Saša Leković: Večernja škola za fašiste male

09.01.2018., Zagreb – Sasa Lekovic, predsjednik Hrvatskog novinarskog drustva.
Photo: Robert Anic/PIXSELL

Kada nadbiskup Puljić odluči u sarajevskoj katedrali održati i misu za jasenovačke žrtve otići ću tamo i pružit ću mu ruku. Do tada od mene zaslužuje jedino prezir.

Činom komemoracije odajemo počast netom preminuloj osobi ili više njih te se prisjećamo jedne ili više ranije preminulih osoba, odnosno događaja koji ih povezuje.

Misa za ubijene na Bleiburgu koja bi ove subote (16. svibnja) prema najavi nadbiskupa i mitropolita vrhbosanskog Vinka Puljića trebala biti održana u sarajevskoj prvostolnici, katedrali Presvetog Srca Isusova, “na prvu” ispunjava uvjete za komemoraciju postavljene općim objašnjenjem toga pojma.

No, postoji u tome ipak jedan problem. Taj problem nije beznačajan; zapravo je ključan i najbolja je potvrda u prilog tvrdnji kako se ta misa ne bi trebala dogoditi.

Privatno komemoriranje, dakle prisjećanje i(li) odavanje počasti jednoj ili više osoba u organizaciji obitelji, prijatelja, stranačkih kolega, suboraca…u potpunosti ovisi o želji onih koji komemoraciju organiziraju.

Međutim, čak i u takvim slučajevima, ukoliko je komemoracija javna, nedopustivo je znakovlje ili ponašanje koje je kažnjivo.

Krajnje ću pojednostaviti za potrebe ovog teksta. Ako se u svojoj kući prisjećate djeda koji je umro na današnji dan 1945. godine ili to činite odlaskom na njegov grob ili paljenjem svijeće u crkvi – to je vaše pravo i nevažno je da li je vaš djed bio ustaša ili partizan.

Nevažno je čak i da li bi ga se prisjećali i palili za njega svijeću da je u ratu bio na onoj drugoj strani. To je vaša stvar. I onih koji će vam se u tome komemorativnom činu pridružiti – pod uvjetom da niti vi niti oni ne radite pritom ništa protuzakonito.

Saborsko pokroviteljstvo “derneka” u Bleiburgu je protuustavno

No ukoliko javnu komemoraciju organizira ili podupire neka nevladina organizacija ili državna institucija ne samo da bi se morala pobrinuti kako na tom skupu ne bi bilo protuzakonitog ponašanja (naprimjer majica s natpisom “Za dom spremni”) već bi organizatori trebali voditi računa o ustavnim okvirima države u kojoj žive.

S obzirom na to da je jedna od temeljnih vrijednosti Ustava Republike Hrvatske antifašizam svaka javna komemoracija posvećena fašistima, njihovim suradnicima i podržavateljima koju bi organizirala ili na bilo koji način pomagala nevladina organizacija ili državna institucija bila bi protuustavan čin.

Kao što je protuustavan čin pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad komemoracijom u Bleiburgu (ne zbog žrtava nego zbog onoga što se na tim komemoracijama događalo). No ta je protuustavna aktivnost trajala sve dok austrijske vlasti komemoraciju nisu zabranile jer je ličila na proustaški “dernek” a ne na sjećanje na mrtve.

Saborskog pokroviteljstva bleiburškog “derneka” vjerojatno bi se, da su žive, stidjele i mnoge od civilnih žrtava koje su se u zbjegu ka Bleiburgu našle ne zbog toga što su bili ustaše – neki od njih vrlo moguće nisu bili niti pristalice ustaškog režima – nego zbog toga što su se bojali odmazde ratnih pobjednika ako ih zateknu tamo gdje su, pod ustaškom vlašću, živjeli prethodne četiri godine.

Pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad skupom u Bleiburgu (gdje se nisu komemorirali ubijeni nego se naricalo za ustaškom državom) uz to je i grozno licemjeran čin jer isti taj Hrvatski sabor nije niti na koji (drugi) način obilježio dan kapitulacije Njemačke kojom je završen Drugi svjetski rat i Hrvatska se definitivno svrstala na stranu antifašista pobjednika.

Svaku žrtvu treba žaliti, pa tako i one koje su ubijeni na bleiburškom polju a i nakon toga. Svatko ima pravo oplakivati svoje mrtve i sjećati ih se. Treba se zalagati da svaki zločin bude kažnjen – bez obzira na to kada i nad kim je počinjen te tko ga je počinio. U Drugom svjetskim ratu i kasnije – sve do danas. A i sutra.

Važi za Hrvate, žrtve partizana ’45, ali ne važi za srpske žrtve ’95.

