Senzibilizacija dogme pješke

Foto: AFP / Stringer

Treća svibanjska nedjelja je sad već tradicionalno u Hrvatskoj rezervirana za “Hod za život”. Nije tajna da je riječ o međunarodno koordiniranom događaju, kao što nije tajna ni ono što se njime nastoji postići. Politički je najzanimljiviji način kojim se cilj želi realizirati.

Prvi američki “Hod za život” (March for Life) održao se u Washingtonu 1974. godine uz prisustvo dvadeset tisuća hodača, nezadovoljnih građana koji smatraju ili “znaju” da “život počinje od začeća”. Svake godine otada, 22. siječnja ili koji dan oko tog datuma ozakonjenja pobačaja u SAD-u, kolona pro-life zagovornika u tisućama prošeće američkim gradom uz transparente koji otvoreno zahtijevaju zabranu abortusa.

U europskim državama prolajferi također imaju “svoj dan” za masovnu miroljubivu šetnju: logika reciprociteta udjela stanovništva katoličke vjeroispovijesti funkcionira s mjerom javne pažnje prema tom iventu. Ali temeljna os manifestacije je zanimljiva, jer se oko nje neprestano formiraju nove tendencije.

“Marš ili hod za život” se u svakom festivalskom srcu naslanja na univerzalno dostignuće kršćanstva: isticanje vrijednosti pojedinca mimo (barem deklarativno) društvenih nejednakosti. A na toj osovini temeljnog (manjinskog?) ljudskog prava, u suvremenim festivalskim tendencijama organizatori katoličkog “Hoda” vrlo spretno mobiliziraju suvremeni politički trenutak kojim, tobože neopazice, proširuju vlastite političke težnje. Od partikularnog prema općem, kako i priliči pojedincu koji odgovorno sudjeluje u vlastitoj političkoj zajednici.

Politički trenutak

Primjera radi, prošlogodišnji (šesti po redu) talijanski “Hod za život”, održan u Rimu na isti dan kao i u Zagrebu 20. svibnja, bavio se “problemom” Zakona o eutanaziji koji je u to vrijeme bio u proceduri talijanskog parlamenta.

Osim osnovne teme – ideje zabrane pobačaja, misija “Hoda za život” je programiranje gorućeg političkog trenutka. Kojeg i kakvog: o tome odlučuje klerikalna desnica. Eto osnovnog strateškog kôda ove festivalizacije.

U svakoj su izvedbi, naravno, najvažnije kontekstualne razlike prolajferskih promenada. Ideološki jednako postavljene i (marketinški) naizgled identične, ipak nude spektar finih razlika: panoramsku sliku političkog statusa.

Pa što nam je onda poručio domaći “Hod za život”? Održan sinkrono u Zagrebu, Splitu i Rijeci, sunčane subote 19. svibnja. Procjena policije navodi da se u sva tri grada ukupno okupilo oko petnaest tisuća građana pri čemu se u Rijeci, očekivano, skupilo njih (svega) tisućuipol.

Ležerna šetnja

Budući da je riječ o trećemu izdanju tog mimohodnog festivala konzervativaca, obiteljska televizija Laudato.tv (koju vodi jedna od udruga u klasteru klerikalne desnice ili obiteljaša, a programski radi kao “prva hrvatska obiteljska televizija s kršćanskim vrijednostima”), objavila je da je “treća subota u svibnju sada i službeno upisana kao ‘Dan hoda za život’ u Hrvatskoj”.

U Zagrebu se skupilo najviše hodača,  njih oko deset tisuća. Gradski promet bio je posve poremećen, odnosno prilagođen ležernoj šetnji rijeke građana koja je okupirala centar i uživala u finalu programa na pozornici središnjeg trga uz evergrinski refren Novih Fosila: “Kako je dobro vidjeti te opet”. Ništa neobično.

Tek je neobaviješteni građanin, koji možda ne dijeli jednaka uvjerenja i nije dio obiteljaške mreže, mogao ostati zbunjen atmosferom i aromom iventa.

Festivalski radostan događaj: u majicama i kapama fluroscentnih boja, gomila zagrebačkih mladih obitelji s dječicom, srednjoročnih parova, penzionera ali i starijih tinejdžera polako se, uz smijeh, primicala epicentru. Ne štedi se na balonima. A da je  doista riječ o katoličkoj procesiji,  naivac je mogao zaključiti po (usamljenom, doduše) kipu Majke Božje koju je na ramenima iznijela nekolicina muškaraca.

