Pljuska aroganciji

Andrej Plenković i njegova vlada uporno očekuju da novinari za njih obavljaju PR.

“Ukratko, uživo gledamo hirošimski raspad socijalne države, i to tik nama pred nosom, o čemu se podaci skrivaju kao što zmija ne da da joj vidiš noge, ali nešto ipak procuri u javnost”, zapisao je kolumnist Marinko Čulić nekako istodobno kada je hrvatska tzv. sedma sila uoči vikenda svom silinom zajedničkog prosvjeda svih važnijih medija napokon opalila zvučnu javnu pljusku premijeru Andreju Plenkoviću. Premijer je iksti već put – opet bez isprike – ostavio na presicu u 13,30 sati pozvane novinare šezdesetak minula čekati da im – nakon sastanka vladajuće koalicije o vladinom postupanju u sanaciji potresom razorene Banije – odgovori na pitanja što ih provocira upravo Čulićevo zapažanje. Je li vlada reagirala pravodobno i učinkovito već u ponedjeljak/utorak 28./29. prosinca 2020. nakon prva dva najrazornija potresa na području Petrinje, Siska, Gline i okolice, što kani činiti i drži li pod kontrolom materijalnu i socijalnu katastrofu u najsiromašnijoj, Sisačko-moslavačkoj županiji. Novinari, čije vrijeme nije manje važno od premijerovog, solidarno su nakon više od sata ponižavajućeg čekanja napustili Banske dvore.

U najmanju je ruku bilo nepristojno od premijera i vladinih činovnika tek naknadno, kad je tzv. sedmoj sili već puknuo film zbog arogancije vlasti i bagateliziranja prava javnosti na informaciju, poručiti kako se “sastanak vladajuće koalicije odužio”, pa će “premijer održati presicu za medije u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici nakon sastanka s hotelijerima”. Da i jest tako, je li, a nije – riječ je o političkoj neodgovornosti i činovničkoj notornoj nesposobnosti ljudi u premijerovom uredu, ako ne i premijera samog prema novinarima, “odvjetnicima” javnosti, svih građana – komu ili čemu služi, recimo, vladin glasnogovornik Marko Milić? Nije li bio red da sin inače izvrsnog reportera i poliglota Gorana Milića – bivšeg novinara i newyorškog dopisnika Radiotelevizije Beograd, pa Yutela, pa direktora Novinskog centra ratne vlade BiH, pa direktora vijesti i programa Al Jazeere Balkans, pa na Tuđmanov zagovor napokon i “face” državne tzv. javne medijske kuće HRT-a (HTV) gdje mu je supruga Ana Milić urednica “protusekularnih” Mozaičnih programa HRT-a, a on “dobiva enormni javno novac za tzv. neovisnu produkciju dokumentarnih serija” (Nacioal) – barem u zakazano vrijeme izvijesti novinare o čemu se radi?

Naknadno Milićevo priopćenje može vlada objesiti mačku o rep. “To je kao da nekoga pozovete na večeru u određeno vrijeme, pa ga ostavite više od sata bez objašnjenja čekati pred kućom”, darovito je navečer u Dnevniku Nove TV ironizirao Mislav Bago koji je također bio na čekanju hoće li ili neće biti zakazane presice. “To je bilo očito nepoštivanje našeg novinarskog vremena. Oni s boljim pamćenjem će se, je li, sjetiti kako je tzv. sedma sila dosad u Bijednoj Našoj svojedobno na taj način ignorirala još samo bivšeg HDZ-ovog premijera Ivu Sanadera koji si je također u jednom trenutku umislio kako je ravan onomu rasipnom Bogomdanom, Velikom, Kralju Suncu, Luju XIV te i on, sin splitske sirotinjske obitelji, ima pravo podsjetiti “medijska spadala” na povijenu prepotenciju vladara: “Država to sam ja” (fr. L’étre c’est moi). A ne samo da premijeri Bijedne Naše nisu država – ni onaj što sjedi u prdekani, ali za o-ho-ho grijeha još treba popožiti račune niti ovaj što i najdobronamjerniju kritiku svog lika i djela drži “demontiranjem države”, sic transit – nego su ti premijeri dužni, Ustav RH i zakoni im to uvjetuju, služiti državi kako najbolje znaju i umiju.

