S Covidom pred zidom

Ne postoji hrvatska strategija u aktualnoj fazi hrvanja s virusom, ako se složimo da stav ‘ne možemo preživjeti novi lockdown’ nije nikakva strategija nego populistička floskula koja ne može izdržati ni pitanje znači li to da fizičko zdravlje građana više nije na prvom mjestu

U odnosu na prošli tjedan i na naš prošlotjedni članak o situaciji s koronavirusom u Hrvatskoj, brojčani pokazatelji drastično su se i očekivano pogoršali. Prosječni dnevni broj novozaraženih skočio je s nešto više od tisuću na debelo više od dvije tisuće, hospitaliziranih je također dvostruko više nego prošlog tjedna i u ovom trenutku – u srijedu – ima ih blizu hiljadu, a udvostručen je i broj oboljelih koji dišu uz pomoć respiratora, pa ih je sad blizu sedamdeset. U posljednjih sedam dana – od prošle do ove srijede – preminulo je stotinu ljudi, dok je u prethodnih tridesetak tjedana umrlo ukupno oko 400 oboljelih od Covida-19. Stvari stoje još dramatičnije kad se pogledaju iz perspektive zdravstvenog sustava, a to je otpočetka morala biti prva i najvažnija perspektiva u ovoj krizi.

Nekoliko medicinskih ustanova, naročito u Zagrebu i okolici, više ne funkcionira onako kako bi trebalo funkcionirati i više nije u mogućnosti pružati zdravstvenu zaštitu mnogim građanima koji su pogođeni bolestima neusporedivo opasnijim i smrtonosnijim od Covida-19. Kaos je najprisutniji u Kliničkoj bolnici Dubrava koja je još u rano proljeće izabrana za centralnu Covid-bolnicu, ali čini se da takva odluka Ministarstva zdravstva nije najbolje sjela mnogim liječnicima iz rečene ustanove, koja je ionako kadrovski ozbiljno devastirana u protekle tri-četiri godine. O generalnom kaosu i raspadu antiepidemijskog sistema, između ostalog, svjedoči i podatak da je u utorak broj zaraženih u Zagrebu iznenada pao na samo 211, što je bilo trostruko ili četverostruko manje nego prethodnih dana, ali ni jedan stručnjak nije znao protumačiti što se dogodilo. Već u srijedu broj se vratio na više od petsto inficiranih. Omjer testiranih i zaraženih na razini Hrvatske kreće se trenutno između 20 i 25 posto, dok je donedavno bio ispod deset posto.

Svi su shvatili da je Stožer kvazistručna kamuflaža za provođenje odluka političke vlasti, pa se premijer više i ne skriva: o novim epidemiološkim mjerama Stožera razgovaralo se i odlučivalo na sastancima u Vladi i na unutarkoalicijskim sijelima

Kako je vlada Andreja Plenkovića reagirala na ove činjenice? Namjerno govorimo o Plenkovićevoj vladi, a ne o marionetskom tijelu zvanom Nacionalni stožer Civilne zaštite pod rukovodstvom ministra policije Davora Božinovića, jer su svi shvatili da je Stožer kvazistručna kamuflaža za provođenje odluka političke vlasti, pa se Plenković više i ne skriva: o novim epidemiološkim mjerama Stožera razgovaralo se i odlučivalo na sastancima u Vladi i na unutarkoalicijskim sijelima krajem prošlog i tokom ovog tjedna, a te sastanke vodio je premijer i predsjednik HDZ-a Plenković. Više ni Božinović ne može obmanjivati javnost tvrdnjama da politika nema nikakvog utjecaja na mjere i preporuke tijela koje je u međuvremenu ostalo bez ikakvog povjerenja javnosti. Dakle, kako je reagirala Vlada? Premijer je, pozivajući se na nešto što je nazvao mentalitetom našeg naroda, apelirao na građane da budu odgovorni, da paze na fizički razmak i u zatvorenim i na otvorenim prostorima, da nose masku i da vode računa o higijeni ruku. Stožer je pak uveo oštrije mjere, ali te mjere djeluju kao liječenje karcinoma antibioticima, iako je neophodna hitna operacija: zabranjena su okupljanja više od pedeset ljudi, svadbe i sprovodi limitirani su na trideset ljudi, generalno je zabranjena prodaja alkoholnih pića nakon ponoći, kafići i restorani mogu raditi do 22 sata, ograničen je broj ljudi koji mogu istovremeno boraviti u ugostiteljskim objektima u skladu s kvadraturom… Osim toga, kamere su puštene da snime pripremanje zagrebačke Arene za prihvat oboljelih od Covida, što je trebalo polučiti psihološki učinak kod gledatelja.

Može se dogoditi da to bude dovoljno da građani postanu discipliniraniji i oprezniji i da se zaustavi horizontalno širenje virusa u roku od deset-petnaest dana. Može se dogoditi da Hrvatska prilično liberalnim pristupom uspije postići ono zbog čega su u susjednoj Sloveniji, primjerice, posegnuli za radikalnim metodama poput policijskog sata od devet navečer do šest ujutro, zabrane napuštanja grada ili općine u kojoj građanin ima prijavljenu adresu i visokih novčanih kazni za nepoštivanje naredbi, ali opravdano je biti skeptičan prema takvoj mogućnosti. Što ako se pokaže da relativno blaga ograničenja, uglavnom u formi preporuka kad je riječ o fizičkim osobama, ne rezultiraju željenim efektima? Što ako se pokaže da je izgubljeno još nekoliko dragocjenih dana, kao što je prethodno bačen u vjetar čitav jedan mjesec – od sredine rujna do sredine listopada – u pogledu podizanja budnosti i povećavanja svih kapaciteta za protuepidemijsku borbu u jesensko-zimskom razdoblju, pogotovo kapaciteta testiranja? Što ako se ispostavi da se samo rigoroznim suspenzijama temeljnih prava i sloboda može kompenzirati neoprostivo zakašnjenje u reakciji na drugi val koronavirusa?

