«

»

svi. 15 2018

Problem prijedloga referendumskih pitanja: Kad’ ni onaj ‘ko te vodi ne zna puta da pogodi…

Građanska je inicijativa „Narod odlučuje“ izazvala brojne političke reakcije svojom pobudom „za pravedniji izborni sustav“. Te su reakcije svakako i bile jednim od motiva čitava pothvata koji bi, nominalno, trebao dovesti do raspisivanja referenduma o (ograničenim) izmjenama izbornoga (s)ustava. No, u javnosti, ne posve neočekivano, gotovo uopće nije bilo riječi o ozbiljnim (tehničkim, ali i ne samo tehničkim) poteškoćama što ih rečeni prijedlog referendumskih pitanja posve očito sadrži. Jer, tek kada se na toj razini razmotri ovaj (vjerojatno) na brzinu sklepani galimatijas, može se ozbiljnije prozboriti o koncepcijskim (moralnim i političkim) problemima što ih inicijativa eksplicira.

Jasno to, sama sobom, pokazuju predložena referendumska pitanja (NB. inicijatori su, sudeći prema verzijama objavljenima na mreži, izgleda zaboravili upisati upitnik na kraju nečega što bi trebalo biti referendumskim pitanjem; možda zato što zapravo i ne misle da barataju pitanjem, nego – programatskom – tvrdnjom).

Prvo od pitanja glasi: „Jeste li za to da se članak 72. Ustava Republike Hrvatske mijenja i glasi: ‘Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 120 zastupnika, koji se, na temelju općeg i jednakog biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem. Pripadnici nacionalnih manjina biraju najviše šest zastupnika u Hrvatski sabor.

Zastupnici se u Hrvatski sabor, osim zastupnika nacionalnih manjina, biraju prema sustavu razmjernog predstavništva.

Birač može glasovati za jednu od predloženih lista kandidata i može označiti do tri kandidata koji imaju prednost pred ostalim kandidatima na listi za koju je glasovao (preferirani glas). Izabrani kandidati s pojedine liste utvrđuju se isključivo na temelju najvećeg broja preferiranih glasova.

Prikupljanje potpisa (FOTO: Facebook/NarodOdlucuje)

U svakoj izbornoj jedinici u Republici Hrvatskoj bira se najmanje 15 zastupnika. Izborne jedinice ne smiju dijeliti zakonom utvrđena područja Grada Zagreba i županija Republike Hrvatske. Broj zastupničkih mjesta rasporedit će se među izbornim jedinicama na temelju izračuna odnosa broja birača u svakoj izbornoj jedinici i ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.

Pravo na sudjelovanje u diobi zastupničkih mjesta u izbornoj jedinici ostvaruju kandidacijske liste koje su na izborima dobile najmanje četiri posto važećih glasova birača.

Birači na izborima mogu glasovati: na biračkom mjestu, dopisnim ili elektroničkim putem.’“

Takozvano se prvo pitanje zapravo sastoji od deset upita, što je, ponajprije, pogrešno zato što otežava (pa i onemogućuje) jasnu interpretaciju odgovora na (eventualnome) referendumu. Jednostavno, moguće je da netko prihvaća snižavanje izbornoga praga na 4%, ali ne i dopisno, odnosno elektroničko glasanje, ili da prihvaća mijenjanje izbornih jedinica, ali ne i tri preferencijska glasa, itd. (već i zato ovakva problematika zapravo nije podobna za referendumsko odlučivanje).

Uz to, organizatori tako sebi otežavaju zadaću, jer kod ovakvih višestrukih pitanja dolazi do kumuliranja negativnih stavova; naime, svatko tko je uvjereno protivan ma kojemu od deset stajališta zguranih u jedno formalno pitanje morat će odbiti i ostalih devet (doduše, tonus je promičbe za referendum na klasičnoj općoj odrednici „zna se“; polazi se od toga da će „naši“ znati koju poziciju treba zastupati/odabrati, ne pazeći odveć na detalje).