U služenju državi jedan je od glavnih uvjeta, ako ne i – glavni, upravo ta obaveza da služenje vladajućih narodu i državi bude transparentno, da se poštuju demokratski uzusi i da se novinarima bez ikakve/ičije zadrške omogući potpuna sloboda kritičkog preispitivanja tog služenja. Vlast nije iznad naroda/javnosti, nego obratno. Novinari imaju pravo pitati, a vlast je dužna odgovoriti ma koliko su pitanja neugodna, ili čak i deplasirana. Novinari pitaju to što drže da zanima javnost i što čuju u javnosti da jest ili nije u redu u upravljanju zemljom, a to premijeru Andreju Plenkoviću nije bilo jasno ni za prvog mandata kada je već iritantno počeo gubiti živce i svađati se s novinarima. Sada, u drugomu, taj premijerov odnos prema novinarima/javnosti – u slučajevima kritike/kritičnosti doživljava ih neprijateljima, saboterima ili slijepima i gluhima za “evidentne uspjehe vlade premijera Plenkovića” kakve nije postigla “nijedna prethodna vlada i premijer” – kulminirao je novinarskim bojkotom presice.

Tzv. sedma sila se opravdano našla poniženom i uvrijeđenom i samo je bilo pitanje vremena kada će se ipak dogoditi to što se dogodilo prošlog petka. Pitanje je poprima li premijerov odnos prema medijima koji nisu pod državnom/HDZ-ovom kontrolom gotovo već i patološke dimenzije. Osim prema medijskoj tzv. javnoj kući HRT-u, gdje i takorekuć do jučer prosječni dopisnici iz provincije izigravaju uredničke, komentatorske i voditeljske “zvijezde” u političkim formatima u kojima se bespogovorno propagira premijer-vladina/HDZ-ova tzv. državotvorna politika i crkveno-katolički svjetonazor kao da Hrvatska nije ustavno utemeljena sekularna država, a HRT javni medij kojemu su – pod prijetnjom ovrhe – svi građani dužni plaćati po 80 kuna mjesečne pretplate (godišnje cca 1,4 milijarde). I to je jedini medij koji ima prednost kada državni vrh – osim predsjednika RH Zorana Milanovića, sic transit – i hrvatska filijala Rimokatoličke crkve imaju potrebu obratiti se javnosti. HRT-ovi “profesionalci”, čija pozicija u upravljačko-uredničko-novinarskoj hijerarhiji – time i koeficijenti plaće, što je najvažnije – izravno ovise o rukopoláganju vladajućih.

Bez premijera Plenkovića i HDZ-a ne bi ih bilo tu gdje jesu dok su oni na državnom sljemenu, ali ni više od dva dana na istim mjestima kada bi se uredniku HTV-ovog Otvorenog omaknulo pozvati u studio, je li, makar jednog kritičnoga gosta više iz političke oporbe ili neovisnih stručnjaka od broja apologeta svakog premijer-vladinog/HDZ-ovog poteza. Ili da se, je li, HRT-ov novinar usudi “provocirati” intervjuiranog Plenkovića, Gordana Jandrokovića, “viteza” Željka Reinera i tih i takvih kao što je nedavno, za najžešće maloumne svađe dvaju državnih brda, (naručeno?) u HTV-ovu formatu 1 na 1 Romano Bolković provocirao Zorana Milanovića. Samo, namjerio se na sklisku sigu, gadno poskliznuo i ostao u političkom mulju. Jer, postavljati navlas ista pitanja kojima je premijer mislio da će stjerati predsjednika RH u mišju rupu čak je ispod razine kojom je Bolković nekih dana svoje već ocvale slave bio žurnalistički zanimljiv. A HRT-u, koji u ozbiljnijim okolnostima ne smije (!?) znati da predsjednik RH Milanović uopće postoji, ta vrst “profesionalnosti” ne služi na čast. Politički gazda/e mora/ju biti zadovoljan/ni – a to su premijer, vlada i HDZ, tj. “država? – a to se navodno za turskoga vakta kazalo: veži konja đe ti aga kaže, pa…

Cijela ta postpotresna satira između premijera i tzv. sedme sile koja se ne dâ zauzdati kako bi ljutiti Plenković želio, u nekim epizodana prava tragikomedija na samom terenu zbog tromosti državnog sustava, ali i neposobnosti odgovornih za njegovo pravodobno/učinkovito djelovanje nevjerojatno “lomi živce” premijeru kad ga novinari pitaju za podrobnosti što su ih osobno vidjeli i čuli od ljudi pogođenih razornim potresom. Nije jasno zašto? Činjenice su činjenice, ali Plenković se svađa s novinarima i činjenice preimenuje u – dojmove. Sic transit. Dojmovi?

