Šatoraša je previše

Od 175 tisuća korisnika povlaštenih mirovina, njih 71 tisuća su hrvatski branitelji iz Domovinskog rata. I dalje izlaze kao s trake, sve sjajniji i tehnološki napredniji, a prosječna mjesečna penzija iznosi im spektakularnih 5746 kuna. Čak svaki peti do šesti dobiva preko osam tisuća kuna

Uspješno sindikalno prikupljanje potpisa za referendumsku inicijativu ‘67 je previše’ ništa je manje ukazalo na još poneke nepodnošljive viškove. Nije ih trebalo tražiti lupom, dosta je bilo držati na oku protivnike referenduma. Pa da vidimo čega sve ima tu previše, dakle, kad govorimo o mirovinskoj politici u RH, a doći ćemo tako i do ključnih manjkavosti.

Nedavno ozakonjen Vladin previsoki rok za odlazak u mirovinu očito bi mogao pasti na prijašnjih 65 godina života. No premijer Andrej Plenković i ovdje nadležni ministar Marko Pavić ipak govore istinu kad nas pomalo neurotično i opsesivno upozoravaju da će sustav tako ostati dugoročno neodrživ. Osim što su, eto, pritom zatajili neke detalje o točnim uzrocima neodrživosti, a koji bi iziskivali bar još dva-tri referenduma. Jer, bez rješenja tih problema, i 67 će godina ubrzo biti premalo da osigura sustav. Pritom je riječ o već okorjelim fatalnim manama hrvatske mirovinske politike.

Prvi i najstariji problemski kompleks tiče se povlaštenih korisnika mirovina, tj. onih koji naprosto po nekoj osnovi primaju veće mirovinske naknade. A da bi se bolje uvidjeli razmjeri te pojave, ponovit ćemo glavne brojčane pokazatelje samog sustava.

Katolički svećenici u mirovini primaju više od šest tisuća kuna mjesečno, ali podaci o tome nisu pouzdani iz prostog razloga što Crkva ne podastire javne financijske izvještaje, dok joj država pokriva sve troškove

Hrvatska na mirovine godišnje troši približno 39 milijardi kuna, dok radnički doprinosi za tu svrhu osiguravaju tek oko 22 milijarde. Deficit od preko 17 milijardi možemo prema porijeklu nastanka podijeliti u tri podjednake cjeline. Jedna trećina tog troška je ovoj zemlji nedostajala takoreći oduvijek, npr. još od sredine devedesetih godina 20. stoljeća, e da se ne vraćamo sad u ratna i predratna vremena. Ali baš tad počinje nastajati druga problematična trećina aktualne rupetine u mirovinskom budžetu. Stavka se zove ‘povlaštene mirovine’, ili je tako makar prepoznajemo u medijima, i košta nas šest milijardi kuna godišnje. Njezina struktura upućuje na jedan dio ključne političke hijerarhije u ovom društvu na rubu financijske i mnoge druge propasti.

Od enormnih 175 tisuća korisnika te povlastice, njih 71 tisuća su hrvatski branitelji iz Domovinskog rata. Nekoć uglavnom mlađi ljudi, naime, koji su prečesto bivali sasvim ili većinom nepotrebno isključeni s tržišta rada, te na osnovu invaliditeta poslani u penziju da iz trajne dokolice paze i dalje na svoju zemlju. Ta paska pretvorit će se u kerbersko zaštitarstvo nad interesima HDZ-a, stranačkog im pokrovitelja, no o tom potom. Zasad se sjetimo tek notornog šatora u Savskoj, čiji je neposredni smisao – povrh vraćanja rečene stranke na vlast – dugo bio u sjeni. Tadašnja SDP-ova vlast nakanila je bila preregulirati te mirovine, premda bez umanjivanja. Da šatoraši nisu usred glavnog grada svoje domovine zaprijetili bombom u vidu plinske boce, mirovine bi im bile razdvojene na dijelove koji se odnose na rat i, s druge strane, na radni staž. No prestale bi se bile uređivati prema zasebnom zakonu, što je povlaštenicima smrdjelo na određenu relativizaciju u perspektivi.

