Proizvodnja “solidarnosti”

SolidarnostHumanitarni pozivi u pomoć: civilno društvo kao “moralni“ korektiv države.

Otkako europski financijski centri moći pritišću hrvatsku vladu i institucije da usvoje sve rigoroznije mjere štednje, pojavljuje se sve više i više medijskih natpisa koji govore o disfunkcionalnosti državnih tvrtki te o raznim “uhljebima“ u javnom i državnom sektoru, pritom samorazumljivo postulirajući superiornost privatnih modela upravljanja nad javnim. Iako je taj diskurs u prvom planu, osim njega primjećuje se bujanje i jednog drugog, koji supostoji paralelno s njime i funkcionalno je za njega vezan.

Takvi su se tekstovi mogli akutno susresti za vrijeme recentnih katastrofalnih poplava, a inače kronično haraju medijima u vidu raznih humanitarnih poziva u pomoć.

Radi se o natpisima o raznim organiziranim akcijama za pomoć unesrećenima, bolesnima i socijalno potrebitima. U nekima od njih sasvim očito izostaje bilo kakva kritika mogućih uzroka stanja koja pokušavaju riješiti. Oni eksplicitno podrazumijevaju nužnost solidarnosti “javnosti“ u situacijama koje su međusobno distinktne i nepovezane zajedničkim nazivnikom problema.

Ipak, oni implcitno sadrže jednu skrivenu i oštru kritiku. Ona se sasvim jasno pokazuje u onim tekstovima koji eksplicite navode i napadaju navodne uzroke problema, a koji su stoga i mnogo zanimljiviji. Krivci su, gotovo uvijek, državne institucije, službe ili naprosto vlada. U slučaju poplava, podbacili su svi. Kada se radi o pomoći oboljeloj djeci koja ne mogu dobiti potrebne lijekove, cilj je naravno dezorganizirano javno zdravstvo, a u slučaju socijalne potrebitosti, korumpirane javne humanitarne institucije. Iako se čini kako bi takvi napisi mogli predstavljati poziv za reorganizacijom i poboljašnjem javnog sektora i državnih službi, u većini slučajeva oni se završavaju na kritici i samorazumljivo postuliraju inherentnu neodrživost takvog sustava.

Očito je da ih to sasvim otvoreno dovodi u blizinu onih eksplicitnih poziva za privatizacijom zdravstva, mjerama štednje, itd. Ono što ih čini još opasnijima jest njihov “moralni“ karakter. Oni udaraju upravo na osjećaj solidarnosti, koji povezuju sa sferom tzv. “civilnog društva“, koji postaje “moralni“ nadomjestak visoko birokratizirane i apersonalne države. Osim što djeluje kao “moralni“ nadomjestak, on se suprotstavlja “nesposobnosti“ države da organizira bilo kakvu uspješnu akciju. Nasuprot tome postavlja se spontanitet “društva“ kao izvor neke vrste poduzetničkog duha. Diskursni je efekt, dakle, dvojak: civilno je društvo moralni i sposobnosni korektiv “trule“ države.

Najvažniji moment tiče se posvemašnjeg ahistorijskog gledišta koje u potpunosti apstrahira kako od naravi države koju udara, tako i o ovisnosti o ekonomskoj formaciji u

kojoj djeluje. Država je ovdje naprosto – država; ona uvijek i svugdje zahtijeva svoj pandan i korektiv u “civilnom društvu“. U blažoj varijanti, koja zapravo i podliježući dominira takvim pogledima, država se poistvjećuje s preostacima minule socijalističke države. U tom smislu “civilno društvo“ sasvim eksplicitno nastupa kao moralni i efikasni korektiv zaostale i zastarjele državne strukture, kao i spiritus movens famozne “tranzicije“.

Naravno, u svakoj se varijanti prešućuje bilo kakva povezanost takvog gledišta i apologetizma kapitalističkog načina proizvodnje općenito. Sve te diskursne prakse zapravo samo podmeću ime “civilnog društva“ i njegovih organizacija za osnovne karakteristike onoga kako bi tržište trebalo izgledati. Kada ono “prodiše“ lišeno raznih državnih intervencija, tada ono postiže sasvim konkretne efekte koji daleko nadmašuju organizacijske mogućnosti države, a pritom prikazuju i potpuno “moralni“ karakter.

Ovime se nije htjelo dovesti u pitanje pozitivne rezultate koje razne akcije ostvarene od strane tzv. NG i drugih organizacija ostvaruju na humanitarnom i drugom socijalnom planu. Ipak, intencija je bila upozoriti na drugu stranu medalje kada se o tome krene pisati. To nipošto ne znači da se državu ne treba u javnom diskursu kritizirati. Dapače, ali vrlo je bitno osvijestiti da se ne radi o kritici države kao takve, već o kritici jednog sasvim određenog oblika države, naime kapitalističke države i to u svojoj lopovsko-privatizacijskoj maniri. S druge strane, također je nužno biti svjestan da ne postoji “apolitični“ diskurs koji se tako često veže upravo uz ovakve slučajeve. Upravo takvi tekstovi, možda nesvjesno, upadaju u shizofren procjep između kritike države i implicitnog postuliranja vrijednosti koje su inherentno vezane za temelje neoliberalne ekonomike. Kada govorimo o javnom prostoru, riječi ponekad mogu biti opasnije i dalekosežnije od samih djela.

h-alter

 

Odgovori