No svatko tko se 1945. godine prisjeća tako da slavi fašističku vlast u Hrvatskoj umjesto antifašističke pobjede protiv takve vlasti – moralna je nakaza, bez obzira na to kakav si je alibi za to smislio.

To naravno važi i za svećenike – “operativne časnike na terenu” – te njihove “generale” – poglavare vjerskih zajednica. Stoga će misa za bleiburške žrtve u sarajevskoj katedrali, bude li zaista održana, biti samo još jedno svjedočenje o opasnom licemjerju dijela svećenika, visoko u hijerarhiji Katoličke crkve, koji su izdali kršćanski nauk kako bi odavali počast ustaškom režimu.

Ako netko misli da tvrdeći ovo nisam pošten prema civilnom žrtvama stradalima na Bleiburgu neću ga podsjećati na ono što se događalo u Drugom svjetskom ratu. Dovoljno je sjetiti se Domovinskog rata i toga kako su opravdavani zločini počinjeni nad srpskim civilima koji su zbjegu (pomiješani s vojnicima) napuštali područje na kojima su živjeli nakon što su ih oslobodile hrvatske snage.

U najvećem dijelu hrvatske javnosti bili su predmet sprdnje; govorilo se i pisalo da su isti kao “četnici”, da ih nije šteta i da tko im je kriv što su ostali “na drugoj strani”. Kako sad to?

Kad su partizani 1945. nakon oslobođenja Hrvatske od fašističke vlasti ubili civile u zbjegu pomiješane sa neprijateljskim vojnicima – to je dokaz da su partizani zločinci. Štoviše dokaz da su partizani zločinci je već i ubojstvo pripadnika poražene vojske.

Kad je Hrvatska vojska 1995. nakon oslobođenja Hrvatske od pokušaja da joj se oduzme državnost počinila zločin nad srpskim civilima u zbjegu, pomiješanima s vojnicima – nitko nije doveo u pitanje to da su hrvatski vojnici heroji a ne zločinci.

Ako će me netko (makar u sebi) upitati nije li ovaj tekst nepošten prema Katoličkoj crkvi, opravdavajući to tvrdnjom kako je u duhu Crkvenoga poslanja između ostaloga da se u molitvi vjernici ne odreknu niti jedne duše – sam si je odgovorio.

Ako netko misli da je ovaj tekst nepravedan prema nadbiskupu Puljiću molim dotičnog pravednika da mi javi kad taj “sluga Božji” odluči održati misu za jasenovačke žrtve. Obećajem da ću doći u Sarajevo pa, ako me kao nevjernika kardinal i ne pusti u katedralu Presvetog Srca Isusova za vrijeme mise, pričekat ću završetak pred vratima a potom ću ga potražiti da mu pružim ruku.

Do tada za njega imam jedino – prezir.

tacno

10 comments

Skip to comment form

  1. Pročitati!!!

    Istalnuo bih ovo: “No svatko tko se 1945. godine prisjeća tako da slavi fašističku vlast u Hrvatskoj umjesto antifašističke pobjede protiv takve vlasti – moralna je nakaza, bez obzira na to kakav si je alibi za to smislio.”

  2. Ma čovječe, potpisujem svaku tvoju riječ. Smrdljivci u mantijama se bave politikom i manipulacijom a ne vjerom. Grozno!

  3. Ova orjunaška smlata i u ovom tekstu opet radi ono u čemu je najbolji: pljuvanje po Hrvatskoj, stalno, uvijek i svugdje. Gadim se sam sebi što sam ovo pročitao. Netko je rekao da se svjetonazor ovakvih jugozombija ne može više objasniti normalnim socijalno političkim kriterijima, nego isključivo patološkim.

    Kao prvo, dostojanstvena i tiha komemoracija u Bleiburgu nije nikad bila niti će ikada biti „dernek“. Dernek je redovni bal vampira u Kumrovcu gdje gomila krezubih, pijanih i neobrijanih klošara s petokrakom majora Šljivančanina u kozaračkom kolu urla partizanske koljačke pjesme.

    Za Bleiburg on kaže da je ta „protuustavna aktivnost trajala sve dok austrijske vlasti komemoraciju nisu zabranile“!?! Dakle, LAŽE. Komemoracija je prošle godine – usprkos restrikcijama – održana, ali bez govora političara. Osim toga, što je tu protuustavno?

    Svoju bolesnu mržnju prema Hrvatskoj ovaj pacijent najbolje pokazuje nevjerojatnim izjednačavanjem događaja vezanih uz Bleiburg 1945. i događaja poslije Oluje 1995.