Radnog staža ta populacija individualno u prosjeku ima svega oko 18 godina, što je dosta neugodna činjenica. HDZ pak redovno povećava broj upisanih branitelja, a takva praksa i nije čudo za rat koji unekoliko i dalje traje. Prije godinu i pol ukinut je SDP-ov registar branitelja; broj im je tad bio oko 505 tisuća, ali se ne zna koliko je točno odonda porastao. Predmet je tako postao iznova totalno netransparentan, pa je nedavno više forsirano otkriveno, da se ne vraćamo dalje, novih 1687 branitelja. Izlaze kao s trake, sve sjajniji i tehnološki napredniji, a prosječna mjesečna penzija iznosi im spektakularnih 5746 kuna. Čak svaki peti do šesti dobiva preko osam tisuća kuna, sve u skladu s općim prilikama.

Jer, zaboravili smo napomenuti da prosječna penzija u RH ne prelazi 2300 kuna, odnosno 3700 kuna za one koji su odradili 40 ili više godina staža. Više nego duplo primaju branitelji u odnosu na sve ostale, a njima se može pridodati gotovo 6800 veterana Hrvatskog vijeća obrane iz Bosne i Hercegovine koji od RH u prosjeku dobivaju 3046 mirovinskih kuna mjesečno. Potonji puleni HDZ-a u prosjeku imaju doslovno skarednih sedam godina radnog staža. Na popisu korisnika povlaštenih mirovina prave društvo pripadnicima čak triju vojska iz Drugog svjetskog rata, uz nekadašnje političke zatvorenike i dio djelatnih vojnika i policajaca. A tu su još i naši sabornici, drugi visoki državni funkcioneri, akademici, i – radnici. Točnije, ni 1700 deminera, rudara, radnika izloženih azbestu, te članova određenih brodskih posada. Ipak, grebanjem po podlozi te čudovišno neuravnotežene konstrukcije, a i gadno predimenzionirane u poredbi s drugim državama, otkriva se dvostruko dno, i u njemu hrvatski umirovljeni kler, duhovnici.

Ukratko, katolički svećenici u mirovini primaju više od šest tisuća kuna mjesečno, ali podaci o tome su najmanje pouzdani iz prostog razloga što Crkva ne podastire javne financijske izvještaje, dok joj država pokriva sve troškove. Jedno istraživanje portala Lupiga prije pet godina najbolje je dosad pokazalo proporcije slučaja: penzioniranih svećenika s te adrese bilo je tad oko 700, i za njihove su mirovine između 1999. i 2008. godine uplaćena 383 milijuna kuna. Crkva je prema tom računu dobila 8,67 milijardi kuna od 1996. do 2013. godine, ali ni to još uvijek nije dno dna, jer ćemo sa svim našim povlaštenicima njima pasti i niže.

Treću razinu predstavljaju razni nespecificirani troškovi koje branitelji koštaju ovu zemlju. Direktni troškovi preko Ministarstva branitelja, uz navedeno za mirovine preko Ministarstva rada i mirovinskog sustava, iznose oko 1,3 milijarde kuna godišnje za socijalnu pomoć, zdravstvenu skrb i stambeno zbrinjavanje. Ali postoji čitav niz nevidljivih gubitaka državnoproračunskih prihoda zbog olakšica kao što su oslobođenost od naknade za prenamjenu zemljišta, te carinskih i poreznih olakšica pri nabavi auta. Ili zbog neplaćanja sudskih, upravnih i javnobilježničkih pristojbi, kao i participacija u zdravstvu. Valjda je onda jasno zašto nije bilo šatora povodom Vladine odluke da svi ostali moramo raditi do 67. godine života – ta znaju i branitelji da netko ipak mora svojim trudom namaknuti živu ekonomsku vrijednost za sve njihove masti i lasti.

Jasno je i zašto Kaptol nije dopustio da se potpisi za referendumsku inicijativu ‘67 je previše’ skupljaju pred njegovim crkvama. Ranije je na to u sličnim prigodama pristajao uvijek kad to ne bi smetalo HDZ-u. Ako bi smetalo, međutim, odbacivale su se i takve podrške inicijativama jedne Željke Markić i njezinih slavnih obiteljaša, kao što je bilo lani, ili kao što nipošto nije četiri godine ranije.

