SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza

Ne znam opisati osjećaj koji me zaokupio nakon izlaznih anketa u nedjelju. Mješavina razočaranja, bijesa i osjećaja da sam zaslijepljen baš onda kada treba biti trezven. Vjerovao sam da će pobijediti SDP, a HDZ pod teretom unutarnje borbe za vlast, afera i evidentnih neuspjeha u politici i ekonomiji biti poražen.

Istina, mislio sam da postoji zasićenje ljudi patriotskim frazama, da jednostavno više ne može po starom, mada sam pomalo sumnjivo ocjenjivao mogućnosti i prednosti lijeve koalicije i strepio kako će biti kad dođe na vlast.

Sve je ispalo drukčije, unutarnje slabosti pokazao je SDP, a ekonomski neuspjesi vlade i nespremnost za reforme nisu dirnule birače.

SDP je uvjerljivo izgubio izbore, ne zbog toga što ih nije želio dobiti, već zato što nije znao pobijediti. Svijet zato nije propao, ali odgovorno treba povući konzekvence.

Ja mislim drukčije. Ostavka je politički čin. Ostavku treba dati odmah dok je znak optimizma i vjere, a ne nakon pritisaka političkih okolnosti. Ovako će se samo prikriti da odgovoran nije jedan čovjek i njegove mane već oni koji su ga savjetovali, usmjeravali i vodili

SDP je potreban na hrvatskoj političkoj sceni, mnogi ljudi vjeruju u to da budućnost nije vraćanje u prošlost, da su politički sukobi tek odraz stvarnih sukoba između bogatih i sirotinje, da obrazovanje i znanost vrijede više od praznih proslava i samohvale.

Smatram da predsjednik i predsjedništvo stranke trebaju dati ostavke. Ne zato što nisu htjeli pobijediti, ne zato što netko treba biti žrtva niti kriv, već zato što nisu pobijedili. Ostavka je posljedica političke odgovornosti.

Još iste večeri poslao sam Davoru Bernardiću (u 23,20 sati) zahtjev za ostavkom, a nekoliko sati kasnije objavio širi tekst u kojem obrazlažem razloge, tražim odgovornost drugih. Istog jutra na sjednici Predsjedništva ponovio sam zahtjev, predložio da članovi Predsjedništva podnesu ostavke, a i sam podnosim ostavku Glavnom odboru.

Ovo sada pišem jer se već danas, srijeda (kada ovo pišem) dva dana kasnije, nekako izgubio podatak da je ostavka dana, da su ovlasti prenesene na zamjenika Komadinu, a da je Bernardić na odmoru. Na samoj sjednici Bernardić je bio jasan, nije koristio riječ ostavka, ali nije skrivao da je spreman snositi odgovornost. Pozivao se na slučaj Zorana Milanovića, koji je zadržao nejasan status bez ostavke.

No rasprava je bila jasna i spremnost nekih članova da podnesu odgovornost prekinula je intervencija da onda SDP ostaje bez ijednog tijela koje može odlučivati (a što je Glavni odbor?).

Ja mislim drukčije. Ostavka je politički čin. Ostavku treba dati odmah dok je znak optimizma i vjere, a ne nakon pritisaka političkih okolnosti. Ovako će se samo prikriti da odgovoran nije jedan čovjek i njegove mane već oni koji su ga savjetovali, usmjeravali i vodili.

Prepustiti baš njima da vode stranku, predlažu pravila i kandidate izbjegavanje je suočavanja sa stvarnošću. To da nova, tek usvojena, pravila priječe kandidaturu (tko da ostavku ne može se kandidirati za stranačku funkciju!?).

Mislim da je potrebno razumjeti i izvući pouke za budućnost: Krivaca je više, ali odgovoran je predsjednik stranke, a još više članovi predsjedništva i koordinatori onih jedinica u kojima su ostvareni slabi rezultati.