HDZ-ov veteran s dna kace, jedan od najvažnijih Tuđmanovih suradnika, ministar i prvak saniteta u Domovinskom ratu Andrija Hebrang ironično to komentira: “Da smo mi 1991. godine reagirali na velikosrpsku agresiju na Hrvatsku tako brzo i učinkovito kao ova vlada na potres u Petrinji, Sisku, Glini i okolici, naše države danas ne bi bilo”. Kamoli ovog premijera i ove vlade, s ovima na čelu Civilne zaštite (nekompeteni ravnatelj Damir Trut “ne zna”, nema pojma, kaže u tv-oko, da se evakuira 400 ljudi iz vojarne u Petrinji) i inih u nekim ministarstvima i interventnim službama kojima su volonteri, neke udruge i samoorganizirani građani iz cijele zemlje očitali lekciju iz gradiva o reagiranju u velikoj nevolji. I prirodna je katastrofa – zbog “postupnosti”, vadi se premijer; što je to, nitko ne znâ – proglašena s tjedan zakašnjenja. Premijer to ne priznaje i smatra kako  “demontira državu” svaki novinar ili bilo tko spomene li tu činjenicu. Pardon, dojam.

A bit će da je dojam i to kako Hrvatska vojska raspolaže sustavom All electric kitchen 600 pax – donacija američke vojske – kapaciteta 1800 toplih obroka odjednom i kad je upravo, zahvaljujući novinarima, pukla bruka budući da samoorganizirani privatni ugostitelji više nemaju uvjeta za daljnje pripremanje desetaka tisuća toplih obroka, MORH se vadi da “nitko”, pa ni “Civilna zaštita nije tražila” angažman tog sustava… Upravo u novoosnovanom Plenkovićevom stožeru za koordiniranje svega što se događa na razorenom području Banije dvojica su potpredsjednika vlade (Tomo Medved kao šef i zamjenik Boris Milošević) te graditeljski ministar Darko Horvat, ministar obrane Mario Banožić više je puta boravio na tom području, također i ostali ministri, i nikomu nije palo na pamet angažirati taj vojni kuhinjski sustav? S rasklopnim objektima i svom opremom. Je li ti ljudi – osobito ministar obrane i premijer, pa i braniteljski ministar Tomo Medved, prije svih drugih – uopće znaju da Hrvatska vojska posjeduje te kapacitete? Iznimno korisne upravo u uvjetima takve ljudske ugroze. Ako znaju, što se čekalo? I još čeka?

Smiju li novinari pitati premijera Plenkovića ne samo o tomu; općenito, zašto škripi i ne funkcionira to što na terenu zaglušujuće škripi? Nije to napad na vladu i “demontiranje države”, to su pitanja građana na koja su vladajući dužni odgovoriti. Od prvog do zadnjeg, a ljutnja im nije u opisu posla. Ako župan Ivo Žinić tvrdi da “zbrku na terenu prave kontejneri što ih ljudi dovoze u privatnoj režiji”, je li grijeh pitati i premijera i tog HDZ-ovog pouzdanika zašto ni država niti ta župnija nisu osigurali kontejnere ili barem koordinirali njihovo postavljanje? To im je dužnost prije no bilo čije “privatne režije”. Svi smo na istom poslu, političari i svi ostali: pomoći ljude u nevolji i sanirati štete koliko se god može brže i bolje. Ova pak ljudska i materijalna tragedija u najsiromašnijoj, Sisačko-moslavačkoj županiji nije jedini razlog zbog kojega se premijer Plenković pokazao tzv. sedmoj sili kao političar kratkog fitilja i netolerentan prema svima i svakomu tko se “drzne”, je li, kritizirati – nedajbože osporavati i dokazivati da je učinio nešto pogrešno – bilo koji potez “vlade premijera Plenkovića”. A to nije dobro ni za buduće njegove odnose s javnošću, jer bojkotiranje tek jedne njegove presice nije jedini alat kojim ga mediji napokon mogu dozvati pameti. Uvažavanju medijskog poslanja od presudne je važnosti za zdravlje demokracije zrelijeg tipa od toga što demokracijom prikazuju HDZ i njegova koalicijska tzv. stabilna saborska većina. Koja će od 300 i čak 700 amandamana oporbe odbiti – sve do jednoga. “Demokracija”, je li, steroidima nabildanih mišića?

