Regija kontra regiona, nacionalni sport za šoviniste

Regija, jugoistočna Europa je važna za Hrvatsku, s pravom tvrdi bivša ministrica vanjskih i europskih poslova RH Vesna Pusić, jer stabilnost regije utječe i na RH te zato što tu Hrvatska faktički jest čimbenik. Tu zaista, pridonoseći stabilnosti i dobrom funkcioniranju jugoistočne Europe ili Balkana, pridonosi ne samo svojoj sigurnosti i stabilnosti nego i obavlja dobar europski posao, što Hrvatskoj daje veće značenje nego bi ga imala svojom veličinom. Pusić drži da je novoizabrani predsjednik Zoran Milanović prepoznao kako je Hrvatskoj apsolutno interes da se jugoistočna Europa stabilizira. To je europski put. Kod Milanovića se radi o vraćanju fokusa na regiju budući da je još aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović rekla da ‘Hrvatska nije region‘. Milanovićevo stajalište je jedino što je blizu zdrave pameti. Pokušala nas je udaljiti od jedinog mjesta, gdje imamo stvarni utjecaj i gdje stvarno druge zemlje to od nas očekuju. Politički je mudro tu pokušati biti uspješna zemlja 

Marijan Vogrinec

Sudeći po verbalnom šaketanju političkih tzv. mainstreama dviju najvećih ideoloških/svjetonazorskih opcija (koje se u bitnom svode na isto), HDZ-a i SDP-a – nešto trokirajućoj ovih dana zbog borbe prijestolja u denver plavoj ZNA SE družbi – još će neko vrijeme ostati bez suvislog odgovora pitanje: je li Hrvatskoj sudbinski interes regija kojoj zemljopisno/povijesno pripada (europski Jugoistok, zapadni Balkan), gdje pametnom politikom može prosperirati i čak biti liderica, ili joj sljeduje neko drugo mjesto na Starom kontinentu, gdje ju kartografi nikad nisu zabilježili i gdje nema nikakve šanse ikad biti ravnopravna akterica, kamoli liderica? Biti ono što jesi ili svisnuti od jada kad pojmiš da nisi ono što si umišljaš da jesi? Dok nekima pamet iz debelog mesa samodopadno dominira sivom tvari, pa se zanose fatamorganom da Hrvatska nije region – na tragu predizborne, je li, ulizničke „crncima“ floskule predsjedničke gubitnice Kolinde Grabar-Kitarović („Izvukla sam Hrvatsku iz regiona“) – a ti su objektivno izgubljen slučaj, kvaran će politički prostor dodatno kontaminirati ratoborna dvojba o regiji kontra regiona.

Esencijalno politikantstvo tzv. opasnih namjera naspram zdravog razuma u okolnostima kad su oponenti deficitarni potentnim vizijama, idejama, znanjem, dobronamjernošću, uključivošću, tolerancijom različitih i razlika, spremnošću zasukati rukave, etc., pa svoje deficite i potkapacitiranosti, neznanje, svjetonazorsku grandomaniju i komplekse nacionalističke, je li, neiživljenosti utjeruju inkvizicijskim verbaliziranjem netrpeljivosti bez pokrića. Region nije ništa drugo ni drukčije od regije; ni sadržajno u bilo kojem smislu niti stručno-terminološki. Inačice su to iste jezične osnove što se aktualno, u istom značenju, rabe na cijelom hrvatsko-srpsko-crnogorsko-bosanskohercegovačkom jezičnom području. Na hrvatskom dijelu više/češće pojam regija, a na jugo-istočnom pojam region. Ni region niti regija sami po sebi, uporabno, lingvistički ili kako već nemaju pejorativno značenje niti je inteligentno pripisivati im negativu. Čak ni politički, što pak radikalna/(pro)ustaška tzv. desnica u RH čini.

