«

»

velj. 07 2019

Plinski salto mortale

Plutajući LNG u krčkom akvatoriju nema ni teoretske šanse biti ekonomski isplativ – ikada.

U nekim normalnijim okolnostima diplomatski uređenih/uljuđenih bilateralnih odnosa dviju zemalja, američki poslovni čovjek, republikanac William Robert Kohorst, trenutni veleposlanika SAD-a u Bijednoj Našoj ne bi imao nikakvog ni protokolarnog niti bilo kojeg drugog razumnog diplomatskog razloga javno čestitati vladi premijera Andreja Plenkovića zato što je potkraj prošlog tjedna – unaoč žestokim prosvjedima lokalnog stanovištva, ekoloških udruga i upozorenjima novisnih stručnjaka – odlučila o početku gradnje plutajućeg LNG terminala u akvatoriju otoka Krka za ukapljeni plin.

Prosječno dvadesetak posto skuplji od tzv. plina iz cijevi. Nakon međunarodne blamaže glede i u svezi neuspjele kupoprodaje američkih višenamjenskih borbenih aviona F-16 C/D Barak iz izraelskog reciklažnog dvorišta, u čemu je i veleposlanik Kohorst imao svoje prste kojekakvim igrama tipa non-paper, white-paper, whatever-paper, etc. paperima, veleposlanikova čestitka vladi i premijeru samo je primjer više kako trenutni HDZ-ov mainstream na obama državnim brdima žustro udara kaubojski ples.

Kakve gusle, gajde, diple, tamburice, roženice, sopile, lirica…, premijeru i osobito predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović – opsjednutoj Uncle Samom još od srednjoškolskih dana u Los Alamosu (Novi Meksiko) i svom diplomatskom krijerom kasnije – divljezapadni je country je in: bendžo, violina, gitara, pianino, bubnjevi… Twitterašu za dušu. I ego.

“Čestitam hrvatskoj Vladi, osobito premijeru Andreju Plenkoviću i ministru Tomislavu Ćoriću, za odobravanje financiranja projekta LNG terminala na Krku”, naveo je Kohorst u posebnoj izjavi medijima, zadovoljan time što je aktualna HDZ-ova državna vlasti odlučila utopiti čak 100 milijuna eura poreznih obveznika u još jedan unaprijd propali projekt, čija je vrijednost procijenjena na 234 milijuna eura.

“Taj projekt je investicija koja maksimizira hrvatsku opskrbu plinom i daje značajan doprinos diverzifikaciji i sigurnosti opskrbe plinom za cijelu regiju (kad bi bilo, što se babi/Amerima snilo, jer regija već ima i sutra će imati još više sigurnih dobavnih pravaca za znatno jeftiniji ruski prirodni plin i neće zakupiti kapacitete krčkog LNG-a, kojim se kani prodavati skupi američki ukapljeni plin iz škriljevaca, op. a.). LNG terminal će omogućiti uvoz plina od širokog spektra dobavljača i ta kompetitivnost će osigurati najbolje cijene plina. Drago mi je vidjeti kako naš strateški partner i saveznik preuzima pozitivnu lidersku ulogu”. U čemu to – sic transit – “naš strateški partner i saveznik preuzima pozitivnu lidersku

Koji to razuman, dobronamjeran “naš strateški partner i saveznik” već dva i kusur desetljeća drži partnera i saveznika na viznom režimu kao zadnjeg besprizornog na svijetu, zabranjuje mu kupnju po triput višoj od realne, baš zelenaškoj cijeni kupnju borbenoleteće stare krame, miješa se u kreiranje sudbine propalog nacionalnog koncerna, etc.?

Ovo pak s liderskom ulogom RH u regiji neukusna je šala američkog veleposlanika, jer ili nema pojma o energetskim strategijama u Europi i regiji, koje ne daju prednost profitnim interesima SAD-a u odnosu na vlastite, ili William R. Kohorst uoči mesopustnih nepodopština aferama grogiranim hrvatskim podobnicima samo diže rep iluzijom do koje im je najviše stalo, a nikad se neće ostvariti: liderstvom u regiji, lokomotivom razvitka, ili tako već nečim naj-naj. A mala balkanska zemlja za velike unutarnjopolitičke i diplomatske svinjarije, koja “preuzima pozitivnu lidersku ulogu” (sic transit), nikad prije nije stenjala pod većim teretom neriješenih bilateralnih problema s najbližim susjedima, osobito s najvažnijim – Srbijom i BiH.

