Samoizolacija je (i) klasno pitanje

Naslovna tvrdnja ima dvostruku narav: klasno pitanje su i sposobnost i kapaciteti za samoizolaciju na osobnoj razini, kao i političko-ekonomsko “rješenje” problema koje samoizolacija nosi sa sobom na sistemskoj razini.

Iako nam je na početku lako moglo i vjerojatno čak moralo izgledati drukčije, uopće nismo svi jednaki pred zastrašujućom prijetnjom koronavirusa. Jest, posrijedi je opasnost mučno nalik onoj radijacijskoj, kako je ta opisivana povodom kataklizme u Černobilu: smrt bez okusa, boje i mirisa, a fizički u svom osnovnom vidu još i tako malena da izmiče svakom čulu opipa, o sluhu da ne govorimo. Ali, nešto je drugo tu više nego opipljivo i napadno materijal(istič)no.

Virusi, ne samo korona u ovom soju, navodno ne biraju metu unutar željene domaćinske vrste. Ipak nije tako, jer se više razmnožavaju i mutiraju u slabijem pojedinačnom organizmu izabranog jakog i rasprostranjenog domaćina. Što se tiče ove naše vrste, ljudske, dolazimo tako do podjele koja je diktirana kulturno, a prije svega ekonomski. Pored starijih i zato slabijih skupina, tu su oni koji sebi ne mogu priuštiti dužu izolaciju u podnošljivim egzistencijalnim uvjetima. Plus kronični plućni bolesnici, često pušači, a što je opet često uvjetovano socijalnim zaleđem. Također, oni koji nisu zdravstveno osigurani, pa neće brzo dobiti pomoć jednom kad im uznapreduju simptomi ove bolesti.

Tržišni luksuzi

Hrvatska je nasreću još uvijek relativno dobro pokrivena kad je riječ o posljednjem faktoru. Štoviše, korona je na vidjelo izvukla dotad ne baš toliko jasnu činjenicu da ipak nismo uspjeli preozbiljno rasturiti javni zdravstveni sustav, usprkos dugotrajnim nastojanjima da ga se podvrgne interesu kapitala. Privatnog zdravstvenog sektora danas nema ni vidjeti, i nitko ga odjednom niti ne spominje kao relevantnog.

S druge strane, ta ista Hrvatska je globalnu pandemiju dočekala kao europsko-unijski šampion prekarnog rada, ne samo u panici zbog izvjesnog gašenja mnogih postojećih zaposlenja na neodređeno vrijeme. Danas je najbolnije vidljivo što to znači u krajnjem sigurnosnom horizontu: osobe koje nemaju taj sve nedostižniji luksuz stalnog zaposlenja, prinuđene su riskirati svoje i tuđe zdravlje pokušajima da zarade dovoljno za neposredne troškove prehrane i stanovanja. Goli imunitet i sama izolacija, ili pak samoizolacija, itekako su klasno pitanje. Nipošto nije svakome ni podjednako lako ili teško biti doma, zatvoriti se i čekati koliko je potrebno da bude sigurno izaći na društvenu čistinu.

Komu to zbog vlastite ekonomske pozicije već nije bjelodano, neka obrati pažnju na male obrtnike, frizerke i taksiste, kućne majstore, slobodne kulturne radnike, nadničare i mnoge slične. Ali tu su odmah zatim i svi oni čija će radna mjesta naprosto iščeznuti uslijed općeg kolapsa trgovine, ovisna o sustavu koji je desetljećima forsirao tržišne prioritete za ljubav ekstraprofita i gospodarskog rasta.

Nadalje, prekidanje dotoka novca u javni budžet rezultirat će rezovima proračunskih izdataka koji će najviše pogoditi već i ranije socijalno ugrožene. Sustav se pokazao fatalno ranjivim, osim što je uvelike i sam vinovnik nastale pandemije. Urušava se među ostalim i kroz to što njegovi politički serviseri diljem svijeta posežu za vantržišnim spasonosnim rješenjima. Mnogi zato kažu i – prosocijalističkim. Naravno, to još ne znači da će kapitalizam pasti šaptom, da neće iznaći svoje ekonomsko-političko cjepivo. Rušio se dramatično i prije 12 godina, kad se nakon pucanja globalnog nekretninsko-kreditnog balona okrenuo striktno jednoj orijentaciji.