Govoriti o smjeni kroz nove izbore prikrivanje je odgovora na pitanje. Govoriti o tome da se ne treba ”cipelariti” Bernardića kad je nemoćan, zapravo oduzima dignitet njegovoj ostavci. Njegova izjava da se neće ponovno kandidirati je časna. Dao je sve od sebe. Još manje vjerujem u statutarne trikove.

Pred nepunih mjesec dana, dakle prije općih izbora usvojena su nova izborna pravila stranke (za svaki slučaj?) koja će onemogućiti kandidature mnogima, koja nameću regionalne i druge ključeve. Uzor su valjda pravila SSRNH (socijalističkog saveza) koja su služila tome da se ne može kandidirati nitko tko nije iz predviđenog staleža.

Ne mogu se iz banalnih razloga (staž u stranci) kandidirati oni koji su tek ušli, oni koji nisu platili članarinu, a zapravo svi oni koji nisu u grupi koja želi vladati strankom. Ako se stranku želi revitalizirati onda se trebaju pravila stranačkih izbora prilagoditi novoj situaciji, ne uvedenim restriktivnim pravilima različitih ključeva. Trebaju nova lica i ideje.

Shvaćanje da je stvaranje izbornih lista prilika da se eliminiraju politički stranački suparnici imalo je pogubne posljedice. Logika lista je sasvim izvrnuta. Na kraj lista su došli oni koji su trebali ostvariti velik broj preferencijalnih glasova da bi bili izabrani.

Ne znam opisati osjećaj koji me zaokupio nakon izlaznih anketa u nedjelju. Mješavina razočaranja, bijesa i osjećaja da sam zaslijepljen baš onda kada treba biti trezven. Vjerovao sam da će pobijediti SDP, a HDZ pod teretom unutarnje borbe za vlast, afera i evidentnih neuspjeha u politici i ekonomiji biti poražen

To je imalo dvije posljedice. Legalizirala se praksa isticanja kandidata koji u bili vojnici partije, a ne simboli i predvodnici njene politike. Liste su bile neprepoznatljive. Neki dobri kandidati nisu došli na liste.

Građani nisu imali za koga glasati jer, objektivno, njihovi kandidati koje su poznavali kao oslonce SDP-a nisu baš imali šanse. Dogodilo se neočekivano. Neki kandidati su usprkos toga dobili podršku. Neki kandidati nažalost nisu izabrani iako su izvrsno zastupali stranku i bili javno prepoznatljivi.

Liste su bile bez imena koje glasači znaju. Liste nisu napravljene za pobjedu. Na liste se stavljaju osobe koje javnost poznaje. Koji je to istaknuti intelektualac na listi? Koji je neposredni proizvođač na listi? Gdje su akademici? Slikari? Sportaši? Mladi i uspješni gradonačelnici?

Ovo otkriva da se SDP zatvorio i birokratizirao, opčinio svojim ritualima i za mlade postao dosadan. Umjesto toga u koaliciju su uključeni i oni koji su bez reakcije SDP-a još u petak, dva dana prije izbora, rekli da će podržati vladu HDZ-a ili stranke koje ne donose glasove već pitanje zašto su u koaliciji.

Kategorija pijavica željnih vlasti (krvi) nije novost u politici, no prošli smo vremena u kojima je to bio lijek.

U politici, uzdati se u prosječne kandidate i kolebljive saveznike je smrtno opasno. Za takve se ne glasa. Staviti nekoga na posljednje mjesto liste nije usputna omaška u brojevima i matematici. To je izbore, od utakmice za vlast, pretvorilo u obračune stranačkih struja. I onda još za svaki slučaj promijeniti izborna pravila za stranačke dužnosti nije kukavičluk onih kojima bi bila dobra i ugodna oporba već opasnost za budućnost stranke.

A izbori su bili visoko personalizirani, gdje javnost nije prepoznala kandidate, već samo lidere, a o ciljevima i programima se raspravljalo, no moglo se izbjeći. Cijela kampanja bila je utemeljena na ideji reforme, promjena, a slabo se o tome čulo. Jednostavno reforme su bile bez reformista.

