Sjećate li se ovih djevojčica?

„Nitko nas nije obavijestio o toj odluci, sramota je da iz medija moramo doznati o njihovu useljenju!“, ustravljenim se šaptom novinaru ispovjedio jedan od stanara, doznavši da skrbnici u zgradu namjeravaju useliti dvije potencijalno zaražene osobe.

„Osobno nemam ništa protiv njih, mi samo štitimo svoju djecu, a nama nitko ne jamči stopostotnu sigurnost!“

Slučaj nije prvi i jedini, ali je upravo ogledan. Priču znamo: nemarom HDZ-ove kumovsko-netjačke kadrovske politike u Domu za starije i nemoćne u Vukovarskoj ulici u Splitu izbila je mala seoska globalna pandemija, i nakon hospitalizacije zaraženih iz Doma je evakuirano još više od stotinu štićenika.

Veći dio štićenika sanitetskim vozilima je prevezen u specijalnu bolnicu Biokovka u Makarskoj, a jedan dio njihovi su skrbnici uselili u svoje privatne stanove u Splitu. Nemoćni starci, mnogi od njih i bez koronavirusa teško bolesni i nepokretni, u sudačkoj su se nadoknadi svojih života suočili sa zastrašujućom bešćutnoću okoline.

Doznavši da dolaze štićenici sad već zloglasnog doma, pacijenti Biokovke na redovnoj rehabilitaciji glavom su se bez obzira razbježali iz bolnice, pa se – u obratu koji bi u nekoj drugoj situaciji mogao biti i zabavan – već u sljedećem trenutku i sami suočili s vlastitom panikom: uzaludno nazivajući taksiste da ih voze kući, uskoro su shvatili da nitko ne želi voziti ljude iz bolnice u koju su stigli penzioneri iz splitskog „doma smrti“.

Slična drama odvijala se za to vrijeme i u splitskoj Ulici Hrvatske mornarice 1H, gdje su stanari doznali da vlasnica jednog od stanova useljava dvoje staraca iz Doma u Vukovarskoj, pa panično stali nazivati krizni stožer, policiju i novinare. „Strašno! Mislim da su sve službe ovdje zakazale. Strah nas je, ovdje ima i male djece“, vidno uzbuđena novinarima je izjavila predstavnica stanara, s kojom se brzo složio i onaj stanar s početka teksta: „Osobno nemam ništa protiv njih, mi samo štitimo svoju djecu, a nama nitko ne jamči stopostotnu sigurnost!“

Valjat će nam dobro zapamtiti te riječi. Iznenadit ćete se, naime, kako se brzo zaborave.

Psiholozi će nam, istina, za to vrijeme objašnjavati kako je u uvjetima globalne pandemije koronavirusa riječ o masovnoj psihozi, u kojoj se ljudi ponašaju iracionalno, i kako ćemo epizode poput ove brzo zaboraviti. Konačno, ovdje nije riječ o virusu, već o ljudima. A vrijeme liječi sve. Cinik bi dodao: osim zaborava.

„Osobno nemam ništa protiv njih, mi samo štitimo svoju djecu, a nama nitko ne jamči stopostotnu sigurnost!“ Te riječi, na primjer, zaista jest izgovorio jedan od stanara zgrade u kojoj su skrbnici namjeravali useliti dvije zaražene osobe. Samo što nije bila riječ o stanarima zgrade u splitskoj Ulici Hrvatske ratne mornarice broj 1H, već o stanarima zgrade u Brazilskoj ulici broj 14 u zagrebačkim Gajnicama.

I što nisu bile dvije starije osobe, štićenici jednog splitskog doma za stare i nemoćne, već dvije malodobne djevojčice, štićenice jednog zagrebačkog doma za nezbrinutu djecu. I što nije bila riječ o koronavirusu SARS-CoV-2, već o virusu HIV-a.

I što se sve to – valjalo nam je, rekoh, zapamtiti te riječi – događalo prije dvadesetak godina.

Slučaj, danas to znamo, nije bio ni prvi ni jedini, ali je upravo ogledan. Jednako je bila masovna psihoza i jednako su se ljudi ponašali iracionalno, ali vrijeme je sve izliječilo: priču smo odavno zaboravili. Otac, pomorac, HIV-om je bio zarazio suprugu, uskoro su od AIDS-a umrli i oni i njihova najstarija kćer, a ostale dvije, i same zaražene HIV-om, završile su u domu Nuevo Futuro u Zagrebu. Spomenka, radnica u domu, zajedno s mužem Brankom – što je, i sam siroče, ime dobio po prolazniku koji ga je našao u parku – usvojili su te dvije djevojčice i uskoro preselili u Kaštela kraj Splita.