Mač, oganj, pa puške i granate

A čini iz zlih pobuda: uvrijediti/poniziti mrske Srbe, četnike, bizantince, opančare, manje vrijedne, etc. ne bi li se, je li, vidljivo iz druge galaksije, distanciralo „inteligentnije, kulturnije, naprednije…“ Hrvate od „palančara“ i „beogradske čaršije“. Regija kontra regiona. Jer, tvrdi ta maloumnost na entu, Hrvati ne pripadaju regionu ni zapadnom Balkanu (pače, niti regiji, ako se egzaktno, geografski precizno baš ne mora spomenuti europski Jugoistok), nego „zapadnom civilizacijskom krugu“, „srednjoeuropskoj skupini zemalja“ ili „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“. Doduše, oduvijek kao topovsko meso u tuđim ratovima i izvor prirodnih/ljudskih resursa Germanima, Latinima, Ugrima, etc., od doseljenja na Balkan navodno koncem osmog stoljeća (795. osvojili i opljačkali avarsko središte Hring; istraživanja arheologa Vladimira Sokola) po nalogu praoca ujednjene Europe“ kralja Karla Velikog iz Aachena radi progona Avara iz Panonske nizine i proširenja franačke države do granice s Bizantom. Mitologija pod nacionalističkim/šovinističkim nabojem nema ama baš nikakve veze s povijesnim činjenicama, što će reći da svaki narod – bio u regiji ili regionu – zaslužuje političare i politiku, koje će voditi zdrav razum i vizije za opće dobro, ne strasti i kompleksi. Osobito ne kompleksi tzv. veće vrijednosti koji su upravo Balkan svako malo zapljuskivali tolikim količinama krvi da se od nje valjda nikad neće sasvim oprati.

I gotovo su uvijek mač i oganj, pa puške i granate dolazili sa Zapada, iz te „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ i porobljavajuće, istrjebljujući ili pokoravajući hrvatsko plemstvo, zadnje rudimente neke moguće vlasti „svojih na svomu“. Samo dvaput je pošast došla s Istoka: Tatari i potom Osmanlije. Ništa se suštinski novo, bitno i povoljnije nije promijenilo tzv. osamostaljenjem RH u krvavom raspadu bivše zajedničke 24-milijunske države tzv. naroda i narodnosti. Dapače. Pater familias iz „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“, sa širokim ovlastima nad članovima „obitelji“ (sve do raspolaganja životom i smrću), ostao je isti: malo se drukčije zove, raspolaže neusporedivo sofisticiranijim polugama utjecaja (financijske i tehnološke, prije svega) i digitaliziranijom verbalizacijom iste nepravde i izrabljivanja kao u doba moćne franačke države Karla Velikog. I ranije.

Naravno da Bijedna Naša nije otok i da floskula regije kontra regiona ne drži vodu. Više šteti kontrašima no onima kojima žele nauditi. Ali jest činjenica i to da hrvatska vanjska politika svih tridesetak godina državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti – koliko joj međunarodna licencija dopušta – nema osmišljenu konzistenciju gospodarski i razvojno potentnog projekta barem na srednjoročni rok, pa svaka nova garnitura na vlasti iznova želi otkriti toplu vodu. Na pogrešnomu mjestu i rašljama što izazivaju podozrenje. Nije normalno da – prošlih pet godina osobito vidljivo – vlada vuče na jednu stranu, Pantovčak na drugu. Banski dvori na tzv. proeuropsku, primjetno skeptičnu prema „suverenističkoj“ struji poljsko-mađarske provenijencije, a Predsjednički ured na Pantovčaku, ne koordinirajući/sukreirajući poteze s resornim ministarstvom/vladom, pak subverzivno naginje globalno iritantnoj trumpovštini koja drži fenjer orbanovštini, dudovštini-morawieckovštini pisovskog tipa ekstremizma i toj branši aktualnog europskog razjediniteljstva.

Nesuvisla vanjska politika ne čini državu vjerodostojnom ni u susjedstvu, kamoli šire. Bijedna Naša ni s jednom od svojih šest susjeda nije bez stanovitih nesuglasica. Sa Srbijom je na najnižem stupnju zahlađenja ne samo političkih odnosa i himalajom graničnih, sukcesijskih i inih upitnika već i niza neriješenih pitanja, je li, glede i u svezi Domovinskog rata. Sa Slovenijom je također na nož radi (ne)primjene odluka (kontaminirane) međunarodne arbitraže o granici u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu te moguće slovenske osvete vetom na ulazak Hrvatske u Schengen. S BiH je cijeli set problema: od neriješene cca 1100 kilometara granične crte na nekim kritičnim dijelovima do tzv. trećeentitetskog drukanja (pod egidom „jednakopravnosti Hrvata“ s Bošnjacima i Srbima u Federaciji, jednim od dvaju entiteta, ali i cijeloj disfunkcionalnoj državi), izbornog zakona kojim „Bošnjaci biraju Hrvatima političke predstavnike u Predsjedništvu BiH i naniže (je li, samo kada ne prođu kandidati HDZ-a BiH!?), izbjegličke i migrantske rute tisuća ilegalaca, etc. S Crnom Gorom je problem granice pa još traje privremeni režim nadzora mora kod poluotoka Prevlake.