Detalji su pak, s jedne strane, ustavno-pravni problem; inicijatori su pobrkali zakon o izborima i ustav, jer ni u jednome se ustavu ne mogu naći ovakvi detalji izbornoga sustava (osim, dakako, u ustavnim esejima iz 1974.). Dodatno, logikom ovako pojmljene neposredne demokracije mogućim bi daljnjim referendumima trebalo odlučivati, primjerice, o tomu hoće li se – kao dio promjene Ustava(!?) – mijenjati broj izbornih jedinica, zastupnik(c)a manjina, itd. (načelno, ustav se mijenja dvotrećinskom većinom saborskih zastupnik(c)a, ali nije baš smorazumljivo da bi ma koja saborska većina smjela ukidati neposredno izraženu volju naroda/puka).

Najava akcije za referendum (FOTO: Facebook/NarodOdlucuje)

S druge strane, razlozi za neka od stajališta što ih pitanja iskazuju nisu posve razvidni. Recimo, troje kandidata s preferencijskim glasovima mogu se realno naći samo na listama dviju stanaka: HDZ-a i SDP-a (na prošlim izborima, samo su još IDS i Most, u po jednoj jedinici, imali troje izabranih zastupnika). Ustav bi, dakle, trebalo mijenjati e da bi se interveniralo u poredak kandidata na listama dviju najvećih stranaka, no ni to nije posve efikasno, jer dvije velike stranke dobivaju i po sedam ili osam mjesta u pojedinim jedinicama, što pak znači da bi novi sustav utjecao tek na polovinu izabranih, ili manje.

Dakle, nejasna je halabuka koja se diže zbog ovih „radikalnih promjena“, koje realno gotovo ništa ne mijenjaju, a posebice ne povećavaju vezanost izabranih uz biračko tijelo, jer su zastupnici/e i dalje najprije stranački nominirani/e kako bi se uopće našli na listi i dobro znaju gdje im je zapravo „baza“ (pokazuje to, empirijski, i ponašanje nekih od zastupnika izabranih s najvećim brojem preferiranih glasova na posljednjim izborima).

Posebice je nesuvisla „izvedbena“ odredba ovoga dijela pitanja: „Izabrani kandidati s pojedine liste utvrđuju se isključivo na temelju najvećeg broja preferiranih glasova“. Prije svega, samo jedan kandidat može imati „najveći“ broj preferiranih glasova, pa bi trebalo stajati: prema broju preferiranih glasova, i sl. No, nije riječ samo o nomotehničkoj inkompetentnosti sastavljača pitanja; što se, primjerice, događa dijele li kandidati isti broj preferiranih glasova nije rečeno (to bi naravno, bilo posve besmisleno detaljiranje za ustavni tekst, ali kada se već neznalački miješa  Ustav s izborim zakonom dospijeva se i u ovakve poteškoće).

Predloženi bi model (s obzirom na veličinu Zagreba, čije se područje ne mijenja) mogao imati  najviše sedam izbornih jedinica, a to bi, uz ostalo, svakako značilo da bi regionalni politički interesi, pa i regionalne stranke (IDS, prije svega) sustavski izgubili na važnosti. O poteškoćama vezanima uz dopisno odnosno elektroničko glasanje trebalo bi, dakako, posebno raspravljati, no inicijatori se prave kao da je to neupitna praksa.

Drugo je referendumsko pitanje: „Jeste li za to da se iza članka 72. Ustava Republike Hrvatske doda članak 72.a koji glasi: ‘Zastupnici nacionalnih manjina odlučuju o svim pitanjima iz nadležnosti Hrvatskoga sabora, osim o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna’“.

