Simulacija demokracije: hrvatska izborna farsa

Kocka je bačena, parlament je raspušten, još jedni hrvatski izbori održat će se 4. srpnja. Ali kakvi će to biti izbori? Prijevremeni, iznuđeni, izmanipulirani, u situaciji kada se zemlja nalazi usred krize izazvane pandemijom i posljedičnim krahom ekonomije. I to ne samo domaće, već i svjetske.

Dakle, kao prvo, izbori će se održati u neprirodnoj atmosferi još nedefiniranog oporavka, a zapravo će se tek tada osjetiti drugi udar ove krize. Drugo, pošto će se konture tog oporavka tek nazirati, izborni programi će se vrtjeti oko nerealnih prikaza situacije. Treće, kako neće imati pred sobom realne alternative, glasači će opet svoj glas podrediti emotivnim opredjeljenjima, što znači da će sve ostati – isto.

Oni koji su se odlučili na raspuštanje Sabora i privremene izbore, a to su vladajući, otužno će ponavljati kako je njihova zasluga što pandemija nije nanijela još teže udare, jer će prava kriza izbiti tek ujesen, kada se saberu uspjesi i neuspjesi turističke sezone, na koju kartu i igraju aktualni vlastodršci.

Kocka je bačena, parlament je raspušten, još jedni hrvatski izbori održat će se 4. srpnja, ali kakvi će to biti izbori? Prijevremeni, iznuđeni, izmanipulirani, u situaciji kada se zemlja nalazi usred krize izazvane pandemijom i posljedičnim krahom ekonomije, i to ne samo domaće, već i svjetske

Oporba će ponavljati svoje reformske slogane, koji zasada još uvijek djeluju neartikulirano. Kakav se to ”restart”, što bi značilo ponovno pokretanje, nudi? Ukidanje općina i gradova, ali zadržavanje istog broja regija, nazvanih županije? Uvođenje digitalne administracije i eliminiranje desetak posto zaposlenih iz glomazne i paralitične javne uprave?

Sve je to premalo da bismo mogli reći da će birači doista biti motivirani za izlazak na izbore. Bit će to simulacija, repetiranje dosadašnjih izbora i dosadašnjih podjela u društvu na liberalni centar i nacionalističku vladavinu, onu klasičnu i onu novu, fundamentalističku, kakva se pojavila nedavno na krajnjoj desnici.

O tome govore i izborne prognoze, po kojima bi HDZ, da su sada izbori, dobio 29,7 posto glasova, dok bi SDP dobio 28,7 posto glasova.

Sve druge opcije su marginalne, i moglo bi se dogoditi da opet nacionalne manjine budu jezičac na vagi, ovoga puta servilnije nego ikada, po formuli traktata o ”dobrovoljnom ropstvu”, odnosno dobrovoljnom sluganstvu, kako je to formulirao svojedobno Étienne de La Boétie.

A to suvremeno sluganstvo širokih narodnih masa, sluđenih medijskim manipulacijama, odlično su opisali nedavno preminula Ágnes Heller u svojoj knjizi ”Orbanizam” i svjetski poznati politolog Maurizio Viroli u svojoj knjizi ”Sloboda slugana”, gdje razotkriva mehanizam berluskonizma, tajkunske karikature liberalizma koji se pretvorio u plutokraciju, pri čemu nedostaje još treći list ovoga cvijeta, a to je trumpizam, kako je Alain Badiou nazvao Trumpov ”demokratski fašizam” kao distorziju liberalne demokracije.

No još uvijek postoji nada da će se na izbornom meniju naći prave teme, one koje bi doista odvele ovo društvo u jednu radikalnu reformu postojećeg liberalnog, a na kraju vrlo neliberalnog sustava izgrađenom na klijentelizmu, mitomaniji, izmišljanju lažnih tradicija, ksenofobiji, veličanju hrvatskog fašizma iz doba Drugog svjetskog rata, lažnim dilemama – i općoj korupciji i klijentelizmu, kakva se pred našim očima razotkriva u brojnim koruptivnim aferama, od kojih je posljednji primjer operacija ”Flajš”.

