Prema velikoj koaliciji?

Kriza u najvećoj hrvatskoj opozicijskoj stranci ne jenjava. Dvostranački sustav koji je funkcionirao nešto manje od dvadeset godina doveden je u pitanje. Sve se češće spominje mogućnost koalicije dviju najvećih stranaka. No, umjesto da “smiri društvene tenzije”, takva bi vlada vjerojatno samo zacementirala dominaciju desnice.

U jednoj stvari mogli bismo se složiti s nekim iz SDP-a. Naime, u tome da je velika koalicija u Hrvatskoj moguća jer će to “jednostavno biti interes i SDP-a i HDZ-a. Obje stranke će pod egidom čuvanja nacionalnih interesa, kao što je sada HNS u koaliciji s HDZ-om, biti spremne na takvu suradnju jer drugih partnera za formiranje vlasti neće biti. S Mostom i Živim zidom nitko neće moći sastaviti vlast, a tzv. Amsterdamska koalicija vjerojatno će imati premalo mandata”.

Izjavio je to prije nekoliko mjeseci Ivan Račan, uz ogradu da se do izbora još puno toga može promijeniti i da “HDZ ima očite probleme na relaciji premijer – predsjednica države te između svojih konzervativnih i centraških jezgri”, dok se “SDP mora konsolidirati, ali pritom nema samo problem vlastita ustrojstva i djelovanja nego već ima i nove političke protivnike koji prijete oduzimanjem glasova. To je najvidljivije u zagrebačkom bazenu, u četiri izborne jedinice gdje stranka Milana Bandića raste, a pojavio se i pokret Zagreb je naš”. U međuvremenu, pojavila se i Ujedinjena ljevica okupljena oko Šibenske deklaracije.

Nakon gotovo tri desetljeća postojanja nove hrvatske demokracije, njezina kriza legitimiteta uvjetuje uglavljivanje novih oblika društvenih medijacija, a jedan od mogućih je upravo velika koalicija. Iz desnog krila HDZ-a nazivaju je, uglavnom posprdno, istanbulskom jer su se HDZ i SDP usuglasili oko ratifikacije Istanbulske konvencije pa se glasanje o njoj smatra svojevrsnim “testiranjem javnosti za veliku koaliciju”. Jedan dio javnosti pak smatra da je se nema što posebno testirati jer velika koalicija, dakako neproglašena, zapravo oduvijek postoji: takav stav najbolje oprimjeruje akronim HDZSDP, opominjući da se radi o manje-više istom sklopu koji je spreman okrenuti sve naglavce samo kako bi se nastavio business as usual, što zapravo znači nastavak dominacije HDZ-a i sekundiranje SDP-a u tom poslu.

O velikoj koaliciji (polu)informacije po saborskim kuloarima protura Vladimir Šeks, Facebook-statuse piše Milijan Brkić, a česta je tema i u izjavama HDZ-ovih političkih veterana: tako je Mate Granić ispričao da ga je Tuđman 1995., u vrijeme tzv. zagrebačke krize, ovlastio da tadašnjem šefu SDP-a Ivici Račanu ponudi da njegova stranka u Zagrebu koalira s HDZ-om. “Razgovarali smo i Račan je to prihvatio! No prošla su dva dana i Račan me nazvao i kazao mi: ‘Moji to neće’”, izjavio je Granić. Bivši premijer Ivo Sanader cijelu je jednu knjigu iz svoje planirane trilogije naslovio “Velika koalicija” i uokolo pripovijeda kako je koalicija HDZ-a i SDP-a iz političkih razloga potrebna zato da bi se “politički završio Drugi svjetski rat i poraće”, što “mogu samo ove dvije velike stranke; one su na to pozvane i to je jedna od njihovih povijesnih zadaća”. “(…) antifašizam – da, komunizam – ne. Zato ZDS ne može više biti stari hrvatski pozdrav jer je zločinima ustaškog režima zauvijek diskvalificiran, kao što je zločinima diskvalificirana petokraka. (…) A koalicija HDZ-a i SDP-a bi pokazala da smo politički zreo narod koji zna razmišljati višeslojno i koji zna postaviti prioritete”, tuđmanistički će Sanader.

Brana “populizmu”?

SDP je već pokazao da “zna razmišljati višeslojno”, naime odavno su odustali od zvijezde petokrake i srpa i čekića – sjetimo se samo burne reakcije pojedinih njihovih članova na “neprimjerene” insignije na prošlogodišnjem prosvjedu za Trg maršala Tita – dok HDZ-u vjerojatno ne bi previše naštetilo distanciranje od pozdrava “Za dom spremni”, ali u isto vrijeme ni jedna ni druga stranka nisu odustale niti u njihovim programima ili istupima članova ima naznaka da kane odustati od politika koje već tri desetljeća proizvode i produbljuju društvene nejednakosti te petrificiraju periferni položaj Hrvatske u Evropi. Dodatno, hrvatsko društvo ima neke specifičnosti u odnosu na ostale zemlje tzv. regije pa bi bilo kakav zaokret značio zadiranje u privilegije pojedinih grupacija, čije sustavno financiranje omogućava i njihovo sve otvorenije političko djelovanje – riječ bi, dakako, bila o smanjenju velikih izdvajanja za veterane i Crkvu, što se u sadašnjoj konstelaciji političkih snaga čini slabo vjerojatnim.