    Ovaj jugoslavenski lažov tvrdi – ni manje ni više – da su poslije Oluje u zbjegovima srpske vojske ubijani civili, što prvi put čujem, a takvo što još nismo čuli čak ni od Puhovskog ili Vesne Pusić. Koliko znam, u tjednima nakon Oluje pojedini pripadnici hrvatske vojske su u aktima osobne osvete ubili nekoliko desetina srpskih civila koji nisu pobjegli. Mnogi od njih su procesuirani, ali službena hrvatska državna politika nije nikada bila povezana s tim događajima.

    Koliko bolestan mora biti um čovjeka koji to poistovjećuje s masovnim organiziranim pokoljem Hrvata nakon rata 1945. kojim je rukovodio osobno Tito i partija? Prema britanskim podacima tada je ubijeno preko 200.000 hrvatskih vojnika i još nepoznat broj civila u njihovoj pratnji (dakle, vjerojatno još toliko). I nitko nikada nije bio procesuiran.

    U prvi mah pomislim da bi ovakve ljude trebalo protjerati iz Hrvatske i oduzeti im državljanstvo. A onda pomislim da su oni već kažnjeni jednim groznim životom, jer svaki dan liježu i ustaju sa spoznajom da žive u Hrvatskoj Državi. Znam kako je to jer sam i sam nekada živio u državi koju sam mrzio. Ali ja sam barem bio fer i otišao sam u inozemstvo. Ovaj klošar to naravno neće učiniti, jer su hrvatske kune ipak slatke. Osim toga, ne postoji država na svijetu u kojoj bi ovakva parazitska klatež bila u stanju zaraditi barem odjeću koju nosi na sebi. Kome takvi trebaju? Samo Hrvatska može trpjeti i financirati ovakve bolesnike.

    1. Ražestio si se prekomjerno. Strasti treba dodati kako bi uvjerenja dobila na snazi, ali tvoji stavovi izdeformirali su se od silne količineagresivne pljuvačke koju si uputio prema Lekoviću kao prononsirani rehabilitator ustaškog režima. Leković ti je na suprotnoj strani, ali to ne znači da je na suprotnoj strani od Hrvatske, uljuđene i korektne. On je na suprotnoj strani od fašističke Hrvatske. Ako u tebi ima nešto fair play takvog bi protivnika trebao cijeniti, jer znaš s kim imaš posla. On ne oklišava i ne pretvara se. Loekovića, slučajno to znam, nikad nitko nije financirao kao što tvrdiš, on je živio od svog pisanja, za razliku od revival neosutaških medija i novinara koj žive od poreza građana Hrvaske kao da su crkva

  4. Čestitke Lekoviću i Nacionalu na tekstu. Opleo je po ustašoidnima i njihovim krvavim pirovima kako bog zapovijeda.

    1. Ljevičari znaju biti žastoki, ali desničari kao što je Smith su upravo neugodni. Oni bi protjerivali, likvidirali, zabranjivali.

  5. Pitam se i ne nalazim odgovara zašto je V. Puljić najavio misu u sarajevskoj katedrali. Kakve veze ta katedrala ima sa žrtvama Bleiburga?Kardinala Puljića sam smatrao pametnim i razboritim, na sada vidim da sam se prevario. Saša Leković je odličan i pošten novinar, i hrabar!

  6. Dovoljan dokaz tko je stvarno na vlasti u Hrvatskoj je i činjenica da je Leković bio na čelu tzv. HND (niti je hrvatsko niti je novinarsko) , dakle osoba koja je potpuno neobjektivna i nastupa s udbaško-orjunaških pozicija. Najbolji pokazatelj kako se ponašaju u tom društvu je da nikada HND nije stao u zaštitu (recimo tako) “desnih” novinara (npr. progon na HTV-u za vrijeme Radmanove strahovlade), ali je histerično istupao na svaku kritiku “ljevičarskih” kreatora govora mržnje. Još je njegov prethodnik Duka, izjavio: Mi smo sada na vlasti možemo što hoćemo. Tako se u novinarstvu profilirao (što zbog opredjeljenja, što zbog straha od gubitka posla) poluobrazovani kadar koji je propagirao mržnju prema svemu što nije na partijskoj (SDP) liniji. Normalan i objektivan čovjek prema ovakvim zlonamjernim i moćnim ljudima kao što je Leković, može imati samo osjećaj gađenja i prezira. Naravno, moguće je da Jugotalibani imaju drugačiji stav.

    1. U tvom komentaru pronašao smam ovu rečenicu: “Još je njegov prethodnik Duka, izjavio: Mi smo sada na vlasti možemo što hoćemo. ”

      Molio bih link na tekst iz kojeg će se vidjeti da je Duka to izjavio. Ako si ovu izjavu izmislio, iskrivio i, uopće, falsifikatom naveo vodu na svoj desničarski mlin, onda imaš velikih psihičkih problema.

Odgovori