Plutajući LNG u krčkom akvatoriju za ukapljeni prirodni plin nema ni teoretske šanse biti ekonomski isplativ ni u regiji europskog Jugoistoka, kamoli u srednjoj i zapadnoj Europi konkurirati – danas, sutra i prekosutra, ili ikad ubuduće – konkurirati cijenom te dobavnim i troškom infrastrukture energentima s gotovo neiscrpnih i relativno bliskih ruskih polja. To su jednostavno realiteti, koje nikakva podanička, odnosno imaprijalna politika nije kadra prepraviti. Osim, ako u toj politici dva plus dva nisu četiri.

Jer, kada nisu, što u novohrvatskoj praksi upravljanja zemljom najčešće biva, međunarodne to statistike registriraju zazornim poskliznućima na rejtinškim ljestvicama, a građani pak i padom životnog standarda i porastom beznađa, što ih sinergijski ubrzano gura pred granične rampe. Neobična, neuobičajena čestitka Plenkoviću i vladi iz bunker-zgrade u Ulici Thomasa Jeffersona u Buzinu znak je i toga da hrvatska predsjednica nije bez veze prošle dvije godine toliko trčkarala oko američkih diplomata svih rangova, gurala se i presretala samog Donalda Trumpa, kojem je odavno obećala krčki LNG.

Vlada je sada ispunila obećanje, a LNG proglasila strateškim projektom kao što su bili mnogi već propali/propadajući “strateški” (brodogradnja s ulupanih oko osam milijardâ eura, poticaji u eutanaziranoj poljoprivredi oko 40 milijardâ kuna, koncern Argokor sa zdrobljenih blizu 60 milijardâ kuna, etc.) i “strategije”, što su padale sa svakom promjenom stanara u Banskim dvorima i iznova se plaćala izrada novih (npr. zdravstvena, obrazovna, sigurnosna, etc.).

Ameri nisu bez razloga presretni zato, što je Plenković pristao zavući dublje ruku hrvatskoj sirotinji u džepove ne samo po Trumpovom nalogu za bildanje vojnog proračuna s 1,3 na najmanje dva posto BDP-a (ultimatum svim članicama NATO-a, osim Islanda, koji nema vojsku) nego i stoga što će toj sirotinji uzeti i 100 milijuna eura za plutajući LNG. Naime, enormne su zalihe u američkim spremištima ukapljenog i iznimno skupo proizvedenog prirodnog plina iz škriljevaca, koje zalihe valja unovčiti čim prije i čim više. Twitteraš se od prve oduševio kad mu se Grabar-Kitarović na tečnom američkom engleskom nudila s LNG terminalom, jer – America First! – i mala kap čini veliki slap. “Ja sam transatlantistica”, pohvalila se neki dan Grabar-Kitarović i tv-intervjuu, a Trump je poslovan čovjek, pa…

Kolumnist Jutarnjeg lista Marko Biočina jedan je od medijskih poslenika, koji se ne daju zavesti “strateškim” larpurlartizmom Plenkovićeve vlade, koja je zagrizla treću godinu mandata bez iole vrjednijih rezultata glede i u svezi boljeg i sigurnijeg života građana, domaćinskog trošenja mršave kune poreznih obveznika, međunarodnog digniteta zemlje, dugoročne koristi od plutajućeg LNG terminala ispred Omišlja na Krku, etc. “Pitanje svih pitanja glasi: Postoji li komercijalni interes za LNG na Krku i koliki je?” – raščlanjuje Biočina, argumentirajući zašto je projekt krajnje rizičan budući da je “LNG najkonkurentniji u državi gdje se nalazi terminal i susjednim zemljama”.

