ i ‘inicijatore pobune’ da se ‘predaju hrvatskim vlastima i prihvate oprost’, a Srbe ‘koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni’ da ‘ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu’. Prije nego što su sjeli na traktore i ostavili svoje stare kuće, da po njima bijelim Jupolom šaramo veliko, kvrgavo ‘Zauzeto, Hrvat!’.

Prije par dana Jutarnji list je objavio katastrofičnu demografsku procjenu po kojoj je stanovništvo Hrvatske palo na svega četiri milijuna – najmanje u posljednjih šezdeset pet godina, još od popisa 1953.! Tristotinjak tisuća je to manje nego na popisu stanovništva 2011., ili gotovo osam stotina hiljada ljudi manje nego na posljednjem predratnom popisu iz 1991., po kojemu je u Hrvatskoj tada živjelo 4.784.265 ljudi. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, još pred prošlo ljeto Hrvatska je imala samo 4.125.700 stanovnika, pa kad se od toga broja oduzmu oni koji su otišli, ali nisu odjavili prebivalište u Hrvatskoj, te realan broj gastarbajtera iz masovnog egzodusa – a prema podacima njemačkog statističkog zavoda, samo u Njemačku, samo prošle godine, otišlo ih je gotovo šezdeset tisuća! – dolazi se do salda od četiri milijuna, uz veliku vjerojatnost da je ukupno stanovništvo palo čak i ispod te brojke, ili barem da će pasti svaki čas.

Onda, istog dana – čitali ste o tome u svim novinama – razočaran u antipoduzetničku klimu, korumpirano pravosuđe, čudovišni porezni sustav i nedostatak državne potpore, Hrvatsku je napustio i ukupno 784.266. građanin od 1991. do danas, i stanovništvo Republike Hrvatske konačno je, definitivno i službeno palo ispod četiri milijuna. Na graničnom prijelazu upriličena je mala, sjetna svečanost, hrvatske vlasti pozvale su ga tom prilikom da ‘shvati uzaludnost svoga pothvata’, uljudno ga zamolivši da se ‘preda i prihvati oprost ili pravično suđenje za svoje prijestupe’, ali gospodin – povijest hrvatskog odumiranja zapamtit će mu ime, Zdravko Mamić se zove – rezignirano je otklonio ponudu hrvatskih vlasti.

Egzodus Hrvata iz slobodne, samostalne i suverene Republike Hrvatske tako je i matematički, u brojkama, dosegao razmjere srpskog egzodusa nakon 1991. godine. Na posljednjem popisu stanovništva Hrvatske Srba je bilo oko četiri stotine hiljada manje nego prije rata, a po prilici isto toliko – još malo pa četiri stotine hiljada – nedostaje danas i Hrvata: samo od tog posljednjeg popisa 2011., iz Republike Hrvatske ih je pobjeglo skoro tristo tisuća, isto dakle koliko i Srba nakon Oluje!

Ima li razlike? Ima, nekoliko sitnih: desetine, stotine hiljada Hrvata svoje domove umjesto na traktorima napušta u autobusima, i u dugačkim kolonama umjesto na istok idu prema zapadu. Nadalje, za razliku od izbjeglih hrvatskih Srba, među kojima se poneki i vratio, makar da umre na djedovini, izbjegli hrvatski Hrvati odlaze da se ne vrate. I da: hrvatske stanove i kuće nitko ne pljačka, ne minira i ne pali. Barem ne još.

Ako pak sitničavi sociolozi sutra baš budu inzistirali, ima još jedna, mada gotovo zanemariva razlika: hrvatski Srbi izbjegli su iz Hrvatske nakon što su se naoružali, pobunili i dobrih četiri-pet godina držali okupiranu cijelu jednu četvrtinu Hrvatske, nakon što su izbačeni iz njenog Ustava i svojih stanova, i nakon što je uz podršku moćnih Sjedinjenih Država na njih navalilo stotinu trideset tisuća vojnika sa osamsto topova i tristo pedeset tenkova.

Hrvatski Hrvati, s druge strane, dvadeset tri godine kasnije masovno u panici bježe iz Hrvatske koja je njihova privatna nacionalna država, u kojoj imaju svu vlast i prava, i u kojoj sami biraju tko će, što će i kako će – države koja je, najzad, i očišćena od Srba da bi njima bilo bolje, slobodnije, samostalnije i suverenije. Države u kojoj već dvadeset tri godine praktički nema Srba, i u kojoj se preostali primjerci mogu prebrojiti na brojaču jednog ulaza na maksimirskom stadionu.

Tko je Hrvatima sad kriv? Đavo će znati. Nema više Srba u vojsci, nema ih u policiji, nema više Srba u Partiji, nema ih u Centralnom komitetu, nema ih više ni u Kninu ni u Splitu, nema Srba ni u županijama ni u općinama, ni u školama ni u bolnicama, ni u liftovima ni na grobljima, nema više Srba ni u Vladi ni u Saboru: eno ih od stotinu i pedeset zastupnika u hrvatskom parlamentu točno – troje.

Bit će, međutim, da je i to troje još uvijek troje Srba previše, bit će da su oni krivi za biblijski egzodus Hrvata – nema tko drugi biti – jer upravo ovih dana, kao posljednja valjda očajnička mjera za demografski spas hrvatskoga naroda i jedine im i vječne Domovine, grozničavo su sakupljani potpisi za referendum o ukidanju zajamčene kvote srpskih zastupnika u Saboru. Jedva su organizatori sakupili potrebnih četiri stotine hiljada potpisa. Ustravljeni Hrvati potpisivali su kroz prozore njemačkih autobusa i u redovima za checking na linijama niskobudžetnih irskih avionskih kompanija. Dok dođe do referenduma, neće imati tko glasati: aktivno pismeni Hrvati dotad će već otići, a oni što ostanu neće znati pročitati listić.

Pa kad je tako, kad je takva bežanija pred to troje Srba, što bi tek bilo – samo naglas razmišljam – da su u Hrvatskoj ostali svi? Da su, eto, ‘građani srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje’ poslušali Franju Tuđmana i ‘ostali kod svojih kuća’, pa da su im se ‘dala sva građanska prava i omogućili izbori za lokalnu samoupravu’? Da ih je sada po pustoj Lici i Kordunu, Slavoniji i Dalmaciji još četiri stotine hiljada zajedno sa svojim potomcima, dosad već dobro punoljetnom sljedećom generacijom glasača?

Pa prije nego što i posljednji od nas bijelim Jupolom na fasadu stare kuće ne ispiše veliko, kvrgavo ‘Slobodno, Hrvat!’, da barem znamo tko nam je kriv.

 

 

 

2 comments

  1. Stalker

    “Nema više Srba u vojsci, nema ih u policiji, nema ih više ni u Kninu ni u Splitu, ni u školama ni u bolnicama, ni u liftovima ni na grobljima, nema više Srba ni u Vladi ni u Saboru: eno ih od stotinu i pedeset zastupnika u hrvatskom parlamentu točno – troje”

    Od Srba ostadoše samo prezimena. I to je prijetnja.

  2. Anti Ante

    Ovo je ustvari tužan, tragičan članak.

Odgovori