Eliminacija protuprosvjednica

Nekoliko prosvjednica, aktivistica koje su nastupile u crnini kao performerice protuprosvjeda s transparentima gdje se otvoreno zalažu za pravo žene na vlastito tijelo i njezinu odluku o pobačaju; vrlo je brzo “ubajbučeno”.

Policija je elegantno privela miroljubive protuprosvjednice: jer protuprosvjed nije legalan i/ili legitiman?

Naravno, tom su skupu nazočili korifeji domaće desnice poput Marijane Petir ili Zlatka Hasanbegovića: medijima nadohvat. A glavna organizatorica katoličke desnice i/ili figura obiteljaškog klastera Željka Markić manje se medijski eksponirala: valjda demokracija grupe nalaže i promociju ostalih zaslužnih organizatora. Javnosti se stoga obratila koordinatorica “Hoda za život” Hajdi Begović ponavljajući da “nije riječ o prosvjedu nego proslavi Dana života”.

Ikonografija to pocrtava, posebice u jednom (analitički možda zanimljivom) transparentu : “Nema budućnosti bez početka”. Ali nema niti iluzija o hrvatskom političkom realizmu. Ispod hipijevske fasade grupe koja “uživa u vlastitoj djeci” jednako kao i u svojoj subotnjoj šetnji centrom grada; na bolji pogled otkriva se puni raster, jasan uzorak nacionalističkih “teza”.

Prisjetimo se, nosiva tema svakog “Hoda za život” je “senzibilizacija” prolajferske dogme. Možda na putu prema zagovaranju zabrane abortusa u katoličkoj Hrvatskoj?

Samo pozitiva

Iako bi to bio nonsens, nakon što je 2017. godine Ustavni sud odbio zahtjev za ocjenom ustavnosti takozvanog Zakona o pobačaju? Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović tom je prilikom, ponavljamo, zaključio: “Ne smatramo da postoji Ustavom zajamčeno pravo na pobačaj kao ljudsko pravo, nego postoji pravo na privatnost koje uključuje zaštitu obiteljskog života i dostojanstva i pravo na slobodu da žena do desetoga tjedna vlastite trudnoće odluči o tome hoće li nastaviti trudnoću ili ne, a nakon toga nastupa javni interes.”

Ali, naravno: festivalsko programiranje ideološkog sadržaja “Hoda za život” neće izgovarati logičke političke besmislice ili najavljivati daleki politički cilj, nego će raditi “s onime što ima pri ruci”. Svega ima u naslagama domaćeg socioekonomskog bunara.

Budući da mu je primarna zadaća redukcija (ljudskih) prava, festival “Hod za život”, upadljivo se, pred mikrofonom na središnjem trgu glavnoga grada, zalaže za afirmaciju: prava žena radnica na neradnu nedjelju, ravnopravnost radnih prava majki koje se vraćaju na posao; bolje ekonomske prilike i pozitivnu diskriminaciju mladih parova s djecom – sve radi sprečavanja daljnjeg iseljavanja hrvatskih građana iz domovine…

Retorička afirmacija, ne javna negacija. Samo pozitivno, samo ljubav – poručuje prolajferska grupa hodača. A onako radosni, jesu li svjesni svega što zagovaraju? Nevažno. Je li po stvari ubavo katoličko proštenje ili srednjeklasni šik zagrebačkih katolika, nije važno. Ceremonijalnost ne poznaje “teške boje”, kamoli ironiju. Tek “ljubav prema bližnjemu”, u ovakvoj aromi i tonu koji prenosi, recimo, televizija Laudato, u izjavama festivalskih posjetitelja.

Referendumski pogon

Citiramo: “Ako ne štitimo život od začeća, mislim da ne štitimo Hrvatsku”, reče mladić Dominik Šarić. Ili srednjovječni posjetitelj Ante Zubac: “Dovoljno je podsjetiti što je blaženik, a za nas svetac, Alojzije Stepinac rekao: ‘Blagoslov narodima po djeci njihovoj’.” Ili pak kriptično, na transparentu: “Dalmacija za život”.

“Hod za život” koristi, provjereno, najjače oružje: emocionalnu mobilizaciju. Hod “karizmatske ideologije”, prema “realitetu” samoobnavljajućeg kolektiva. Pa emocije prema “dječjem životu” lako posluže kao ljepilo aktualnijih tema desnice. U subotnjoj prigodi open-aira, “hodači” su ljubazno upozoreni da – ako slučajno još nisu – potpišu dvije važne peticije na gradskim štandovima.