Ni s Mađarskom i Italijom ne cvjetaju bilateralne ruže kako se prikazuje, a nejasno je zašto hrvatska vanjska politika pravodobno i oštro ne kaže bobu bob i popu pop kad visoki i najviši politički eksponenti tih zemalja otvoreno izražavaju – ne slučajno ili omaškom, i ne samo sentimentalno – povijesno riješene (!?) pretenzije tih država na dijelove Hrvatske, kojima su u prošlosti gospodarili Mađari, odnosno Talijani. Premijer Plenković nije protuslovio Viktoru Orbanu lani u studenom kada je za otvaranja učeničkog doma Prosvjetno-kulturnog centra Mađara u Osijeku kazao da su „prije 80, 90 ili 100 godina Slavonija i mađarska županija Baranja bili najbogatiji krajevi naše države, na čemu su drugi ljudi zavidjeli zbog visokog životnog standarda“. Plenković je manje-više odšutio i nebulozan ispad svog talijansko-europejskog prijatelja Antonija Tajanija kada je egzaltirano na skupu blizu Trsta u znak sjećanja na fojbe i optante vikao: „Živjeli talijanska Istra, talijanska Rijeka i Dalmacija!“

Vrana vrani ne kopa oči, tvrdi mudar pûk, pa ni europučanin Plenković (i HDZ je član EPP-a) neće ništa europučanima iz „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ (sic transit) kada bezobrazno kopaju oči Hrvatskoj. To se, je li, zabašuri i – idemo dalje. Nisu „naši prijatelji mislili to što su kazali“. Nedaj bože. I što ti je regija, a što region!? Da je „zloglasni Aleksandar Vučić“ iz regiona kazao za onu trećinu Hrvatske – u Domovinskom ratu okupiranu i prozvanu tzv. SAO Krajinom – što i Tajani i Orban za dijelove nekada pod talijanskom i mađarskom upravom, Pantovčaku bi se digla kosa na glavi. Da se i ne govori o ideološkim potkornjacima, koji na sâm spomen slova s u pojmovima Srbi i Srbija ili č u riječi četnik iste tisućinke sekunde dobivaju koronavirus i bijesno kese zube prema istoku. Ne’š ti regiona i Bizanta!

Milanović uvjerljivo poentirao

Ne možeš biti ono što nisi, a nisi, pa ni ozbiljan akter respektabilnog značenja, ako misliš da jesi ono što nisi. Hrvatska i vanjska politika već dugo pate od tog sindroma. Pa mu regija kontra regiona dođe kao vrlo popularan nacionalni sport svaki put kad treba sakriti manjak vizija, ideja i falšu optiku za ne vidjeti perspektivu. Jer potkapacitirani i prosječni ne samo političari nego i vođe u gospodarstvu, sportu, kulturi, etc. nisu kadri polučiti natprosječne rezultate i to jest problem. Itekakav. Predsjednička izborna gubitnica na odlasku Kolinda Grabar-Kitarović, je li, ostavila je HDZ-ovim također neuspješnim podupirateljima vjerovati joj na riječ – jer nema djela – kako je „izvukla RH iz regiona“. Polit-ideološkoj kasti pak tzv. desnijih od desnog centra iživljavati se obećanjima i ucjenama kako „RH nije na Balkanu niti joj je Srbija društvo“. I dalje, je li, „mi smo Hrvati, Europa i Zapad, oni su Srbi, Balkan i Bizant“, pa budući da „nikad nismo niti možemo i trebamo, nikad ni nećemo zajedno“, etc.

Boris Kovačev / CROPIX

Izabrani predsjednik RH Zoran Milanović znao je uvjerljivo poentirati u tzv. tv-sučeljavanjima s protukandidatkinjom Grabar-Kitarović time što je njezinom „argumentu“ kako je „izvukla Hrvatsku iz regiona“ suprotstavio činjenicu da Bijedna Naša samo u Srbiji ostvaruje cca 30 posto svog ekonomskog interesa (Fortenova ili bivši Agrokor, Podravka, Kraš, Adris, Atlantic Group, etc.), a tu su i BiH, pa znatno manje (ali…) Crna Gora, Sjeverna Makedonija i regionalci izvan sastava bivše SFR Jugoslavije. Regija ili region – što mu dođe isti sadržaj u neznatno drukčijoj jezičnoj ambalaži – pametnom nije nešto za ignorirati/odbaciti eda bi šovinistički zadrti liječili svoje političke komplekse. U najkritičnije doba, je li, Drugog svjetskog rata kada su Von Braunove leteće lokomotive V-1, pa nešto sofisticiraniji V-2 razarali London, Hitler i Churchill su za zdravu kešovinu i sasvim uredno trgovali britanskim zalihama antracita. Novac i profit ne poznaju nacionalnost. Od sujete, inata i ega bez pokrića se ne živi. Ni u Potemkinovim selima pokvarene mašte, kamoli u ekonomijama što žele ostati zdravima i perspektivnim.