Prezentirati radikalni program socijalnih, ekonomskih i političkih reformi zapravo i nije tako teško: dovoljno je samo krenuti od rak-rana hrvatskog društva, počevši od korupcije, čiji je klijentelizam najizraženija forma kod nas. Da bi se eliminirali klijenti ove vlasti, dovoljno je napraviti radikalni rez u povlaštenim mirovinama uvođenjem nacionalnog mirovinskog plafona i reformirati glomazni i neučinkoviti administrativni aparat.

Taj bi mirovinski plafon morao reflektirati realno stanje u društvu i biti ovisan o prosječnoj neto plaći u Hrvatskoj. Za siječanj 2020. prosječna neto plaća u Hrvatskoj iznosila je 6.796 kuna, prema službenim izračunima. Kada bi se formulirao ”nacionalni mirovinski plafon” koji bi bio realni odraz životnih uvjeta, tada najviša mirovina u Hrvatskoj ne bi smjela iznositi više od jedne i pol prosječne hrvatske plaće, što iznosi 10.094 kune.

S time da bi tu maksimalnu mirovinu mogli dobiti samo oni koji su je svojim radom i punim radnim stažom i zaslužili, dok bi sve druge privilegirane mirovine, počevši od onih funkcionerskih, saborskih, ratnih, vojnih, policijskih i drugih morale biti ukinute, a zagarantirana minimalna bi mirovina morala iznositi jednu polovicu prosječne hrvatske plaće, da bi uopće neki umirovljenici mogli preživjeti.

Takav bi radikalan rez bio i prvi korak u borbi protiv siromaštva u Hrvatskoj, do kojeg je dovelo uvođenje predatorskog kapitalizma, grabežljive privatizacije i stvaranje ogromne armije klijenata – slugu režima.

Drugi bi korak bio radikalna reforma teritorijalnog ustroja, vraćanje Hrvatske na nekadašnjih stotinu općina, ali uz to i svođenje županijske mreže sa dvadeset na četiri županije, onako kako je to predložio naš najveći stručnjak za javnu upravu, profesor Ivan Koprić.

Oni koji su se odlučili na raspuštanje Sabora i privremene izbore, a to su vladajući, otužno će ponavljati kako je njihova zasluga što pandemija nije nanijela još teže udare, jer će prava kriza izbiti tek ujesen, kada se saberu uspjesi i neuspjesi turističke sezone, na koju kartu i igraju aktualni vlastodršci

Ali, za Koprićeve ideje nema sluha u domovini, kao što ni u hrvatskoj akademiji nema mjesta za Ivana Đikića, znanstvenika svjetskog glasa.

Pošto vladajući nemaju ni najmanju namjeru da dirnu u sustav županija koji generira klijentelistički sustav sluganstva i servilnosti, onda bi oporba trebala biti nedvosmisleno jasna u pogledu teritorijalnog preustroja Hrvatske, a ona to nije iz taktičkih razloga, izgleda zbog toga da ne izgubi savezništvo s Istarskim demokratskim saborom.

Tu nema nikakvih problema – kao što Italija ima tri regije s posebnim statutom, što znači s autonomnim statusom u okviru dvadeset regija (a svaka regija ima prosječno tri milijuna stanovnika), tako bi istarska regija mogla imati status autonomne regije zbog svojih povijesnih, kulturnih, multinacionalnih tradicija i posebnog identiteta, o kojemu su na svjetskim sveučilištima pisani i doktorati i posebne studije.

To su samo dva pitanja, dvije teme na kojima bi se mogli birači doista motivirati da daju svoj aktivni doprinos reformi zemlje, biranjem takvih programa koji bi zaista bili uvod u ”restart” jedne zemlje u dubokoj egzistencijalnoj krizi, koja lagano klizi prema svojim iliberalnim saveznicima i uzorima.

Svaka od tih točaka imala bi konkretne reperkusije, eliminirala bi ogromne troškove i oslobodila ogromna društvena sredstva koja bi se mogla iskoristiti u ulaganje u zdravstvenu mrežu, u usavršavanje odgojno-obrazovnog sustava, i konačno – u borbi protiv sve vidljivijeg siromaštva u Hrvatskoj.

autograf

1 comment

Odgovori