Prva je Inicijativa protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, gdje se potpisnik/ca zalaže za raspisivanje referenduma o ratifikaciji. A u drugoj inicijativi pod zapovjednom sitmagmom/naslovom “Narod odlučuje”, zalaže se za promjenu izbornog sustava. Navodno, u ime demokratizacije izbornog sustava, da se saborske zastupnike učini odgovornim biračima. Pri tome prva točka zahtjeva ili smanjivanje ukupnog broja zastupnika što bi se realiziralo izmjenom članka 72 ustava RH, eklatantno služi kao dekor drugoj i važnijoj točki koja se zalaže za smanjivanje broja zastupnika nacionalnih manjina. Za dodavanje članka 72a, gdje će pisati da “zastupnici nacionalnih manjina odlučuju o svim pitanjima nadležnosti Hrvatskog sabora, osim o povjerenju Vladi i donošenju proračuna”.

Ni manje, ni više: legitimaciju pitanja prava manjinskih zastupnika (u prvom redu zastupnika srpske nacionalnosti) šutnula je u lice građanima domaća desnica, jer je jasno da pitanje (svake) manjine spada u korpus dostignutih općecivilizacijskih vrijednosti. Valja raditi po planu. Po naučenoj retoričkoj formuli dobro raspoloženog mladog volontera desnice sa gradskog štanda “Narod odlučuje” koji ovako vabi potpisnike: “Nije tu stvar u smanjivanju prava, nego oduzimanju privilegija koje manjinu smještaju u nadređeni položaj državotvornom narodu”.

Društveno prihvatljivi apsurd

Obje referendumske incijative izašle su, naravno, iz kabanice obiteljaškog klastera. Pa su se obiteljaši, hrastaši, hodači za život, nacionalistički narodnjaci i oni “na-pol-puta-opredijeljeni katolici” te subote našli na gradskom partiju – u ime budućeg referenduma. Partijanerski srednjeklasno formuliran, teče polako proces redukcije ljudskih prava – do društveno prihvatljivog apsurda. Takav se, naime apsurd, navodno najlakše vidi s margine.

Primjerice, na fizičkoj margini subotnjeg “Hoda za život”, na rubu centra Zagreba i blizini njegova Glavnog kolodvora, građani su bili pozvani i da potpišu peticiju “Zaštitimo svećenike od optužbi za pedofiliju”, uz referendumsko pitanje: “Jeste li za to da se Ustavom Republike Hrvatske zabrani kazneni progon svećenika, biskupa i nadbiskupa katoličke crkve u Hrvatskoj, kao i vjeroučitelja zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta?”.

Konceptualni umjetnik Siniša Labrović stajao je iza štanda i pokušao, argumentacijom povijesti problema ili “problema” pedofilije u redovima katoličke crkve – u to jedno jedino subotnje prijepodne – skupiti što više potpisnika.

Labrovićev performans

A to Labrovićevo performersko radno mjesto bilo je postavljeno pored štandova za potpis dvaju velikih proreferendumskih igrača: onih protiv Istanbulske konvencije i za izmjenu izbornog sustava. Labrović je skupio svega šezdeset potpisa: marginalno.

Ili: marginalno? Što je takvo u Labrovićevom performansu? Njegovo referendumsko pitanje je ozbiljno postavljeno. Pedofilija je globalni i najprešućivaniji problem katoličke crkve. Kao i u većem dijelu katoličkog svijeta, o spolnom zlostavljanju djece na satovima vjeronauka ili  onoj “ispovijedi bez rampe”, šute sve nadležne institucije. Ali ceremonijalni katolici u subotu, čini se, nemaju ni analitičkih ni emotivnih kapaciteta za Labrovićevu Incijativu. Stvar naše nasumične logike? Onda bi drugačije baždareni, statistikom manje maženi građani Hrvatske, bili valjda oni koji su u većini potpisali Labrovićevu “Incijativu” jer su “pravovjerno” liberalni, zagovornici svih ljudskih prava i tek slučajni prolaznici koji uglavnom s dosadom ili prezirom promatraju skup “tupih katolika s balonima”?  Banalni “mi” i banalni “oni”?

Naprotiv, lukavi Labrović se fino distancirao od svake, pogotovo  klasne distinkcije. Inzistirajući, u župničkom pripovjednom i tonskom performerskom registru, na kontekstualnom, kriminogenom, ali prešućivanom dosegu eventualnog referendumskog pitanja. A njegovo pitanje, za razliku od velikih obiteljaških Inicijatora gdje potpisniku/ci prosta pravovjernost nalaže jedini (državovtvorni) smjer, na kušnju (ironijsku barem) stavlja svakog građanina: “hodača” ili prolaznika. A kušnja je opasna, poput prvog bačenog kamena…

 

bilten

 

 

Odgovori