Pritom govorimo i o tad viđenom dominantnom globalnom rješenju i o onome koje je poduzeto u Hrvatskoj. Ceh za opći sunovrat koji je prouzročila raspojasana financijska industrija platili su najširi slojevi, dok je za posrnule najimućnije igrače bio propisan famozni bailout, javno-budžetska pomoć kroz oprost duga ili državno jamstvo za nj. Posve crno-bijelo, dakle, pa nije bez vraga bila bojazan da će ekonomski centri moći i ovom prilikom posegnuti za sličnim izlazom, bar za sebe same.

Otvorenije diskusije

No u međuvremenu se ispostavilo da kapital time postupa suicidalno, upravo zbog generalnog smanjivanja potrošnje. Time prouzročena recesijska spirala ovdje ima i drugi kraj, usmjeren prema globalnoj ekonomskoj depresiji, jer već do hibernacije posustaje sama robna proizvodnja. Povrh svega, za ovu se krizu ne zna koliko će potrajati ni kako će prestati, ako ipak jednom hoće. Sve su to razlozi kojima se vodimo u promišljanju izlaza i koji nalažu spomenuta vantržišna, čak antikapitalistička rješenja. Naveliko se stoga debatira o potrebi momentalnog uspostavljanja novih mehanizama zaštite ukupne društvene zajednice, kao i tranziciji prema strategijama socijalno i ekološki održive ekonomije.

Što se tiče Hrvatske, odličan primjer izloženosti volatilnostima tržišta i također – sad razumijemo – burze virološke ili bakteriološke jesu najnoviji gubici obaveznih mirovinskih fondova tzv. drugog stupa. Možda taj model tobožnje radničke štednje za mirovinu neće biti neutraliziran, ali će se sve bolnije ukazivati istinska priroda njegova kockarskog poslovanja. Notorna kazino-ekonomija u njegovoj izvedbi košta ovu zemlju gotovo milijardu eura godišnje, a od nje koristi imaju samo banke.

Što se tiče planetarnog konteksta, o zastranjenosti sustava nema boljeg pokazatelja od ishoda s farmaceutskom industrijom. U djelatnostima istraživanja i razvoja totalno prepuštena privatnom sektoru, ona je poodavno odustala od produciranja efikasnijih antibiotskih i antivirotskih lijekova kakvi zbog akutnosti infekcije tržišno nisu isplativi kao npr. novi citostatici koji oboljele od raka u prosjeku čine pouzdanim i relativno dugoročnim potrošačima. Ovih dana u svijetu na vidjelo dolaze šokantne afere u tom smislu, europske (gdje EK nikad nije odgovorila na dotično pismo medicinara) ili američke, razotkrivajući suštinsku pozadinu enormne prepuštenosti ljudske vrste zaraznim bolestima.

Ne manje važno, i nimalo tek uzgred, u pitanje se dovodi i teza o apsolutno vanjskom porijeklu ove globalne pandemije, o njezinu egzogenom karakteru. Ili bar o glavnim uzrocima brzog širenja korone, gdje u obzir treba uzeti klimatske promjene, pad biodiverziteta i prorjeđivanje šumskih te močvarnih biocenoza. Za to vrijeme Hrvatska televizija anketno nudi publici objašnjenja zaraze u obliku teorije urote, marketinški tako reproducirajući najcrnji antiznanstveni mentalitet.

Nije se čuditi ionako natražnjačkom HTV-u, ali ni hrvatskoj socijaldemokraciji koja uporno inzistira na liberalnom gledištu. Tako čak i vodeći nazivni ljevičari, kao što je predsjednik SDP-a Davor Bernardić, u ovom času grme o imperativu državnog priskakivanja upomoć ponajprije domaćem poduzetništvu. I naravno da bi opći interes ovaj put, zbog dimenzija katastrofe, u tretmanu političkoga kriznog menadžmenta trebao biti lociran malo bliže sredini između poduzetnika i radnika. No teško je previdjeti kako dominantni diskurs u RH i dalje neskriveno polazi od strane poduzetničke, one kapitalista, dok je radnička pokroviteljski zadržana u ovisnoj poziciji.