A što je sa susjedama Slovenijom, Mađarskom, Srbijom i možebitno manjim dijelom Italijom? BiH i Crna Gora ispadaju iz računice, jer nisu plinoficirane, a ni Bugarska i Ukrajina nisu izgledni zakupci krčkih kapaciteta. Pogotovo Bugarska, potpuno ovisna o ruskom plinu, koja je ušla u veliki projekt s ruskim Gazpromom, s interkonekcijama na Turskoj i srbijanskoj granici. Na trasi 2014. godine privremeno zamrznute dobavne transverzale prema zapadnoj Europi, ruskog Južnog toka (konkurencije EU-iluziji pod nazivom Nabucco), koja će se u Srbiji zvati Srbijanski tok i, umjesto kroz RH, skretati u Mađarsku.

Što će u tom slučaju krčki LNG i Mađarskoj i Srbiji!? Pogotovo bude li taj ukapljeni plin (pre)skupa iscjeđevina iz američkih škriljevaca, a cijenu mu diktira najveći trgovac LNG-om na svijetu – američki Cheniere. I to po uvjetima na svom tržištu, odnosno uvjetima ovisnim o polit-ekonomskim i inim turbulencijama u SAD-u što može vrlo negativno utjecati na cijene iz ugovora s europskim kupcima.

“Ipak, kada je organiziran otvoreni poziv za prikupljanje neobvezujućih ponuda (za zakup kapaciteta budućeg krčkog LNG terminala, op. a.), ta su očekivanja dijelom iznevjerena”, piše Marko Biočina. “Iako službeni podaci nisu objavljeni, sudeći prema neslužbenim informacijama, velika većina prikupljenih ponuda stigla je iz samo dvije države – Hrvatske i Mađarske. A i te su bile neobvezujuće. Hoće li isti rezultati biti na obvezujućem natječaju?”

Činjenica je da se situacija na europskom tržištu plina, pa i u regiji, promijenila u posljednjih godinu i pol. Bugarska je, primjerice, počela s razvojem vlastitog projekta velikog plinskog čvorišta, a s Grčkom surađuje na projektu gradnje LNG terminala u Aleksandropolisu. Taj bi terminal, teoretski, bio izvrsno pozicioniran da opskrbljuje i bugarsko i srbijansko tržište. Srednjoeuropski plinski hub u austrijskom Baumgartenu još se više afirmirao kao ključno mjesto plinskog trgovanja u ovom dijelu Europe, a značajan utjecaj na južnoeuropsko tržište ima i sve veći izvoz alžirskog plina.

Ruske isporuke u Europu lani su, također, dosegnule rekord. S druge strane, prve količine dugoočekivanog ukapljenog plina iz SAD-a nisu značajnije utjecale na tržište. Kako postojeći europski terminali (a ima ih 27, op. a.), s iznimkom onih u Velikoj Britaniji, rade s prosječnom razinom iskorištenosti manjom od 30 posto, otvara se pitanje ima li na tržištu mjesta za još jedan terminal i plin koji bi kroz njega potekao?

Strateški državni projekt, čija je prva faza procijenjena na 234 milijuna eura – 100 milijuna eura iz proračuna RH i 101,4 milijuna nepovratnih eura Europske komisije te 32,6 milijuna eura kredita, što ga imaju osigurati LNG Hrvatska, HEP i Plinacro (opet uz državna jamstva!?) – uključuje 160 milijuna eura za kupnju specijalnog, tzv. FSRU broda (Floating Storage and Regasification Unit), 60 milijuna eura za gradnju mola s infrastrukturom i visokotlačnim priključnim plinovodom za plutajući LNG terminal te 14 milijuna eura za neophodna izvlaštenja.