Velika koalicija zahtijeva i velikog antagonista kojim će zborski plašiti građane. Tko je dakle taj veliki drugi koji bi za njezine potrebe mogao odigrati tu ulogu? Kandidata je nekoliko, a na prvom mjestu to su tzv. populizam i uspon populističke politike. Zdesna će se, naravno, opasnost stalno vidjeti u Živom zidu i eventualno politički reaktiviranim otpadnicima iz HDZ-a (primjerice Darko Milinović), a slijeva u novoformiranom bloku stranaka potpisnica Šibenske deklaracije. U centru će, dakako, biti “dobri demokrati”. Chantal Mouffe smatra da je njima “ekstremna desnica od velike koristi, jer omogućava povlačenje granice na moralnoj razini između ‘dobrih demokrata’ i ‘zle ekstremne desnice’ koju je moguće moralno osuditi umjesto da se protiv nje bori politički. To je razlog zašto su moralna osuda i uspostavljanje cordon sanitairea postali prevladavajući odgovor na uspon desničarskih populističkih pokreta”, te dodaje da je “politika u svojoj antagonističkoj dimenziji još uvijek vrlo živa, osim što se sada odigrava u moralnom registru”.

Prostor za ljevicu?

Što se uspona desničarskih pokreta tiče, Hrvatska ima jednu specifičnost: za razliku od većine istočno i zapadnoevropskih stranaka i pokreta takvog profila, kojima je glavni uzrok socijalnih problema predstavljen figurom migranta, kod nas je i dalje politički operativna i mobilizirajuća figura Srbina. Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, posljednjih dana najglasniji predstavnik desne struje HDZ-a, tako će u emisiji “Nedjeljom u dva” reći: “Vukovar ima upola manje stanovnika nego ranije. U Vukovar se puno Vukovaraca nije vratilo zbog straha koga će sresti pa se ponovno vraćamo na temu neprocesuiranja zločina. Iseljavanje ljudi nije problem samo Vukovara niti samo Hrvatske nego taj problem muči cijelu istočnu Europu. Svi žele na Zapad zbog boljih plaća i života.” Druga rečenica je čisti rad ideologije, za razliku od zdravorazumskog nastavka izjave, ali gradonačelniku nije palo na pamet da se upita zašto iseljavanje muči cijelu istočnu Evropu, zašto su na Zapadu bolje plaće i kakve sve to veze ima s Vukovarom i ulogom njegove desnocentrističke stranke.

Zagovaratelji velike koalicije često spominju uspješne primjere takvih koalicija u Njemačkoj, no one su nastale u uvjetima bitno drukčijim od sadašnjih u Hrvatskoj. Prva velika koalicija u Njemačkoj je trajala od 1966. do 1969. i mogli bismo reći da je osim političkog bila izraz i širokog društvenog konsenzusa, odnosno nastala je na vrhuncu poznatog njemačkog modela socijalnog partnerstva. Premda su se u razdoblju kasnijih velikih koalicija, tijekom dvijetisućitih, i u toj zemlji promijenili odnosi između rada i kapitala – socijalno partnerstvo postoji još samo u tradicionalnim industrijama, a sama je Njemačka među tri evropske zemlje u kojima se između 2000. i 2010. najviše povećao jaz u prihodima između 20 posto najbogatijih i 20 posto najsiromašnijih – valja istaknuti kako sličan tip socijalnog partnerstva u Hrvatskoj nikada nije uspostavljen. Postojalo je samo golo partnerstvo najvećih stranaka koje će se, bude li potrebe, ovaj put okruniti u velikoj koaliciji. S druge strane, takav razvoj događaja otvara prostor ljevici koja ima priliku politički artikulirati u čemu je problem s centrom, a ne samo s desnicom. Recimo, na koji način sam centar perpetuira uspon desnice, a onda i – svoju daljnju rekonsolidaciju.

 

bilten

 

 

3 comments

  1. SDP + HDZ = Pokret za unitarnu Hrvatsku.

  2. već postoji velika koalicija. Saucha je bio predhodnik, ali da sve u svemu HDZ=SDP

  3. U političkim retortama, u labosima stranaka stvaraju se čudovišta-koalicije, spojevi krokodila i nilskog konja.

Odgovori