Birači odlučuju (FOTO: Facebook.com/NarodOdlucuje)

Ovdje se nesuvislost prijedloga posve razotkriva (barem kada je o formalnoj razini riječ). Ponajprije, čini se vjerojatnim da je (objavljeni) razlog za diskriminiranje zastupnika nacionalnih manjina u činjenici da su, uglavnom, izabrani brojem glasova koji je višekratno manjih od onoga koji je ostalim zastupnici(a)ma potreban za izbor (uz prijedlog naime, nije dano neko jasnije obrazloženje, pa se može suditi tek prema sporadičnim javnim izjašnjavanjima njegovih zastupnik(c)a – jedna od inicijatorica, Željka Markić, je u „Bujici“ 11. svibnja jasno oglasila motivacijskim polazištem svojedobnu Josipovićevu formulaciju o „etnobiznismenima“). Ali, činjenica jest i to da je zastupnik dijaspore koji je dobio najviše glasova (Željko Glasnović) dobio samo cca 80% glasova koje je dobio Milorad Pupovac (4282:5389), a pet, odnosno deset posto glasova više od drugoga odnosno trećeg na listi zastupnika srpske manjine (ostala dvojica izabranih u XI. Izbornoj jedinici dobila su znatno manje glasova od svakoga od predstavnika srpske manjine).

Ovo, jasno je, znači da se ne radi o upitnoj legitimnosti izabranika u Sabor s malim brojem glasova, nego baš o predstavnicima (etničkih) manjina; to se vidi i iz formulacije kojom im se teži smanjiti ovlasti kao skupini – čak i ako bi neki zastupnici/e manjina mogli biti izabrani u skladu s pravilima koja važe za ostale (srpska bi manjina tu šansu svakako mogla imati). U tom bi slučaju formulacija „najviše šest zastupnika“ smjela biti samo vezana uz one koji su izabrani po posebnoj proceduri, ili bi se, moguće je, smatralo da „normalno“ izabrani nisu predstavnici manjina (pa im se ne ograničava broj, niti im se uskraćuju ovlasti odlučivanja koje se predlažu za ostale iz manjinske kvote). Ili se, zbog nesuvislosti prijedloga i to je moguče, radi o općoj zarani manjinama da imaju veći broj zastupnik(c)a od šest. Zbrka je nedvojbena, no nejasno je u kojoj je mjeri posljedak (barem djelomice skrivene) nakane, a u kojoj pak puke nedomišljenosti.

Ipak, činjenica da su neznalice stvarale ovaj prijedlog najbolje se vidi po tomu što se drugo pitanje odnosi na tekst koji bi imao biti dodan iza ustavnoga članka 72. To je, svakako, mogao predložiti samo netko tko nije pročitao ni prvi odjeljak IV. glave Ustava, ona 23 članka naime koji se izrijekom odnose na Hrvatski sabor. Jer, tek se u članku 81. nabrajaju ingerencije Hrvatskoga sabora (među ostalim i donošenje budžeta/proračuna, odnosno nadziranje rada Vlade). Naprosto, elementarna logika zabranjuje da nekim zastupnicima uskraćuju ovlasti, koje još (u slijedu ustavnoga teksta) nisu ni dane Saboru u cjelini (tj. svim zastupnica(i)ma). Ukratko, ova ograničenja nikako ne smiju stajati u članku 72. (nego, eventualno, tek kao dodatak članku 81.).

Aktivisti referendumske inicijative (FOTO: Facebook.com/NarodOdlucuje) 

Riječju, referendumski su prijedlog neprijeporno sastavljali neuki/e – ne nužno i za takvu publiku, jer politički je kontekst posve jasno naznačen; ograničenje manjinskih prava (a to prihvaćaju i neki/e od obrazovanih). Može se, naravno, raspravljati i o promjeni sadašnjeg sustava koji je posve očito inkonzistentan. No, trebalo bi onda uzeti u obzir i neku drugu mogućnost zaštite manjina, primjerice poseban odbor za međunacionalne odnose (sličan odredbama čl. 380. Ustava SRH iz 1974.).

