Sahranjujemo Republiku Hrvatsku i svi smo u pogrebnoj koloni

Kako to da nema kolektivnog građanskog angažmana državnih razmjera za ćirilicu, za Srbe, za antifašizam, za uništene zdravstvene, mirovinske i obrazovne sustave, za korupciju i travestiju koju smo napravili od pravosudnog sustava… Ništa!

Piše: Andrej Šimić

Nedavno sam sudjelovao u jednom neformalnom druženju gdje se govorilo o hrvatskom zdravstvenom sustavu. Raspravi je prethodilo izlaganje. Neslužbeni zaključak bio je kako su dijelovi zdravstvenog sustava odijeljeni jedni od drugih, kao da nisu dio iste cjeline. Postoji koordiniranost između manjih jedinica unutar sustava ali je u svakom pogledu manjkava. Interakcija između dijelova, tako jednog životno važnog sustava svedena je praktično samo na slučajeve kada se to ne može izbjeći. Umreženost sustava više je slovo na papiru ili u kompjutoru. Dakle, međusobna komunikacija sastavnih dijelova sistema je apsolutno nedovoljna.

Nije zdravstveni sustav nikakva anomalija. Stanje je gotovo identično i u sustavu obrazovanja, mirovinskom sustavu, pravosudnom, represivnom, na koncu i u političkom sustavu; manje više svi dijelovi koji čine zajednicu po imenu država disfunkcionalni su i pretvoreni u društvenu anomaliju po sebi.

Pitali smo se što generira i održava takvo stanje? Kada i kako to promijeniti? Tko je odgovoran, struka ili politika? Prst je ostao uperen u politiku i političare. S pravom.

Rekao bih da su posrijedi pitanja moći; svrsishodan odgovor može pružiti upravo uvid u odnose moći unutar hrvatskog društva: kako se gospodari sa moći, u čijim su rukama poluge moći, u čemu to hrvatski političari vide najvrijedniji sadržaj moći? Odgovor je, nažalost, ne u struci, ne u znanju, već u politici; još žalosnije, u korumpiranoj politici. Kaže se: Struka je zakazala, ali struka kao takva ispred sebe ima moćnog neprijatelja – politiku, politiku u najcrnjem mogućem značenju te riječi. Politiku u čijoj srži jest infamija kao njezina supstancijalna odrednica. Hrvatska politika silom, egzistencijalnom ucjenom, razoružava svaku struku, svako znanje za koje drži da bi moglo ugroziti njezin, a zapravo položaj konkretnog političara koji, kako bi obranio vlastitu društvenu povlaštenost, ne odstupa od kvarnih metoda. Pa makar i cijelu državu sahranio!

I nemojmo se lagati. Sahrana Republike Hrvatske počela je kad i ona sama, i evo traje do dana današnjeg. Svi smo u pogrebnoj koloni, a patriotski slogani se naricaju, ne kao domoljubni hvalospjevi, već kako bi se misli odvratile od kolektivne domoljubne agonije.

Pojedinci kao takvi nisu zakazali. Zakazala je većina kao građanski kolektiv. Hrvatska građanština kao dominantna i najutjecajnija politička svijest, zapravo to i nije. Mislim, nije građanština, budući da je lišena svih ili gotovo svih atributa koji krase i čine ono građansko vrijednim. U suštini, MI, kao hrvatska građanska politička svijest, loš smo čovjek. Ne motivira nas krepost, vrlina nam ništa ne znači, čini se kako nam je posve nerazumljiva, valjda nije ekonomična. Građanska ravnopravnost je uskraćena. Etička izvrsnost kao društveni imperativ, što bi imalo biti samorazumljivo, u našoj zajednici postavljena je na upravo suprotno mjesto od onoga koje joj pripada u bilo kojem i svakom zdravom društvu.

Hrvatska država, hrvatsko društvo – uništena je zajednica. Slobodno možemo kazati da i mi, kao građani, upravo sada i ovdje, u ovome hrvatskom trenutku, u odnosu na zajednicu koje smo dio, doživljavamo neuspjeh, proživljavamo građanski i ljudski poraz. Sve skupa otužan je to i obeshrabrujući prizor. Za alternativu, možebitnu distopijsku sliku društva koja podrazumijeva građanski ne-angažman, ne trebamo ni pitati jer to nije nikakva alternativa. To je upravo ono što se nama kao društvu događa od samih početaka države do dana današnjeg. Stvorili smo i živimo ne-društvo.