Zvale su se – pa da, sad ste se sjetili – Ela i Nina.

Bile su Ela i Nina neko vrijeme velika hrvatska priča. Prvi put Hrvati su za njih čuli kad su prije dvadeset godina zagrebačke gradske vlasti hladno odbile zahtjev da se Eli i Nini pronađe stan u blizini klinike „Fran Mihaljević“, kako bi im se olakšali česti odlasci na terapiju.

Drugi put Hrvati su za njih čuli kad su sljedeće godine Spomenka i Branko s djevojčicama preselili u Kaštela, i kad je uprava kaštelanskog dječjeg vrtića hladno odbila upisati zaraženu četverogodišnju Ninu. Treći put Hrvati su čuli za njih kad su godinu dana kasnije roditelji djece iz kaštelanske osnovne škole Bijaći podivljali dočuvši da će se u tu školu upisati starija, sedmogodišnja Ela. Četvrti put Hrvati su za njih čuli kad su u potresnom televizijskom prilogu vidjeli malu Elu kako uči sama u školskoj knjižnici, izdvojena i izolirana od ostale djece.

Peti put Hrvati su za njih čuli kad je djevojčicama konačno dodijeljen stan u zagrebačkim Gajnicama, u Brazilskoj ulici broj 14, i kad su stanari organizirali demonstracije, panično nazivajući policiju i novinare. „Nitko nas nije obavijestio o toj odluci, sramota je da iz medija moramo doznati o njihovu useljenju!“, ustravljenim se šaptom novinaru tada ispovjedio jedan od stanara. „Osobno nemam ništa protiv njih, mi samo štitimo svoju djecu, a nama nitko ne jamči stopostotnu sigurnost!“

Onda su Spomenka i Branko svoje djevojčice odveli u Kutinu, i Hrvati više nisu čuli njih. Stvarno, gdje su danas Ela i Nina? Sada imaju dvadeset, dvadeset pet, koliko? Jesu li žive, jesu li zdrave, jesu li sretne, što je s njima? Eh, što je. Da ih zaista zanima, pitali bi Hrvati i što je sa onih stotinjak nesretnika iz splitskog Doma za stare i nemoćne, prebačenih u makarsku Biokovku. Pitali bi valjda i kako su, jesu li živi oni nesretni starci iz zgrade u Ulici Hrvatske ratne mornarice. I pitali bi sada, jer za dvadeset godina neće imati za koga pitati.

U obratu koji bi u nekoj drugoj situaciji mogao biti i zabavan, prestravljeni Hrvati danas panično bježe od nemoćnih i nepokretnih staraca, pravdajući se kako, eto, „ovdje ima i male djece“, ponašajući se tako potpuno isto kao prije dvadesetak godina, kad su jednako „štitili svoju djecu“, samo ne od nemoćnih i nepokretnih staraca, već od Ele i Nine – upravo dakle od „male djece“. Polomili se Hrvati od brige za malu djecu. Ako je i bilo sreće u Elinoj i Nininoj nesreći, bilo ju je tek u okolnosti da u ono vrijeme nije bilo pametnih telefona i Facebooka.

Ljudi nisu zli, nego neinformirani. Ljudi nisu zli, nego zabrinuti. Ljudi nisu zli, nego uplašeni. Hiljadu će opravdanja čovjek iznaći za zlo. A ono raste upravo iz neukosti i straha. Jučer je bio HIV, danas je SARS-CoV-2, sutra će biti neki treći virus, ili neće, svejedno. Virusom se ionako zajednica „naših“ – onih za koje imamo deklarativnu i dekorativnu empatiju – samo s nacije suzi na našu zgradu, naš kat ili „našu djecu“, prije nego u toj kljastoj empatiji ostanemo sami.

Najzad, bili su u međuvremenu i bit će ponovo neki Srbi, ili homoseksualci, ili Romi, ili muslimani, ili migranti, svakakvi se bolesnici i svakakve visoko rizične skupine muvaju našim stubištima, i svakakve zaraze prijete našoj djeci. I baš nikad zabrinuti stanari „nemaju ništa osobno protiv njih“, i baš uvijek žele samo da im netko „jamči stopostotnu sigurnost“.

Tek ponekad, naime – da simptomi budu vidljiviji – budu „naši“: naši stari ili naša djeca.  Tek ponekad, da bi klinička slika bila jasnija, zaista bude virus.

N1

1 comment

  1. Skidam kapu Dežuloviću!

Odgovori