Socijalni dijalog u doba socijalne distance

Ono što relacije u hrvatskoj ekonomskoj politici i okruženju čini sarkastičnima, činjenica je da se i ovdašnji neoliberalni protagonisti pokazuju u ovoj temi više pluralističnima negoli rečeni lijevi centar. Od npr. Vuka Vukovića ili Matije Babića koji su epidemiju shvatili kao idealnu šansu za nametanje rigidnijih protržišnih mjera, do Davora Huića ili Viktora Vresnika koji ovaj put nisu zinuli baš tako lakomo.

U središtu njihove priče su dakako prve konkretne mjere hrvatske vlade i premijera Andreja Plenkovića te ministra financija Zdravka Marića za sanaciju aktualnog ekonomskog stresa. Vlada je stala u tome negdje otprilike napola puta, svakako dovoljno samo da razdraži obje navedene strane u socijalnom dijalogu. Onome kojeg u nas zapravo niti nema, a kojeg ni ne može biti mimo snažnijih potencijala radničkih predstavnika. A kako uz presudno njihovo sudjelovanje rezonirati bitno drukčije i zrelije, pokazala je prošli tjedan Danska. Pritom je demonstrirala i što znači učenje na vlastitim pogreškama iz 2008. i 2009. godine, a tu sposobnost danas iskazuje i Europska komisija.

No sam opstanak čovječanstva nikad u posljednjih nekoliko desetljeća nije bio tako očit ulog u inače stalnom političkom ogledu kapitala i rada. Na jednoj strani su mogućnosti društva otpornijeg na ekonomsku i jednako biološku patologiju, na drugoj novi krug austerity-torture, bankovnog haračenja, iscrpljivanja prirode, poskupljivanja studija, komodifikacije stanovanja, autokracijske regresije, fašistoidnih refleksija.

Financijski sektor se bez dileme i dalje izdvaja kao udarna špica takvog interesa krupnog kapitala. Ako hrvatska i druge vlade idućih mjeseci uspiju spriječiti opasnost od klasičnog bank rusha, tj. propasti banaka uslijed masovnog povlačenja depozita, te ako uspiju održati burze iznad površine krizne bujice, ostaje pitanje u kojoj će mjeri izručiti narod novoj zaduženosti kod istih tih adresa. Banke su naime već bile izrazito željne sljedećeg kreditnog ciklusa i plasmana nagomilanog novca. Takva daljnja ekonomska porobljenost, u kombinaciji s još žešćom aproprijacijom vlasništva u korist manjine bogatih koji bi sad mogli postati bogatiji, itekako je aktivna opcija.

Stara je istina, znana još i prije kapitalizma, da uzurpatori narodnih resursa u trenucima epohalnih kriza nastoje promijeniti sve, ali da bi sve ostalo isto. Odnosno, patentirati moderniju formu za održanje sličnih hijerarhijskih odnosa, u ovom slučaju klasnih. No ovaj put svjedočimo i nekim drastičnijim limitiranostima kapitalizma negoli ranije, kao i drukčijim svedruštvenim oblicima solidariziranja.

Strašna tragedija koju proživljavamo zbog korone, međutim, neočekivano otvara prostor za alternativne politike i avangardne društvene prakse. Nikad u novijoj povijesti nije to bilo manje apstraktno, nikad više realno u odnosu na svakodnevicu. A možda smo se i morali prinudno razdvojiti u pojedinačnoj ili obiteljskoj izolaciji da bismo osvijestili vrijednosti ukupne zajednice i, naoko paradoksalno, pogubnost individualističke organizacije životnih prioriteta i eksploatacije svih resursa. Pa sad valjda bolje znamo i da kapitalisti definitivno jesu u pravu kad tvrde da je kriza najbolja šansa, ali i da se to ipak ne odnosi samo na njih.

bilten

2 comments

  1. Tekst koji nam pomaže spoznati bit stvari.

  2. Koliko primjećujem čitajući izvješća o umrlima i novooboljelima, izvori corona zaraze su bolnice, treba ih bolje čistiti i dezinficirati. Ljudi u terminalnoj fazi bolesti umiru od corone. Pa gdje i od koga su dobili coronu, s kim su bili u dodru osim sa bolnicom i osobljem?

Odgovori