Plenković stvara rezervnu falangu na tobožnjoj desnici

Izbori, kakvi će zaboga ovo biti izbori? Bez jasnih programa, bez kandidata koje javnost prepoznaje, bez jasnog pobjednika i odluke?

Kakvi će ovo biti izbori kad je zemlja pretvorena u bolnicu u kojoj su medicinske odluke važnije od zakona i programiraju politiku ili su politički gospodari u sjeni kao u kazalištu lutaka obučeni u crno i manipuliraju lutkama?

Kakvi će to biti izbori u kojima se interesna pitanja proglašavaju tehničkim i stručnim, a stručna političkima, o kojima se ne raspravlja.

Zar se ekonomija ne može odvojiti od epidemiologa ili obratno. Naravno da se interesna i stručna pitanja isprepliću, ali sada i kod nas, potpuno arbitrarno, uz slabo prikrivenu namjeru da se na sve načine struke (plural!) stave u funkciju izborne pobjede HDZ.

To stvara potpunu zbrku i dojam kaosa. Stručni su stavovi kolebljivi, ponekad nelogični, budući da ih se politički instrumentalizira, i neuvjerljivi.

Ja sam sklon vjerovati struci, zidarima i zubarima i serviserima makar to povremeno preskupo platim. Ne jednom sam od stručnjaka primijetio prezir kada sam previše pitao ili imao laički razložne ideje. Posebno uporno vjerujem liječnicima i medicinskim stručnjacima. Nekad počnem sumnjati i u njih kada se bave vjerom, javnim nabavama i politikom.

Premijer Plenković tvrdi da na izbore ide dobiti novi politički legitimitet. Pa što je čekao i zadržavao se na vlasti grubim trgovačkim načinom kupnje glasova. Dobro se sjetio da su mu za reforme (ma ne reforme – za vlast) potrebni vjerodostojnost i legitimitet

Kad je Franjo bio teško bolestan oko njega su se okupljali doktori, što je meni bio sigurniji znak da je teško bolestan, nego njegovi zakašnjeli sakramenti.

Premijer Plenković tvrdi da na izbore ide dobiti novi politički legitimitet. Pa što je čekao i zadržavao se na vlasti grubim trgovačkim načinom kupnje glasova. Dobro se sjetio da su mu za reforme (ma ne reforme – za vlast) potrebni vjerodostojnost i legitimitet.

Da je njemu ugodno vladati bez podjele vlasti, govori činjenica da, iako se radi o tehničkoj vladi, ubrzano donosi odluke o zaduživanjima, sporazumijeva se sa sindikatima, mijenja koeficijente plaća, donosi kadrovske odluke, obvezuje buduću vladu. Stari legitimitet je odavno izgubio, novi još nije dobio.

I tako se zemlja njiše u limbu: HDZ nije dovoljno slab da ga se makne s vlasti, novi nisu dovoljno jaki da vlast preuzmu. Staro ne valja, novo ne postoji.

Izbori ne služe obnovi legitimiteta koliko eliminiranju stranačkih suparnika. Predsjednici stranaka jedva su dočekali ovaj trenutak. Formalno traže prijedloge kandidata, ali stvarno šaraju po svojim križaljkama.

Ovi su izbori nastavak i završetak frakcijskih borbi. Važnija je pobjeda nad svojim stranačkim suparnicima nego broj glasova i mandata.

Bijeg u sjenku počeo je, za premijera, stvaranjem neformalnih, navodno savjetodavnih, tijela koja su iznad formalnih institucija.

Primjerice, o pitanjima o kojima je odlučio Ustavni sud pa i europski Sud za ljudska prava važniji je stav ad hoc povjerenstva, stav koji postaje izvor tumačenja prava.

Osnivaju se radne grupe (task force) za stečaj kompanija, probiru se profesori i akademici da daju mišljenja o pitanjima o kojima malo znaju, ali imaju zvučne titule.

Osniva se stožer protiv pandemije koji je sjajno započeo stručni medicinski dio posla, ali se upleo u pisanje naredbi, zabrana i birokraciju i politiku kojoj nije bio dorastao.

Ono što je u početku bio samo napor da se izbjegne pojam izvanrednog stanja (i ovlasti predsjednika!), da se premijer zaštiti od rizika neuspjeha i komplikacija, pretvorilo se u pravni kaos i pravni diletantizam i improvizaciju.

U drugim zemljama vlade ukidaju izvanredna stanja i mjere, kod nas vlada odlučuje o fazama čiji se sadržaj danomice mijenja, a sve prestaje ukidanjem emisija i konferencija za medije.

Gdje je bila vlada? Na pričuvi. Evo je sada kad je dobro ispalo. Zašto mjere nisu postajale zakoni i uredbe, rješenja i odluke, već neodređeni savjeti i apeli na građansku svijest?

