Propust profesorice Kasapović: ne smije se pisati bez konteksta

U članku pod naslovom ”Ima li Hrvatska moralno pravo slaviti Oluju? Ima. I te kako!”, objavljenom u posljednjem broju ”Globusa”, politologinja Mirjana Kasapović, između ostaloga, navodi slučaj nekadašnjeg asistenta na Fakultetu političkih znanosti Slavka Prijića koji je, kada se počela pripremati oružana pobuna Srba u Hrvatskoj, prestao dolaziti na fakultet.

Danima i tjednima nije održavao nastavu, nije se odazivao na opetovane telefonske i pisane pozive uprave Fakulteta da objasni gdje se nalazi i zašto ne obavlja svoj posao. Pošto je bio viđen na televizijskim snimkama iz Knina u društvu pobunjenih Srba, dekan Fakulteta političkih znanosti profesor Ivan Prpić potpisao je odluku o raskidu Prijićeva ugovora o radu i to zbog višestruka kršenja Zakona o radu.

Na osnovu toga profesorica Kasapović zaključuje da Slavko Prijić nije bio protjeran, a prije toga izbačen s posla samo zato što je Srbin, nego da je svojevoljno napustio Fakultet i Zagreb kako bi se pridružio pobunjenicima u Kninu.

U članku pod naslovom ”Ima li Hrvatska moralno pravo slaviti Oluju? Ima. I te kako!”, objavljenom u posljednjem broju Globusa, politologinja Mirjana Kasapović, između ostaloga, navodi slučaj nekadašnjeg asistenta na Fakultetu političkih znanosti Slavka Prijića koji je, kada se počela pripremati oružana pobuna Srba u Hrvatskoj, prestao dolaziti na fakultet

Dovde je sve u redu, profesorica navodi činjenice koje se ne mogu osporiti. Međutim, nakon ovog pojedinačnog primjera ona dodaje svoj zaključak: bio je to primjer ”iznenadnih i neobjašnjivih” nestanaka kolega s posla, susjeda, prijatelja i znanaca, ”dio masovnog ponašanja Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini neposredno prije izbijanja ratnih sukoba devedesetih godina”, a priča o Prijićima (Slavku i njegovom bratu Iliji) nije ništa drugo do ”kamenčić političkog mozaika, satkana od neobuzdane povijesne mitomanije i patoloških laži vođa srpske pobune u Hrvatskoj”.

To bi sve bilo u redu da profesorica Kasapović nije zanemarila atmosferu koja se u Hrvatskoj stvorila neposredno nakon prvih demokratskih izbora u zemlji, u svibnju 1990. Počelo je na prvom zasjedanju Sabora, kada je zastupnik HDZ-a Ivan Bobetko bacio torbu na zastupnika Srpske demokratske stranke Radoslava Tanjgu koji je optužio novu vlast za trovanje političke atmosfere u Hrvatskoj i izazivanje nesigurnosti kod Srba u Hrvatskoj za svoju sudbinu.

Na taj nasilnički čin – koji bi u demokratskim parlamentarnim sustavima bio kažnjen isključivanjem zastupnika koji je to učinio sa zasjedanja i pokretanjem njegove kaznene odgovornosti ne samo da nitko nije reagirao nego je Bobetko u masovnim medijima gotovo proglašen herojem. No najgora je simbolika ovog čina – poziv na linč.

Nitko ne može osporiti da je Miloševićev plan rušenja Jugoslavije i stvaranja Velike Srbije uključivao i pridobijanje hrvatskih Srba za svoj plan, ali je činjenica da je režim uspostavljen 1990. godine u Hrvatskoj u značajnoj mjeri pomogao Miloševiću da taj svoj pakleni plan i ostvari. Hrvatski Srbi su sa strane predsjednika Tuđmana i političkog vodstva zemlje sustavno gurani Miloševiću u zagrljaj.

Događalo se to, između ostaloga, i stvaranjem atmosfere pogroma prema Srbima koji su unaprijed kolektivno bili etiketirani kao Miloševićevi pristaše, iako je većina Srba u Hrvatskoj smatrala Hrvatsku svojom domovinom, o čemu je psihijatar Jovan Rašković govorio Tuđmanu u jednom povjerljivom razgovoru što ga je otkrio javnosti Tuđmanov savjetnik Slaven Letica i time i umjerenog Raškovića diskreditirao i gurnuo prema srpskim ekstremistima.