Ako je pak riječ o modelskome povezivanju predstavnik(c)a s biračkim tijelom, radikalnije bi i smislenije bilo zagovarati miješani (kombinirani) sustav, tj. glasanje s dva glasa (jedan za neposredni izbor zastupnika/ce u određenoj izbornoj jedinici, a drugi za stranačku listu). Ma koliko bio kontroverzan, premda je njegova svojedobna primjena u Hrvatskoj ostala bez većih efekata  (doduše, tadašnja je stranačko-politička situacija posve drukčija), ovaj bi sustav bio moguće rješenje za ono što inicijatori navode kao svoj motiv – slabljenje stranačkih vrhuški i vezivanje predstavništva u parlamentu uz narod/puk.

Ali, kao i obično, pravi motivi nisu jasno objavljivani, o njima se može, uglavnom, nagađati (osim kada je riječ o jasnome protumanjinskom stavu). To je nagađanje otežano niskom kvalitetom prijedloga koji – ni time – ne prinosi vlastitoj jasnoći (i orijentaciji sljedbenik(c)a), niti, što je mnogo važnije,  demokraciji u domaćim okvirima.

 

lupiga

 

 

 

6 comments

Skip to comment form

  1. sitna

    Njih ne zanima gospodarstvo, samo manjine. Oni su mikrobi i šire zarazu.

  2. Gospodarstvo,ekonomija,dakle novac uvijek je u pitanju,digitalci moji.Miloradove ovlasti,da mijenja ,ruši i sastavlja hrvatske vlasti ,prošlih par godina,kulminirane histeričnim branjenjem Dalićke zadnjih mjeseci,isprovocirale su većinsko biračko tijelo.

    Glede Martine pak i ja bi ju branio ,ne radi interesa kao Milorad,već poradi toga što RH trenutno nema kompetntnije osobe na tim pozicijama. To će tek doći do izražaja ove godine.

  3. Stalker

    Opet te tvoja zasljepljenost odgurala od biti problema. Srbi ne prave probleme u Hrvatskoj (od 1995) niti imaju moć rješavati ih. Žele imati prava kao i svi građani RH, pa i odlučivati o svojoj sudbini. To mogu ako su konstruktivno uz od većine izabranu vlast. Jebi ga, a tebi su krivi za Agrokor, Petrokemiju, Sisak, poplave, požare, zagađenu vodu… Slijep si od mržnje. Predlažem ti da se ispovijediš i riješiš grijeha, ali ne kod fratara, jer oni za kurac hvataju mladiće.

  4. Dobro znaš o čemu se tu radi,ali mlatiš kurcem po gloginjama.Ili ista prava dati Hrvatima u Srbiji ,ili Srbima u Hrvatskoj reducirati ovlasti.

    Manjine idu uz svaku vlast i svagdje su u demokratskoj Evropi pri vlasti ,ali nigdje u Evropi ne mogu konstituirati tu vlast u smislu rušenja ili stvaranja nove.Ne mogu biti jezičac na vagi.

    Jedino ako Vučić reciprocitetno to ne omogući Hrvatima u Srbiji.Znam,znam,što o tome tamo misle.Malo morgen,zar ne čuješ Slobu iz groba.Zar nisam čuo kako takve stvari licemjerjem zoveš.

    1. Stalker

      Jezičac na vagi? Pa ti nisi pri zdravoj! Od Srba su ostala samo prezimena. Tko od njih drma u kulturi, gospodarstvu, politici? U mišjoj su rupi. Malo Pupovac glumi nekog ponosnog tipa, a i to mu zamjeraju. Zar se ne ponosiš time dok se žvališ s markićkom koja ih želi sjebati do jaja. Hoćeš li ti ikad stati u obranu tih ostataka ostataka?

  5. O Hrvatima u Srbiji i reciprocitetu,šutiš ko ona stvar,kanda ih nema.Subotica i Sombor su ne tako davno,pri kraju >Austrougarske, bili najveći hrvatski gradovi,ispred Osijeka,Varaždina i Zagreba.

Odgovori