Točno ta kakvu je premijerova bahatost demonstrirala po novinarskom bojkotu presice odbijanjem isprike – “Ima pitanja? Nema? Dobro, hvala!” – a formulirala u vladinoj izjavi, s potpisom Marka Milića. “Najavili smo da će biti sastanak parlamentarne većine u 12h i da će iza toga biti izjava premijera”, navodi se. “Okviran termin izjave je bio 13.30h. Bio sam i osobno u kontaktu s novinarima koji su se javili i pojasnio da se sastanak oduljio, što je i ranije bio slučaj na sastancima koalicijske većine koji se održavaju video vezom i uz veći broj sudionika. Današnji sastanak je trajao od 12h do 14.20h, s obzirom da ne radimo baš u uobičajenim okolnostima, već se raspravljalo o sljedećim aktivnostima u pomaganju unesrećenima i saniranju šteta nakon razornog potresa. Izjave će premijer dati nakon sastanka s predstavnicima hotelijera u NSK.” Mediji, međutim, imaju loša iskustva s Plenkovićem ne samo u tomu što rado napada novinare, čita im lekcije o tomu što i kako trebaju raditi, opominje ih da su ih urednici namjerno poslali provocirati i neobjektivno izvještavati te im ironizirati protupitanjima kao u slučaju kada je Mislavu Bagi uporno protupitanjima “dokazivao” da su sve interventne službe te on osobno s predsjednikom RH, ministri, policija, Civilna zaštita, HGSS, Crveni križ… odmah, pravodobno i organizirano – bili na mjestu potresa. “Jesu bili!?” – uporno je ponavaljao. “Bili su! I onda…? Pustite dojam!”

On gotovo uvijek kasni na sastanke ili presice, a novinari strpljivo čekaju. Bijedno je gledati ih na kiši, vjetru, hladnoći, snijegu, danju ili čak kasno navečer, možda gladne i žedne, s mobitelima na uhu čekaju vani, pred Banskim dvorima, na otvorenom, na cesti dok luksuzne limuzine dolaze s “državničkim veličinama” koje ih često niti ne pogledaju. Ni premijeru nije strano nasmijati se von oben i mahnuti rukom, pa zamaknuti u okvir vrata ili pobrzati preko Markovog trga dok tzv. sedma sila kakofonski juri za njim poput čopora pasa lutalica. Nekada, u tzv. socijalističkomu mraku novinari su imali mjesta u prostorijama gdje se raspravljalo i odlučivalo, doblili bi kavu, sok i kiselu vodu, političari su bili na raspolaganju… i tzv. sedma se sila makar intimno osjećala nekakvom silom do čijeg ljudskog i profesionalnog dostojanstva/digniteta vladajući drže. Znalo se politički okvir iz kojega se ne smije iskočiti, a znâ se i danas. Itekako. Nijanse su nevažne. Bio medij državna tzv. javna kuća HRT, bio privatni. Bilo koji.

U podtekstu novinarskog bojkota, koji jamačno neće biti zadnji budući da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, premijerova je poruka koju on želi da svi novinari i njihovi mediji bespogovorno uzmu zdravo za gotovo i hvale “uspješnu vladu premijera Plenkovića” kojoj pameću i postignućima nije ravna “nijedna prethodna” niti će, ako je njega/njih pitati, biti ravna ijedna buduća. Bude li uopće tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene poslije te “uspješne vlade premijera Plenkovića”. A poruka glasi, kako su ju sročili Hina, državna izvještajna agencija, i HRT-ov portal: “Parlamentarna većina čvrsto podržava sve aktivnosti koje su poduzete u razdoblju nakon potresa, pohvale koje su išle i radu policije, civilne zaštite, vojske, vatrogasaca, HGSS, Crvenog križa, aktivnostima na lokalnoj razini, potpori koja je stigla iz zdravstvenog sustava, svih onih koji su dali doprinos, i zahvala svim građanima koji su se angažirali proteklih dana da neposredno pomognu unesrećenima, rekao je premijer Andrej Plenković nakon završetka koalicijskog sastanka.”