Prva faza gradnje tog objekta će ove godine stajati porezne obveznici 50 milijuna eura od odobrenih stotinu, a 2020. godine još 50 milijuna, što jamačno neće biti konačni iznos plinskog harača. Ne računa se žestok plinski udar na kućanstva već od 1. travnja o čijoj se opravdanosti i uzrocima dade ozbiljno razgovarati. Baš kao i o posljedicama strujnog udara na potrošačke džepove, mračna ostavština bivšeg energetskog ministra u SDP-ovoj vladi Ivana Vrdoljaka iz predponoćnih ugovora sa stranim vlasnicima tzv. zelene energije. Vrdoljak je danas i važna energetska sastavnica HDZ-ove koalicijske većine, pa…

Okolišno-energetski pak Plenkovićev ministar Ćorić zapasao je ovih dana gro javnog prostora apriornom tvrdnjom da je LNG terminal u krčkom akvatoriju jako važan i ozbiljan “projekt RH” budući da jamči “energetsku neovisnost i sigurnost naše zemlje, za što je neophodno diverzificirati dobavne pravce i smanjiti ovisnost o uvozu iz samo jednog izvora”. U Kohorstovoj LNG-čestitci premiieru, vladi i ministru Ćoriću, vidi vraga, upravo i jest isti taj akcent.

Upravo na diverzifikaciji dobavnih pravaca radi zavrtanja ventila jeftinijem, ruskom plinu. Pa, što koštalo – koštalo. Trgovac zarađuje, a budala plaća. Bijedna Naša poslovično nije sklona ni od koga tražiti naknadu štete. Ni ratne, kamoli zelenaške, od nekog tko je “naš strateški partner i saveznik” i jedini u bijelom svijetu vidi i par obližnjih galaksija vidi kako RH – zahvaljujući baš Plenkoviću i Grabar-Kitarović, s pobočnicima – “preuzima pozitivnu lidersku ulogu” na jugoistoku Europe.

Ne treba zamjeriti neznanje bivšem uzornom republikanskom studentu, nije kriv što se na sveučilištima u Daytonu i Michiganu u kurikulima za računovođe i poduzetnike ne uči ništa o jugoistočnoj Europi, zapadnom Balkanu, regiji/regionu i tako to, gdje žive neka plemena s kojima nikad nitko nije izašao na zelenu granu. Pa neće ni William Robert Kohorst niti njegov 45. šef Ovalnog ureda, ma kako utapao Omišalj u (zamišljenim) milijunima galona ukapljenog plina iz škriljevaca. Uvijek će ruska cijev biti brža, bliža i jeftinija, a dobar gospodar to ne zanemaruje. Ne dâ mu ne samo ekonomska logika nego ni elementarno domoljublje.

Ministar Ćorić, njegov šef Plenković i transatlantistica s Pantovčaka, naravno, nisu neobaviješteni hlebinci kad je ekonomska računica posrijedi, ili s obzirom na skupo plaćenu savjetničku vojsku ne bi smjeli biti, no je li im nacionalni interes, mantra koje se valjda ne bi ostavili ni pred streljačkim strojem, preči od “partnerske” poniznosti? Bit će vremena vidjeti, ako ne bude prekasno.

“Realizaciju projekta LNG terminala treba promatrati kroz njegovu sigurnosnu komponentu i geopolitički značaj za RH i EU”, opravdava Ćorić vladinu odluku istim besadržajnim populizmom kakvima se više od ikog u ovoj vladi služi njezin potpredsjednik i ministar obrane Damir Krstičević. A svi skupa su učili od premijera, kojem je u opisu posla govoriti tako da ništa ne kaže, ali da zvuči jako važno.

I kako vladina odluka o prvoj fazi instaliranja LNG terminala neće biti strateška i jako važna kad omogućuje (sic transit) “energetsku sigurnost” i bilda “geopolitičko značenje” ne samo RH u Uniji već i EU-a u plinskom/energetskom svijetu!? Jer, ako je vjerovati američkom veleposlaniku Kohorstu, Hrvatska “preuzima pozitivnu lidersku ulogu” u regiji. A preuzet će ju, je li, čim pred Omišalj počnu dolaziti tzv. FSRU balon-brodovi s prvim tonama američkih plinskih iscjeđevina iz škriljevaca – valjda ne ukapljevina iz Katara, Australije, etc. – a hrvatski građani, kao u slučaju bankrotiranih škverova, počnu masno plaćati “partnersko” – energetsku nerazboritost HDZ-ove vlade pretočenu u gubitke i trajnu nerentabilnost krčkog LNG-a.