Atmosfera pogroma stvarana je sistematski, od glasina koje su se širile o ”srpskim snajperima” koji vrebaju iz solitera u kojima su stanovali oficiri JNA i drugih zgrada u novom Zagrebu do atmosfere čistki u državnoj administraciji i pravosuđu.

Pa i na samom Fakultetu političkih znanosti bilo je pokušaja stvaranja atmosfere pogroma: o tome je mogao svjedočiti i profesor Jovan Mirić, Srbin koji je bio izložen vrijeđanjima, pritiscima i prijetnjama da napusti Fakultet – što je on i učinio otišavši u prijevremenu mirovinu. Pojedine grupice pravih i lažnih studenata, predvođene agentima-provokatorima, infiltrirale su se na Fakultet i ometale nastavu onih profesora koji su bili drugačijeg etničkog porijekla.

Nitko ne može osporiti da je Miloševićev plan rušenja Jugoslavije i stvaranja Velik Srbije uključivao i pridobijanje hrvatskih Srba za svoj plan, ali je činjenica da je režim uspostavljen 1990. godine u Hrvatskoj u značajnoj mjeri pomogao Miloševiću da taj svoj pakleni plan i ostvari. Hrvatski Srbi su sa strane predsjednika Tuđmana i političkog vodstva zemlje sustavno gurani Miloševiću u zagrljaj

O tome bi mogao svjedočiti i profesor Dragutin Lalović koji je to osobno doživio.

Uostalom, o tome bi mogao posvjedočiti i profesor Dejan Jović koji je odlučio otići u inozemstvo, na Sterling University, a i profesorica Gordana Vlajčić koja je također bila podvrgnuta progonu putem psiholoških pritisaka zbog svojeg porijekla.

Da ne govorimo o čistkama Srba u javnoj upravi  i, posebno, u pravosuđu. Svojevremeno je Josip Kregar, koji je preko Pravnog centra monitorirao situaciju, ocijenio da je tijekom 1990. i 1991. Više od 200 sudaca i tužilaca – oko 20% visokokvalificirane radne snage u pravosuđu izgubilo posao zbog svojih ”pogrešnih krvnih zrnaca”.

Prije nego što su lustrirani, bili su izloženi uvredama, prijetnjama, anonimnim telefonskim pozivima usred noći s pozivima da ”odu u Beograd svojim četnicima” i drugim oblicima maltretiranja, psihološkog, a nerijetko i fizičkog.

Nažalost, bio sam svjedok jednog takvog slučaja: riječ je o mojoj pokojnoj supruzi, zamjenici Okružnog javnog tužioca Zagreba u starom režimu i kratkotrajno zamjenice Županijskog državnog odvjetnika u novom režimu, sve do ljeta 1991. Po imenu Tatjana Burjačenko Grubiša, rođena u Sarajevu, u njenoj biografiji pohranjenoj u arhivi tužilaštva stajala je kompromitantna kvalifikacija narodnosti: u Sarajevu se svojevremeno bila izjasnila kao ”Jugoslavenka”, pošto joj je otac bio Ukrajinac, a majka mješovitog, srpsko-crnogorskog porijekla.

Odmah je nakon osvajanja vlasti novog režima bila podvrgnuta pritiscima da se izjasni kao Srpkinja, što ona nije htjela, već je inzistirala da ako već ne može biti Jugoslavenka, tada može biti samo ”nacionalno neopredijeljena”, a ako se već mora deklarirati po postotku većinskih krvnih zrnaca, onda joj ne preostaje drugo nego da bude Ukrajinka, iako s tom zemljom, jezikom i kulturom nije imala ništa, osim oca koji se potpuno asimilirao akulturacijom u Sarajevu.

Ali to nije zadovoljilo novu vlast; smatrali su je Srpkinjom i kao takva je dobila otkaz, ona i velik broj njenih kolega iz bivšeg tužilaštva, kao što su to bili Snježana Gašić, Čedo Prodanović, Đorđe Roganović, Ljubiša Drageljević, Dragan Jovanić….