Jamačno, da su novinari bili spremni u tom smislu nahvaliti “uspješnu vladu premijera Plenkovića”, a ne pitati gluposti i “demontirati državu”, vjerojatno bi koalicijski partneri – glasački stroj koji, poučen valjda i hudim Mostovim koalicijskim iskustvom s proljeća 2017., bespogovorno plješće svakoj premijerovoj zamisli – bili na čekanju, ne tzv. sedmosilaši. Naime, premijer bi tada sigurno uvažio činjenicu – koju uostalom dobro znâ – da je novnarima vrijeme dragocjeno, da imaju svoje fiksne rokove, moraju skockati izvješća po pravilima struke i touchéom tih jedan posto talenta u 99 posto zanata. “I u komunikaciji vrijedi pravilo: onaj tko traži ophođenje s poštovanjem trebao bi ga i sam pokazati”, ustvrdila je komunikologinja Gabrijela Kišiček, komentirajući Novoj TV novinarski bojkot premijera.

“Vrijeme je neverbalni znak kojim se također pokazuje odnos prema drugima. Kašnjenje je znak nepoštivanja tuđeg vremena, ali i nepoštivanja osoba koje čekaju, njihovih obaveza i poslova. Premijer je ovim postupkom jasno dao do znanja kako misli da je njegovo vrijeme važnije i vrjednije od vremena svih ostalih i time još jednom potvrdio osnovni princip svoje komunikacije: ja govorim, vi slušate; kad ja dolazim, vi čekate.” Vjerojatno tako više ne bu išlo, ni tjeranje Bage u logički ćorsokak, ni agresija na novinara televizije N1 Hrvatska Hrvoja Krešića, ni prepotentno dociranje cjelokupnomu medijskom prostoru o tomu u povodu plana cijepljenja protiv SARS-CoV-2 virusa niti… Neka se premijer bavi poslom za koji je, kaže, “preuzeo odgovornost” i zbog te “odgovornosti” ga osiromašeni porezni obveznici bogovski plaćaju te mu omogućuju povlastice  koje tzv. mali/obični ljudi ne mogu ni sanjati, a novinari i mediji će se baviti vojim poslom. Koji itekako podrazumijeva odgovornost, ali konkternu, opipljivu, ne izbornom alkemijom.

“Dakle”, pametovao je premijer novnarima, “očekujem od svih medijskih kuća da se uključe u ovo, i to čvrsto”, bio je Plenković odlučan u pozivu na praćenje akcije masovnog cijepljenja u koje pak svaki drugi žitelj RH sumnja. “Podcrtavam još jednom odgovornost medija i internetskog prostora da otklanjamo te nebuloze koje postoje u eteru i da vaša uređivačka politika, N1, Nova, RTL, HTV, svi imate tu odigrati ulogu. Tu nema dileme. Što više u eteru bude suvislih ljudi koji govore ono što je istina, negd onih koji govore što nije istina, to će se više ljudi cijepiti. Stvar je tu jasna kao dan.” Samo jedna stvar premijeru nije jasna: on nema niikakvog prava uređivati medije. Ne zato što im nije vlasnik već i zato što za to nema osnovna stručna znanja. Novinarstvo i pravo su bog i šeširdžija.

Karikirano, premijer Andrej Plenković bi to, je li, da na njegov zvižduk smjesta svi vlasnici medija, urednici i novinari s administrativnim osobljem i spremačicama – svi u bilo kakvim potkošuljama – istrče na travnjak Dinamovog stadiona ili na pistu Zračne luke Franjo Tuđman (ako baš ne stanu, onda i na pistu na Plesu), gdje će ih Krunoslav Capak i Alemka Markotić s obučenim lijevim i desnim medicinskim rukama žurno cijepiti prvim pristiglim cjepivom protiv korone svih mutacija. Ministar Vili Beroš i Andrej Plenković će zadovoljno trljati ruke i nadzirati akciju sa strane budući da su obojica preboljeli SARS-CoV-2 i stekli imunitet, pa…

h-alter

1 comment

  1. Novinarima je u opisu posla da trpe i čekaju. Ali, kad izjavu dobiju, onda trebaju vaditi kitu i pišati po moćnicima.

Odgovori