Pohlepa i WC diskriminacija za turiste u Dubrovniku: Zar ljudi koji nam dolaze nisu jednako vrijedni kao i mi?

‘Đava te odnija, jes’ lud? Šta’š u Dubrovniku u 8. misecu?’, bez puno uvijanja poručila mi je Marija, jedna od četvero stalnih stanovnika sela u Dubrovačko-neretvanskoj županiji u kojem su živjeli moji preci. Premda dio iste županije, to malo siromašno selo 5 km udaljeno od Ploča ne dijeli gotovo ništa s jednim od najljepših gradova na svijetu. Selo je to u kojem od kad znam za sebe provodim dio ljeta i u kojem su skakavci, zmije, smokve, cvrčci, sendviči na plaži postali dio života i moje obitelji. ‘Došla mi je obitelj iz Kanade i moraju vidjeti Dubrovnik.’ – odgovarao sam na Marijino pitanje, a ona je samo dodala – ‘Odrat’ će vas ka’ jarce. I tebe i tvoje Kanađane. Sitit ćeš se ti Marije!’

Put od Ploča do Dubrovnika među najatraktivnijim je i najljepšim na Mediteranu. Tih stotinjak kilometara ispunjeno je nevjerojatno privlačnim prizorima ušća Neretve, plantaža mandarina, Pelješca koji se elegantno spaja s kopnom, Stonskih zidina, farmi školjaka…Kada cesta probije prema Elafitima ne možete se nego osjećati ponosnim zbog svih ljepota koje Hrvatska ima. ‘This is faboulous!’, u isti mah bi govorile punica i šogorica. Kada su se počeli nazirati obrisi starog grada šestogodišnji nećak dječje iskreno je pitao ‘Is this a fairytale town?’

Bajkovit je taj Dubrovnik. Mjesto je to u kojem je svaki pogled jedinstven, a svaki kamen obilježen poviješću. Toliko lijep da nema osobe na ovome svijetu koja ga ne bi tijekom života barem jednom željela posjetiti. Toliko privlačan da neki u njega dolaze privatnim avionima, mnogi kruzerima na jedan dan, a dio njih bez puno novca i autostopom. Na tim se ulicama ovoga kolovoza nalazi cijeli svijet i to ovom svjetskom gradu pristaje. O turizmu u Dubrovniku je mnogo toga već rečeno. Glavni je to izvor prihoda ovog bogatog grada, ali ujedno i veliki izazov. Što je turizam izraženiji, gradovi postaju sve nepristupačniji za život stanovnika. Dubrovnik tu ni po čemu nije iznimka.

Dovoljno je otići do Splita ili malo dalje do Venecije čiji su zidovi išarani grafitima ‘Turizam je vandalizam’ ili ‘Bez dostupnog stanovanja, Venecija je mrtva’. Kako cijene života postaju sve više, stare gradske jezgre se prazne i pretvaraju u kolekciju smještaja za iznajmljivanje na internetskim stranicama. Nema veće opasnosti za grad nego da postane muzej na otvorenom. Povećan broj turista znači i nužnost prilagodbe cijena gradskih usluga. Mnoge u Hrvatskoj malograđanski smeta što se uz zidine grada parking naplaćuje i do 75 kuna po satu premda je 1500 metara dalje cijena prihvatljivih 10 kuna po satu. Tu sliku prekrasnog i bajkovitog Dubrovnika ne može ugroziti ni skupi parking niti deseci tisuća turista koji ga svakodnevno opsjedaju, ali je nešto drugo može nepovratno uništiti.

’27 kuna tri kuglice’ – rekao je mladi radnik dok su moja dva nećaka iz Kanade već imala lice u sladoledu i sladoled po licu. Nekoliko minuta nakon toga šogorica je na engleskom naručila sladoled za sebe i moje dvoje djece – ’39 kunas three scoops’ – rekao je na tečnom engleskom. Na putu prema ulasku u stari dio grada poveo se razgovor o praksi dvostrukih cijena na Jadranu. Pojava je to kao stvorena za nastavu etike u srednjim školama. Ližući jeftiniji sladoled, dok su moja djeca lizala skuplji, pravdao sam ovu praksu činjenicom da su pomislili da sam iz Dubrovnika te da zbog više cijene života stanovnici grada mogu imati pravo na niže cijene. Svo to moje nemušto pravdanje koje je suprotno svim zakonskim rješenjima palo je u vodu na najneobičnijem mjestu – WC-u kod gradskih vrata.

Približavajući se gospođi koja naplaćuje ulaz u WC i natpisu – Toilet 10 kn per person – 10 kn po osobi – pitao sam mogu li djeca besplatno? ‘Vi ste iz Hrvatske. Hrvati ne plaćaju.’ – odgovorila je. ‘Do we have to pay for kids?’ – pitala me punica glasno. ‘A ona je strankinja, ona mora platiti 10 kuna i ovo dvoje isto.’ – pokazivala je na šogora i šogoricu – ‘To je 30 kuna. Djeca mogu besplatno.’

Ne postoji očitiji primjer diskriminacije od toga da nekome naplaćujete zadovoljenje najosnovnije fiziološke potrebe, a nekima uslugu dajete besplatno. Za turističku zemlju i jedan svjetski grad diskriminacija na osnovu jezika posebno je ružna. Ukazuje ona na to da ljude koji nam dolaze ne doživljavamo kao nama jednako vrijedne. Štoviše situacija kada im naplaćujemo uriniranje, koje je za nas besplatno, jasan je znak da ih ne vidimo kao ljude već isključivo kao novčanice. U osnovi toga nalazi se isključivo pohlepa, a upravo ona može nepovratno ugroziti hrvatski i dubrovački turizam.

Za sve one kojima treba jasnija slika nelogičnosti i duboke nepravednosti ove situacije neka pomisle kako biste se osjećali da pri posjeti Salzburgu u WC-u Austrijanci ulaze besplatno, a svi drugi plaćaju? Što biste pomislili o tom gradu i toj zemlji? Biste li poželjeli vratiti se u tu bajku? Mi iz Hrvatske?

Nema mnogo ljepših prizora ovog dijela svijeta od sutona nad Dubrovnikom. Ipak sve te ljepote, sva dobrohotnost ljudi, sva povijest i poseban duh može naglo izblijedjeti zbog pohlepe i WC diskriminacije. I ne radi se tu o novcu i tome da će te ‘odrati kao jarca’, već o nečemu mnogo važnijem.

Ovakva ponašanja udaraju na srž osobnih identiteta onih koji dolaze. Spremni su oni i na parking od 75 kn, pa čak i na različite cijene sladoleda, ćevapčića i škampi, ali ne i na to da im netko naplaćuje WC dok osobi iz Zagreba to ne čini. Sve psihološke spoznaje ukazuju da će im se ta činjenica utisnuti duboko u pamćenje – puno dublje nego Knežev dvor, vaterpolo pod zidinama i pogled na Lokrum.

tportal

1 comment

  1. Taj Dubrovnik je Amerika za Hrvatsku. Što je dobro najbolje je na svijetu, a što ne valja direktno dolazi iz pakla.

Odgovori