Prema dostupnim informacijama o natječaju za zakup kapaciteta budućeg terminala, popunjeno je tek 520 milijuna prostornih metara od raspoloživih ukupno 2,6 milijardâ prostornih metara. Isplativost postrojenja procijenjena je na najmanje 1,5 milijardâ, a to ne djeluje ohrabrujuće. Neku vrst zainteresiranosti iskazali su samo Mađari u svoja dva pisma namjere (propitivanje mogućnosti ulaska u vlasničku strukturu) i susretom u Budimpešti ministra Tomislava Ćorića s mađarskim ministrom vanjske trgovine i vanjskih poslova Peterom Szijjartom.

Mađarska također kani diverzificirati dobavne energetske linije, pa osim prednosti ruskom plinu cijevima ispod Crnog mora (što će biti konkurentno/ključno za opskrbu cijelog europskog Jugoistoka), ne isključuje krčki LNG (moguća kupnja i do 1,7 milijardâ prostornih metara plina) ugovore li se povoljni uvjeti, a Unija odobri fiksne cijene isporuke. Taj aranžman je još daleko od dogovora i pitanje je hoće li se uopće realizirati. No, sasvim je izvjesno – ne samo iz političkih razloga i nerazumnog s hrvatske strane tretiranja bilateralnih odnosa – da se veliki potrošač energije u neposrednom susjedstvu, Srbija, neće zanimati za krčki LNG.

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, što je promaklo hrvatskim “stratezima”, ali i mainstream medijima, nedavno je u Moskci potpisao nekoliko važnih energetskih sporazuma/ugovora, koji omogućuju Srbiji da se afirmira kao moćno energetsko čvorište za opskrbu europskog Jugoistoka. S plinskim krakovima velikog kapaciteta prema Mađarskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, svakako i projekcijama prema Republici Srpskoj u BiH.

U odgovoru novinarima o energetskoj strategiji svoje zemlje, Vučić je nakon posla u Moskvi izravno kazao da Srbija ne računa na krčki LNG: “Volio bih da svi ti stručnjaci koji sole pamet kažu odakle ćemo uzeti plin. Stalno slušam priče – Litva je uzela LNG (i opekla se preskupim američkim ukapljenim prirodnim plinom iz škriljevaca, op. a.), LNG će biti na Krku… Jeste li vi vidjeli to na Krku? Ja još nisam, ali i kad naprave, Mađarska ga neće uzimati. Ovo je za nas (Turski tok za ruski plin kroz Bugarsku, koji će se u Srbiji zvati Srbijanski tok, op. a.), kako izgleda, jedino moguće rješenje i mi smo zadovoljni što smo do toga došli”. Srbiji je, kao i mnogim europskim zemljama, stalo i do jeftinijih energenata,ali i do dobrih odnosa s Ruskom Federacijom, što istodobno jamči dugoročnu dobavnu sigurnost.

U tom smislu, Uncle Sam nema nikakvih izgleda u energetskom hladnoratovskom zaoštravanju s Ruskim medvjedom na Starom kontinentu. Jedna Njemačka otvoreno je Twitterašu dala znati da joj je golemi projekt Sjeverni tok 2 (uz uhodani dobavni pravac Sjeverni tok 1 za ruski energent) preči strateški interes od američkih inata Vladimiru Vladimiroviču).

Ni Austrija ne želi odustati od statusa srednjoeuropskog plinskog čvorišta za ruski plin, što energetski rat Washingtona i Moskve u ovom dijelu svijeta čini prilično besmislenim, jer Ameri nisu u stanju cijenom svojih ukapljevina iz škriljevaca nositi s ruskom konkurencijom. “Mi smo spremni primiti najjeftiniji plin od bilo koga”, kazao je nedavno Vučić u intervjuu ruskom Sputniku. “Pet godina su nam govorili o jeftinijem plinu preko Krka, ali to bi bilo dvostruko skuplje. Poslije pet godina smo se vratili na početak.Nećemo kupovati duplo skuplji plin.”