U velikoj želji da se ne bude odgovoran ni za šta, da se izbjegne rizik ako krene po zlu, teško je postati zaslužan za sve. Politička filozofija nove normalnosti je, budi zaslužan za sve, ne odgovaraj ni za šta. Budimo odgovorni, budite odgovorni.

A ako premijer na izborima ne dobije podršku? Ako se glasovi podjele?

Pa ništa. Računa na to da ima sigurnu podršku kohorti stanovnika interesno vezanih za vlast, za redistribuciju društvenih bogatstava kroz uhljebničke položaje, poticaje, pomoći.

Država i njena imovina, proračuni i zaduženja prelijevat će se kroz razne forme, od pogodovanja poslovima, bonusa i privilegija, uzimanja provizija, zloupotreba položaja na granici kriminala.

Kontrola medija, i zapravo kontrola javnosti (Crkva, udruge, veterani i tisuće načina da se stvore klijentelističke mreže) bit će dovoljne da se u situacijama nestabilnog formiranja vlasti, ostvari poželjno: biti na vlasti, otvoreno ili pritajeno, sam ili u savezu, po ustavu ili mimo njega, no biti stabilan, monolitan i moćan.

Sjetite se svojevremenih izbora za zagrebačkog gradonačelnika! Tko je pobijedio glasovima na izborima? Predsjednik je tada shvatio da ima topuz potvrde izbora u ruci i da svakome koga mu skupština (koja je formalno trebala birati) predloži na potvrdu, može naći zamjerku, otezati dok se svi jalnuši ne zamore, puku postane svejedno, a politički narod ne zaboravi čemu izbori služe.

A ako ne dobije legitimitet premoćnim brojem glasova? Što ako dobije malo? Što ako izgubi? Pa nije ni to kraj priče!

Prema svemu on i ne računa na takav ishod, zato stvara rezervnu falangu na tobožnjoj desnici.

Pa zna on da Hrvatska nije do Drine i da na Romaniji nema hrvatskog stijega, da Hrvatska ne proizvodi topove, i da nema povratka u idilu seoskog života, da su tamburice folklor, a mjenice stvarnost, no snagom broja stvara moguće koalicije ili protivnike mrvi u D’Hondtovoj mašini za dobivanje mandata.

Samo njegovi rukoljubi su pravi domoljubi. Svi Hrvati na okup! Može tako stvarati neprincipijelne koalicije (hvala drugu Tupurkovskom, zvanom ”džemper”, na pojmu), kontrolirati podjelom plijena stranke jednog mandata, ”manjince”. On to može bolje i prije od drugih, naslijedio je ne samo način i navike, već konstrukciju izbornog sistema.

Kakvi će ovo biti izbori kad je zemlja pretvorena u bolnicu u kojoj su medicinske odluke važnije od zakona i programiraju politiku ili su politički gospodari u sjeni kao u kazalištu lutaka obučeni u crno i manipuliraju lutkama?

Koalicije se grade prema raspodjeli ministarskih mjesta, podjeli kontrole nad državnim kompanijama, naročito monopolima, mjestima u diplomaciji, ili bolje fondovima, turističkim zajednicama, i ugodnim sinekurama.

Dijeli se izborni plijen, a naročito su poželjna mjesta na kojima plaća i nije velika, ali se zaradi na ”transakcijskim troškovima”. Za zemlju loše, za vlast dobro. Pretjerano je reći da je to novi feudalizam i podjela lena, no kmetovi ostajemo.

Naravno da dolaze teška i surova (rusizam) vremena pa bi se koalicije trebale stvarati na točkama slaganja o ekonomskoj politici, političkim reformama, strukturnim promjenama vlasti, prioritetima ulaganja.

No moji, naizgled utopistički, raniji prijedlozi velikih sporazuma ne temelje se na ideološkoj toleranciji, već na običnoj racionalnoj matematici: nema stabilne vlasti koja se održava jeftinom trgovinom i skupim savezništvima.

Uzor demokraciji nije skup seoske vlastele (”šljahta”, turopoljsko plemstvo) već westminsterski sistem ili zapadni politički pluralizam.

Ako Njemačka može imati ideološki različite stranke u vlasti, ujedinjene ciljem, zašto to ne može Hrvatska?

K vragu i stranke, njihovi interesi i članstvo. Građani i birači su većina, no tiha i nesklona izazovima. Njih je više od poltrona, klijenata i vlastele.

autograf

2 comments

  1. Raskrinkavanje fiškalčine Plenkovića.

  2. Kregar je savjest društva, normalan čovjek koji razmišlja kritički, jer samo nenormalni mogu podržavati ovakvu vlast.

Odgovori