Uz neke beznačajne razlike u zajedničkom jeziku na hrvatsko-srpsko-bosanskohercegovačko-crnogorskom području i mentalitetu žitelja s iskustvom života u gotovo 70 godina zajedničke države te 45 godina razvijanja komplementarnog socijalističkoga gospodarstva – osobito u industriji i agraru – na cijelom prostoru SFR Jugoslavije, to je kapital na kojemu će mudra politika graditi svoje bogatije sutra. Lako je razarati i odbacivati, ali neusporedivo teže graditi i stjecati iznova. To vrijedi i za međunarodne veze, razmjenu, gdje mahom tzv. desne, HDZ-ove vlasti u simbiozi/kolaboraciji s doseljenom 1990-ih godina protujugoslavenskom emigracijom nisu željele, znale ili zbog zapadnih jataka smjele iskoristiti sukcesijom stečeno pozitivno nasljeđe (gospodarsko i vanjskopolitičko, već uspostavljene veze, ugled, čak i Titovo ime, etc.) iz bivše Federacije za dobrobit tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Krvavi raspad SFR Jugoslavije i ratni sukob među tzv. narodima i narodnostima – ciljano su ga programirali megakorporativni vlasnici kapitala protukomunističkog Zapada u operativi zlih političara željnih moći – jest pretežno razlogom naprasno pokidanim gospodarskim vezama među bivšim republikama i autonomnim pokrajinama (Kosovo i Vojvodina).

Međutim, neobjašnjiva je glupost, nema suvislog objašnjenja zašto je odbačeno i sve pozitivno u odnosima sa zemljama tzv. Trećeg svijeta, gdje je Hrvatska mogla itekako profitirati i samo od jakog brenda Josip Broz Tito, ratni pobjednik i državnik 20. stoljeća. Titovo ime danas krasi mnoge ulice, trgove, institucije, spomenike, etc. širom svijeta, u Bijednoj je Našoj maloumno i povijesno krivotvoriteljski poistovjećeno s krivnjom, odgovornošću za tzv. partizanske/komunističke zločine „nad Hrvatima“ (sic transit, ne kvislinzima i ubojicama, međunarodnim teroristima, etc.) u Drugom svjetskom ratu, neposrednom poraću te u inozemstvu (Udba u akciji) za trajanja SFR Jugoslavije. Što reče neki dan ugledni odvjetnik Anto Nobilo televiziji N1 Hrvatska, „svi tzv. hrvatski nacionalisti, osim Stjepana Đurekovića, što ih je Udba likvidirala u inozemstvu bili su povezani s terorizmom“. Službeni RH to danas ne priznaje i zato je šef HSS-a Kreško Beljak zbog slične izjave – naime, da „Udba nije obavila posao kako valja“ – masovno anatemiziran u političkoj javnosti.

Jer, je li, valja i dalje pothranjivati lažnu tezu da je komunizam „ubijao (samo) Hrvate“ i da je i to razlog zašto Hrvati imaju bježati od regiona kao vrag od tamjana. Pa i po cijenu da moraju jesti travu? To čime je izabrani predsjednik RH Zoran Milanović kontrirao prethodnici glede i u svezi, je li, „izvlačenja Hrvatske iz regiona“ – konkretnom ekonomskom pozitivom i koristi za životni standard građana i RH i svih tih država – bivša je ministrica vanjskih i europskih poslova i saborska zastupnica stranke Glas Vesna Pusić opetovala drugim riječima: „Vraćanje fokusa na regiju (tzv. zapadni Balkan i neposredno susjedstvo, pejorativni region, op. a.) je jedino što je blizu zdrave pameti. Mislim da je sâm izbor Zorana Milanovića, koliko vidim prateći svjetske medije, ocijenjen pozitivno. Ocijenjen je i kao možda neka vrsta zaustavljanja desničarskog populizma u istočnoj Europi. Možda je to previše reći. Mislim da se nije baš zaustavio, ali možda se zaustavio kod nas što je za nas, naravno, vrlo važno. Dakle on kreće s jednim pozitivnim imidžem, odnosno pozitivnim očekivanjima. Također, pratili su ljudi što je govorio u kampanji, dakle i to je ostavilo dobar dojam“.