Ovdje podvucimo crtu, ako već ne možemo na onih 505 tisuća: čitav taj projekt od nove države čije obećanje se temeljilo na demokraciji i ekonomskom progresu opet biva razmontiran u čisto materijalnom i ovozemaljskom komplotu protiv istog onog naroda u koji se kune do nebesa. Naći će se, dakako, neki od šatoraša ili njihovih intelektualnih prirepaka da zakmeči kako se ovime bavimo samo zato što smo protiv Hrvatske kao takve, u svakom pogledu i slučaju. No istina je njima tek služavka gore razloženog profita i, plus, simboličkih vidova satisfakcije oličenih u mračnim etnodesničarskim fiksacijama i proustaškim prijetnjama. Promatra li se ova država bez političkog sadržaja koji su nametnuli, od nje zaista primarno ostaje samo ime. Promatra li se integralno politički, avaj, ispostavit će se da su HDZ, branitelji i Crkva temeljito uništili vlastitu zemlju. Ne moramo se vraćati na pitanja pretvorbe i privatizacije, odvelo bi nas predaleko od fokusa na goruću mirovinsku temu.

Valjda je jasno zašto nije bilo šatora povodom Vladine odluke da svi ostali moramo raditi do 67. godine života – ta znaju i branitelji da netko ipak mora svojim trudom namaknuti živu ekonomsku vrijednost za sve njihove masti i lasti

Svi ostali već duže od pola jednoga punog radnog vijeka plaćaju reket toj kliki, a zemlja se ubrzano iseljava, te pada u sve dublju ekonomsku ovisnost o vanjskim financijskim institucijama. A kad smo već kod banaka, vrijeme je i da podsjetimo na drugi najavljeni problemski kompleks. Točnije, na drugu trećinu onog proračunskog deficita za mirovine koji smo zapisali na početku ovog teksta. Ukoliko prvi dio, koji se odnosi na branitelje i Crkvu, i jest koliko-toliko primijećen u medijima i najširoj javnosti, ovaj definitivno nije u iole dovoljnoj mjeri.

Dodatnih šest do sedam milijardi kuna godišnje odnosi se na onu neman – po javne financije – od drugog stupa mirovinskog osiguranja. To čedo reforme vlada SDP-a i HDZ-a s prelaza stoljeća već gotovo dva desetljeća guta punu jednu četvrtinu radničkih doprinosa za mirovine. Novac se isporučuje bankovnim fondovima koji ga tobože oplođuju na tržištu za ljubav nas osiguranika-štediša. Ali već se pokazuje da zbog toga nećemo imati veće penzije, iako banke realiziraju ogromne zarade na naknadama i drugim mogućnostima koje joj se time otvaraju. Štoviše, koštat će nas drugi stup i onoga što se u svijetu cinično naziva – tranzicijski trošak. Akumuliranih 100 milijardi kuna u njemu, nakon 19 godina otimačine, značio je i jednako toliko zaduživanja države da bi se umirovljenicima isplatilo onih 39 milijardi svake godine. Da ne bi bilo zabune: zaduživanja kod istih tih banaka, u suštini gledano.

Naša ušteđevina pretvorena je u naše obaveze, i taj ćemo dug plaćati svi, a najmanje branitelji i svećenici i stranački kadrovi, i plaćat ćemo ga kroz nebrojene oblike poskupljenja i javnobudžetskih rezova te (infra)strukturnih regresija. Pa tek posljednja trećina manjka za isplatu mirovina, preostalih gotovo šest milijardi, jest nekakav normalan deficit.

Računajte sami koliko je to pristojnijih penzija i ambulanti, jeftinijih staračkih domova i vrtića, dostupnijih vlakova i trajektnih linija, subvencioniranih radnih mjesta i ekoloških projekata. Koliko bismo spašenih i dostojanstvenijih života mogli platiti da nije te pljačke po dvije osnove. I koliko bi zemlja bila bolja da nije ta dva uporišta pljačkaške prevlasti, desničarenja etničkog i ekonomskog. Onda još samo razmislimo o nekom novom referendumu, ili o drugim načinima borbe za prava najšire zajednice umjesto izdržavanja elite. Sindikalni uspjeh u netom završenom prikupljanju potpisa ostat će u protivnom obesmišljen, ako nas ne obaveže na daljnju akciju.

portalnovosti

Odgovori