Plenković i njegov Stožer imaju na raspolaganju još jedan set mjera prije policijskog sata i striktnih ograničenja u kretanju. Radi se o potpunom zatvaranju kafića, restorana, teretana i trgovačkih centara, uz smanjivanje radnog vremena dućana i reducirani javni prijevoz, a to bi bilo popraćeno i prelaskom na online nastavu na fakultetima, u srednjim školama te višim razredima osnovnih škola. Potom bi došao na red policijski sat, odnosno oblik karantene koji Hrvatska nije iskusila u proljetnom naletu korone, a nije ga iskusila ponajprije zbog toga što se počelo organizirano djelovati na vrijeme. Pitanje je, dakle, ima li Hrvatska vremena da čeka još nekoliko dana na uvođenje rigoroznijih pravila, pa da onda čeka još tjedan, dva ili tri da se vidi kakav će biti učinak, e da bi se tek potom upotrijebilo najteže zabrane. Je li takva strategija suviše riskantna ili suviše neodgovorna u situaciji u kojoj bi, prema sadašnjem stanju, svakog dana bilo sto do dvjesto novohospitaliziranih Covid-bolesnika, a bolnički kapaciteti već su sad veoma napregnuti i na rubu održivosti? Pritom nije problem u smještajnim kapacitetima i krevetima – mogu se aktivirati sportske dvorane i vojni šatori – već je problem u manjku medicinskog osoblja i aparata bez kojih ležajevi ne znače gotovo ništa u smislu spašavanja života. A gdje su još ljudi koji boluju i koji se svakodnevno razbolijevaju od najtežih bolesti: tko će i kako njima pružiti medicinsku skrb?

Ne postoji hrvatska strategija u aktualnoj fazi hrvanja s virusom, ako se složimo da stav ‘ne možemo preživjeti novi lockdown’ nije nikakva strategija nego popularna i populistička floskula koja ne može izdržati ni prvo logično pitanje, na primjer, znači li to da fizičko zdravlje građana više nije na prvom mjestu. I što je sad na prvom mjestu: ekonomija, to jest dio ekonomije, psihičko zdravlje stanovništva, politički interesi HDZ-a i trenutne Vlade? Zašto premijer i Stožer ne objave građanima koji broj dnevno novozaraženih ili novooboljelih predstavlja točku na kojoj se mora pribjeći žešćim restrikcijama, jer čovječanstvo – prije nego što se pojavi odgovarajuće cjepivo – još nije smislilo efikasniji način od karantene u obrani od dosad neistraženog i perfidnog virusa? Zašto je suzbijanje navodne panike odjednom postalo prioritetnije od zaustavljanja korone i od zdravlja ljudi? Razvijanje kolektivnog imuniteta, naravno, nije opcija, jer to zahtijeva i suviše vremena i suviše preminulih. Svi koji misle da je u tome izlaz i da je sve osim toga teror i štetočinstvo trebaju se zamisliti nad vlastitim mentalnim sposobnostima i psihičkom stabilnošću.

Andrej Plenković previše je doslovno shvatio uvjerljivu HDZ-ovu pobjedu na srpanjskim parlamentarnim izborima. Pomislio je da je dobio placet za iživljavanje svojih hirova i za pokazivanje superiornosti. Doslovno je uvijek pogrešno, naročito u politici. Umjesto da je pobjednički velikodušno i politički pametno uveo ključne opozicijske stranke u suodlučivanje o kriznim potezima i da je aktivnije uključio parlament, premijer se odlučio za podizanje utvrde u odnosu na gotovo sve druge političke aktere, odnosno na zatvaranje protuepidemijskih poslova u najuži krug svojih suradnika, i za povremene optužbe da svi drugi samo smetaju i opstruiraju te da relativiziraju opasnost, premda je istina da nitko više od samog Plenkovića, njegove stranke i njegovog Stožera nije doprinio zbunjivanju stanovništva u pogledu korone. Premijer se boji bijesa jednog dijela javnosti u slučaju čvršćeg zatvaranja, i donekle se s pravom boji s obzirom na to kakav je kredibilitet Stožera, no ne pokazuje namjeru da razgovara s glavnim opozicijskim strankama i da, ako ništa drugo, ojača politički legitimitet za poduzimanje koraka koji bi se mogli pokazati neizbježnima, bez obzira na lijepe želje i nerealna očekivanja. Ili Plenković zaista misli da je u redu i da je mudro, ako se bude moralo, uvesti policijski sat, dakle jedan od najkardinalnijih oblika suspenzije prava i sloboda, mimo aktiviranja članka 17. Ustava i dvotrećinske podrške saborskih zastupnika? Ako misli tako, onda Hrvatska ima puno veći problem nego što je to agresivno širenje koronavirusa.

portalnovosti

Odgovori