I to je ono što je profesorica Kasapović propustila reći, jer bi onda i taj njen jedini primjer koji navodi mogao biti sagledan u sasvim drugom svjetlu: u svjetlu spirale mržnje koju je detonirao Milošević, a spremno prihvatio Tuđman služeći se sličnim metodama. Na kraju, ne treba zaboraviti i Brijunsku poruku, neposredno pred Oluju, kada je Tuđman cinično otkrio pravu bit svoje politike: ”I poručite Srbima da ćemo im, TOBOŽE, jamčiti građanska prava…”

I tu se rasplinuo mnogima san o demokraciji i građanskoj državi. Mnogi su pognuli vrat i snishodljivo prihvatili veksacije kojima su bili izvrgnuti, većina ih je nakon nekog vremena otišla u prijevremenu mirovinu ili pronašla azil u advokaturi, iako ni tu nije bilo lako.

A kakva je bila atmosfera na fakultetima, pa čak i u Rijeci, mogu i sam posvjedočiti.

Kada sam se početkom 1991. javio na natječaj Pravnog fakulteta na kojem sam predavao prije rata, odgovorio mi je tadašnji dekan, profesor Vinko Hlača, da me ne mogu primiti jer sam – Srbin. To je on zaključio na temelju imena mojeg oca, koji je od svoje majke, tršćanske Slovenke Emilie Godina dobio ime ”Ostoj”, daleke 1913. godine kada su među Slovencima i Istranima bila u modi slavenska i srpska imena kao Uroš, Dušan, Milan i slično.

Doduše, moj otac je dobio slovensku varijantu imena ”Ostoja”, bez onog ”a” na kraju, ali su mu to slovo marljivo dodavali svi službenici matičnih ureda, pa se tako svom originalnom imenu mogao vratiti samo na nadgrobnom spomeniku, daleko od ingerencije revnih birokrata.

Ta me iskrivljena varijanta imena mog oca, porijeklom Istranina iz srca Istre, proganjala i u drugim situacijama kada sam 1991., nakon povratka iz inozemstva, tražio posao po Hrvatskoj, pa sam tako dobio odbijenicu i na tadašnjem Pedagoškom fakultetu u Rijeci, gdje sam također predavao prije rata.

A na Fakultetu političkih znanosti, onome što ga spominje Mirjana Kasapović, kada sam predao doktorsku tezu 1991. godine, tada mi je mentor, inače spomenuti dekan u članku Mirjane Kasapović, profesor Ivan Prpić, prigovorio što sam u tezi više puta spomenuo, u kontekstu moje radnje, Francesca Patrizia, autora djela De regno et regnandi peritia, umjesto da ga nazovem pravim, hrvatskim imenom – Franjo Petrić!

A radilo se o homonimu, Francescu Patriziju iz Siene, što moj mentor i njegov kolega, profesor Ante Pažanin, nisu znali. A uzgred, morao sam ”kroatizirati” svoj tekst, jer me mentor upozorio da bi on mogao imati neugodnosti zbog mojeg jezika koji, po njemu, obiluje ”nehrvatskim riječima”!

Atmosfera pogroma stvarana je sistematski, od glasina koje su se širile o ”srpskim snajperima” koji vrebaju iz solitera u kojima su stanovali oficiri JNA i drugih zgrada u novom Zagrebu do atmosfere čistki u državnoj administraciji i pravosuđu

Eto, takva je bila atmosfera tih dana: mračna, tmurna, prijeteća i prema Srbima i svima onima na koje je mogao pasti tračak sumnje da simpatiziraju s njima.

A gradom su kružile skupine HOS-ovih crnokošuljaša, u hrvatskoj su se vojsci kočoperile stare ustaše (poput slučaja pukovnika ”Daidže”), iz inozemstva su pritekli teroristi prikazani kao borci za slobodu, skvadrističke skupine kružile su po gradovima i izbacivale Srbe iz stanova; i time su sve te sluge režima pridonijele etničkom čišćenju Srba još i prije ratne operacije Oluje, čak i prije izbijanja rata.

I to je ono što je profesorica Kasapović propustila reći, jer bi onda i taj njen jedini primjer mogao biti sagledan u sasvim drugom svjetlu: u svjetlu spirale mržnje koju je detonirao Milošević, a spremno prihvatio Tuđman služeći se sličnim metodama.

Na kraju, ne treba zaboraviti ni Brijunsku poruku, neposredno pred Oluju, kada je Tuđman cinično otkrio pravu bit svoje politike: ”I poručite Srbima da ćemo im, TOBOŽE, jamčiti građanska prava…”.

autograf

1 comment

  1. Očitao joj je lekciju. I rekao da izvuče glavu iz svoje guzice. Kontekst, kontekst, Kasapovićka, bio je strašan.

Odgovori