Ako neće potrošači u Srbiji, htjeli-ne htjeli, morat će ga kupovati dvostruko manji broj potrošača u Bijednoj Našoj. Po ekonomskim, ne socijalnim cijenama, koje će krojiti vlada posredstvom računovodstva u HEP-u, najvećem, državnom distributeru u RH i najvećem zakupniku kapaciteta neisplativog krčkog LNG terminala .

Pa ti onda vidi čija mati crnu vunu prede. Zna se tko uvijek promptno plaća državne promašaje, pa i one u 200 kojekakvih razvojnih strategija RH od kojih ni jedna nema provedbene akte niti je uopće imala izgleda zaživjeti. Neće ni ova, već četvrta strategija energetske učinkovitosti. Takva smo država, s takvima na vlasti. Sada je na redu plinski salto mortale, a javnost je sramotno gurnuta među pasivne promatrače. To odgovorne baš i ne dira. Ionako se ne plaše sankcija, jer o svojoj odgovornosti ionako odlučuju sami.

Predsjednik Vijeća udruge Eko Kvarner Vjeran Piršić smatra LNG terminal unaprijed propalim projektom, ekonomskom i ekološkom katastrofom: “Ne postoje zakupci za taj terminal. Hrvatska se obvezuje da će za više od milijardu kuna kupiti posebni brod i napraviti plinovod za visoku cijenu, a ne znamo još koju, te održavati instalaciju bez da itko, osim dvije državne tvrtke, HEP-a i Ine, ima interes kupovati plin koji je zasad iznimno skup”.

Primorsko-goranski župan Zlatko Komadina višekratno je naglašavao neisplativost tako velike investicije u okolnostima kad država “nema novca” za mnogo važnije potrebe svojih građana. Komadina je skloniji gradnji kopnenog terminala. No, općinska načelnica Omišlja Mirela Ahmetović ističe da nema vjerodostojnog dokaza o tomu da bi Hrvatska imala ikakve koristi od LNG terminala. Nije zainteresirana čak ni jedna strana kompanija, što bi premijeru i ministru Ćorić moralo biti indikativno. Omišalj je zatražio od Ustavnog suda RH ocjenu ustavnosti tzv. lex LNG-a.

“Ruska Federacija nema ništa protiv hrvatskog LNG terminala i zainteresirana je za to da RH uvijek bude energetski sigurna država, što znači da je spremna dobavljati joj jeftin ruski plin koliko je god potrebno, koji će uvijek biti jeftiniji od ukapljenog s krčkog terminala”, komentirao je ruski veleposlanik u RH Anvar Azimov u Rijeci, gdje je nazočio godišnjoj skupštini Društva hrvatsko-ruskog prijateljstva Primorsko-goranske županije.

“Rusija je samo lani isporučila potrošačima u RH dvije milijarde prostornih metara plina te u zemlje EU-a više od 200 milijardâ prostornih metara i dosad se moja zemlja dokazala kao siguran i pouzdan partner. Vjerujem da će i RH i Europa uvijek biti zainteresirani za uvoz jeftinijih energenata iz Rusije.”

Sjeverni tok 2, recimo, golemi njemački energetski projekt za ruski plin dobavom po dnu Baltičkog mora, u bitnomu mijenja europsku energetsku konfiguraciju, pa bi i vladine politike u RH imale smisla da izviru iz tzv. nacionalnih/državnih interesa, a ne iz ulizništva po svaku cijenu, koje dugoročno nanosi štetu vlastitim građanima. Tragikomično pak glumatanje transatlantista ne doživljava ni sâm Uncle Sam. Dokazano iks puta.

 

h-alter

 

3 comments

  1. peka

    Hrvatska podsjeća na idiota koji pili granu na kojoj sjedi. Kupovati skuplje samo da bi se nekom uvuklo u šuperdin, može samo kretino.

  2. yo-yo

    Kako državni vrh naumi, tako će biti. Bez obzira na cijenu. Cijenu plaćaju građani.

    1. grey

      Državni vrh je dno! Dno dna. Banda.

Odgovori