Jednostavnije – rezultati vlade bili su HDZ-ova slaba točka, a sukob osobnosti je pomogao HDZ-u da pobjede. Negativna selekcija i jest promicanje aparatčika i uklanjanje ličnosti. To vodi u prosječnost, čak servilnost, a za takve ljudi ne daju glas.

Programi, o kojima se toliko govorilo, postali su nakupine općih mjesta o korupciji, kriminalu i zloupotrebama. Kako li se tiho odustalo od programa antikorupcije! Ostale su samo parole.

Zašto se nije otvoreno govorilo o izbornom sustavu, granicama izbornih jedinica, glasanju dijaspore. Sve se pretvorilo u nekoliko fraza. Birači ne da nisu imali glasati za koga – nisu imali glasati za šta.

Katastrofalna je teza o dobroj organizacijskoj i političkoj logistici. SDP nije ni masovna ni organizirana stranka kao što je bio. Članstvo je malobrojno i ne baš motivirano. Rade forumi jer akcija nema. A kad je tako ljudi se glođu oko časti i moći, svatko na svojoj razini.

SDP je potrošio najviše u kampanji, ali ne na profesionalan i inovativan način nego na rutinu plakata koje nitko nije zamijetio, motivacijskih parola koje nitko nije shvatio, profesionalnost i invencija zamijenjena je privatizacijom i rutinom.

Shvaćanje da je stvaranje izbornih lista prilika da se eliminiraju politički stranački suparnici imalo je pogubne posljedice. Logika lista je sasvim izvrnuta. Na kraj lista su došli oni koji su trebali ostvariti velik broj preferencijalnih glasova da bi bili izabrani

Sada se traže opravdanja. Kažu da su ”naši glasači ostali kod kuće”. Kako se zna da su to naši birači? Zar su pomislili da će i bez njih, istraživanja javnog mnijenja biti dovoljna za pobjedu.

Nisu krivi oni koji nisu izašli na glasanje, već oni koji su ih trebali motivirati. Teza je neistina jer izlaznost nije svugdje bila skandalozno niska, suprotno gdje je izlaznost bila najveća rezultati su najlošiji.

Nedostatak entuzijazma nije posljedica toga da se nije htjelo i nije željelo već i nedostatka znanja kako pobijediti u otvorenom nadmetanju. Nisu krivi glasači koji nisu izašli, koji nisu zvali druge da izađu, krivi smo mi koji smo to odšutjeli.

Ovo se tiče i mene osobno. Ne radi se o tome da se ne mogu naći izgovori već o jednostavnoj političkoj formuli: odgovara se za rezultat, a ne za namjere. I opet smo dopustili da se mizeran broj birača proglasi većinom, da se sa stvarnih 17 koma nečega posto proglasi veličanstvena pobjeda.

Vidim izlaz u tome da se ne odustaje, ne sakriva stvarnost. Parafraziram – Iskreno mi je žao što nisam uspio, u proteklih pet godina dao sam sve od sebe. Vratit ćemo se opet. I ja i stranka.

Hrvatska treba jaku radničku stranku, SDP se treba obnoviti nakon ovog testa javnog mnijenja da bismo imali ponovno vladu koja će zastupati radni narod. I sad je vrijeme da netko drugi preuzme vođenje stranke.

autograf

2 comments

  1. Trezveno i mudro. Kritika političara, ali, ukrajnjem, i onih koji su im dali povjerenje.

  2. Gospodine Kregar, puno nas je dalo svoj maximum i ne dopuštam kajanje i sažaljenje što se nismo dali još više. Građani RH vole ovako živjeti – bez odgovornosti! Nisu izašli na izbore, nisu nikome dali povjerenje, dopustili su drugima da odluče za nas sve i nisu za ništa krivi.
    Krivi su ovi koji su birali. Ha, ha, ha, ha….. Od koga će naša mladost vidjeti bunt, revolt i hrabrost?

Odgovori