Pusić drži da je iznimno važan taj pozitivan dojam o Milanoviću u regiji u kojoj nije dobro odjeknula svojedobna izjava Grabar-Kitarović o tomu da će “još mnogo vode proteći Dunavom dok Hrvatska sa Srbijom uspostavi prijateljske odnose“. Hrvatska i Srbija ne moraju biti prijatelji, ako nema prijateljske političke pameti s jedne ili s obiju strana – kao što sada nije – ali jest maloumno podrediti ekonomije dviju zemalja i ključna pitanja bilaterale nekim frustracijama iz već poodmakle „bliske“ prošlosti. Ili neke još dalje. Time Bijedna Naša neće Srbiji osobito nauditi koliko će nauditi vlastitim žiteljima koji, ako ćemo po istini, ne šišaju pola posto politički led umjetno gurnut u Dunav. Kao što za taj led ne mare obje ekonomije, kulturnjaci, estrada, sportisti, pa i tzv. obični, mali ljudi s obiju strana još službeno nedefinirane međudržavne granice koji imaju nekog interesa u susjednoj zemlji. Osobito pripadnici narodnih manjina. Ljudi, robe i ideje putuju dvosmjerno, a političari mogu i dalje svirati u onu stvar.

Stabilizacija europskog Jugoistoka

Regija kontra regiona? „Mi smo bez daljnjega i time se ponosimo mediteranska zemlja, i srednjoeuropska zemlja i balkanska zemlja“, tvrdi Vesna Pusić. „Ali u srednjoj Europi su i Poljska, Mađarska, Češka, Austrija. Na Mediteranu su i Španjolska, Francuska, Italija…, dakle velike zemlje. Mi tu trebamo biti prisutni, ali nismo neki ključni čimbenik, da tako kažem. Regija, jugoistočna Europa je za nas važna. Prvo, jer stabilnost regije utječe i na nas. Drugo, zato što tu faktički jesmo čimbenik. Tu zaista, pridonoseći stabilnosti i dobrom funkcioniranju jugoistočne Europe ili Balkana pridonosimo ne samo svojoj sigurnosti i stabilnosti nego radimo jedan europski posao i to nam daje veće značenje nego što bismo ga imali svojom veličinom. Tu mi se čini da je Zoran Milanović kao novoizabrani predsjednik ne samo to prepoznao nego i rekao u intervjuu. Hrvatskoj je apsolutno interes da se jugoistočna Europa stabilizira. Znamo što to znači. To znači europski put i na neki način čak privlačenje jugoistočne Europe ponovno.

Po momu mišljenju, kod Zorana Milanovića se radi o povratku fokusa na regiju s obzirom na to da je još aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović rekla da ‘Hrvatska nije region‘. Milanovićevo stajalište je jedino što je blizu zdrave pameti. Predsjedničinu izjavu gledam kao priznanje njezinog neuspjeha, jer je Hrvatsku pokušala, ali mislim da nije uspjela izvući iz regije, jer smo mi tu gdje jesmo i to nam je na neki način zadaća. Pokušala nas je udaljiti od jedinog mjesta, gdje imamo stvarni utjecaj i gdje stvarno druge zemlje to od nas očekuju. Dakle, objektivno ne možemo ne baviti se tom temom, a politički je mudro da tu pokušamo biti uspješni i time dignemo ulogu Hrvatske na višu razinu značenja i utjecaja u regiji jugoistočne Europe.“

Od takve vanjske politike, razum, ne i konzistentne, zemlja može imati itekakve koristi, a šovinističko pišanje u vjetar „nek’ se hrusti šaka mala“ pogrešno pročitanog Ljudevita Vukotinovića vodi u – palanku. Najkraćim i najneugodnijim putem za sve koji ne znaju da ih vode slijepci. Je li, o  kojima je više znao klasik Radoje Domanović nego mnogi danas akademici zajedno, pogotovo ako im je načelu onaj što ne zna bi li piškio ili kakio pod ustaškom krilaticom „Za dom spremni“.

tacno

1 comment

  1. Nacionalisti bi žrtvovali hrvatsko gospodarstvo za svoje nebulozne postavke o europskoj Hrvatskoj. Uhljebnička bagra.

Odgovori