Kao individue, kao osobe, valja nam se udruživati, okrupnjavati i umnožavati što je moguće veći broja građanskih, ako hoćete nadnacionalnih, ljudskopravaških inicijativa, jer to je ono što se može i treba biti: društveno angažiran, u najboljem smislu i značenju te riječi, unatoč i upravo zbog evidentne premoći devijantnih i zločinačkih društvenih fenomena.

Ali što je sa građanskim kolektivom? Pitam, jer društvu je potrebna kolektivna svijest o vlastitom moralnom posrnuću i vlastitoj etičkoj neodgovornosti. Paradoksalno i simptom bolesti u nas je to što je koletivna svijest građana, barem ona većinska, svjesna te vrijednosno normativne izopačenosti, ali je spram iste ravnodušna. Ne dira nas, kao da se to sve događa negdje tamo, drugdje, daleko. Kao da nismo svjesni da smo mi ti, hrvatski građani, koji smo postali kolektivno-moralno izopačeni. Najčvršće smo zavezali vlastitu kolektivnu svijest oko nacionalnih okidača, a reakcije te svijesti i prečesto nisu primjerene korespondirajućim sadržajima. Mislim na sportske uspjehe i obilježavanja ratnih tragedija. One nam dođu kao utjehe za građanski nedostatak hrabrosti i nečistu savjest, kao budali šamar.

S druge strane, kako to da nema kolektivnog građanskog angažmana državnih razmjera za ćirilicu, za Srbe, za antifašizam, za uništene zdravstvene, mirovinske i obrazovne sustave, za korupciju i travestiju koju smo napravili od pravosudnog sustava… Ništa! Kolektivno-građanski-državnih-razmjera MUK! Posljedica toga jesu logična pitanja koja se sama od sebe postavljaju: Gdje je uzrok?, Zašto je tomu tako?, i Kako to promijeniti?

Pokidane su sve vrijednosne spone među dijelovima društva koje kolektiv drže u zajedništvu, a bez osjećaja zajedništva, šareni i raznovrsni kolektiv državnih razmjera kakav je naša zajednica, i ne može prosperirati. U srži zajedništva spona je vrijednost po sebi, u suprotnom – to nije društvo, to nije zajedništvo.

Kolektivna svijest o naopakom društvenom uređenju je prisutna, ali je u blokadi drži kolektivni građanski kukavičluk.

Svima nama ispod nosa je taj smrad, svakodnevno ga mirišemo, udišemo. I to duboko. Svjesni smo mi toga. Itekako! Neugodan miris toliko je sad već prisutan da se pretvara u ustajalost. Uostalom, to je kao i sa svim drugim, ako dovoljno traje, navikne se čovjek, prilagodi, pa mu onda više i ne smeta. Ipak, smrdi hrvatsko društvo kao strvina u raspadanju. Međutim, radi se o tome da ako želimo zdravu zajednicu, nije dovoljno stajati po strani, treba plivati u tome truležu. Sa osmijehom na licu i vedra duha valja skočiti u taj smrad. Samo tako iz distopijskog mulja niču utopijski cvjetovi.

tacno

3 comments

  1. “Hrvatska država, hrvatsko društvo – uništena je zajednica. Slobodno možemo kazati da i mi, kao građani, upravo sada i ovdje, u ovome hrvatskom trenutku, u odnosu na zajednicu koje smo dio, doživljavamo neuspjeh, proživljavamo građanski i ljudski poraz. Sve skupa otužan je to i obeshrabrujući prizor.”

    Beznađe je opće i strašno.

    Premijer izađe pred učitelje, istrese pred njih vreću floskula, a oni šute. Nema više ništa smisla.

  2. Istina izrečena sentencioznim rečenicama.

  3. “Neugodan miris toliko je sad već prisutan da se pretvara u ustajalost. Uostalom, to je kao i sa svim drugim, ako dovoljno traje, navikne se čovjek, prilagodi, pa mu onda više i ne smeta. Ipak, smrdi hrvatsko društvo kao strvina u raspadanju. ”
    Strašna istina – cijeli tekst.

Odgovori