Peti eksponent

Prvi hrvatski predsjednik bio je mesijanskog tipa, drugi je zaista bio predsjednik, treći to nije znao biti, dok je predsjednica svoju dužnost shvatila kao show. Mada od Milanovića možemo očekivati iznenađenja, s njime bi realpolitika napokon mogla zamijeniti reality show

Otkako se na ratom rastrganoj karti jugoslavenske federacije pojavila kao samostalna država, Republika Hrvatska imala je trojicu predsjednika i jednu predsjednicu. Prvi, za kojega njegovi kritičari nerijetko tvrde kako bi završio kao optuženi ratni zločinac pred Haškim sudom da smrt nije spriječila međunarodnu pravdu u njezinom poslu, dok mu njegovi apologeti svemu usprkos uporno pridaju epitet Oca Domovine, bio je čovjek koji je sam sebi namijenio mesijansku ulogu obnovitelja neovisne hrvatske države, da bi se onda u toj državi, mada ‘samo’ predsjednik, ponašao kao zapovjednik i gospodar. O čemu, uostalom, svjedoči i jedan od njegovih bliskih suradnika i osoba od povjerenja. Njemu se, sjeća se on, Franjo Tuđman u jednom trenutku obratio pitanjem: ‘Reci, kome da ostavim Hrvatsku?’ Pitanje prikladno možda za monarha bez potomaka, negdje u 19. stoljeću, za predsjednika moderne države koja se probila na svjetsku scenu potkraj 20. vijeka – nikako!

Na valu želje za promjenom, a ona je rasla kako su prolazile godine Tuđmanovog mandata i kako su počele (ali tek počele) izlaziti na vidjelo tamne strane i rata i pretvorbe i privatizacije, nakon Tuđmanove smrti na čelu države naslijedio ga je nekadašnji visoki dužnosnik njegove stranke koji je s njime i s HDZ-om raskrstio zbog neslaganja s politikom prema Bosni i Hercegovini. No prethodno je, slijedeći politiku HDZ-a, dao nekoliko ‘antologijskih’ izjava, od kojih je bio prisiljen prati se godinama kasnije, s time da je Stjepan Mesić imao dovoljno i poštenja i političke hrabrosti da te izjave i eskapade prizna kao iz temelja pogrešne i promašene i da se zbog njih ispriča. Osvojio je dva mandata i u svojih deset godina, mada ga oni s desnice koji ga smisliti ne mogu i dalje uporno tituliraju kao vicmahera, ali i optužuju kao veleizdajnika, pokrenuo ključne procese što su vratili Hrvatsku na međunarodnu scenu, na kojoj je pod kraj Tuđmanove ere zbog tadašnje politike prema manjinama, ali i prema ljudskim pravima uopće, praktički bila izolirana. Mesić je utro put povratku antifašizma (upisanoga, doduše, u Ustav) na ono mjesto u hrvatskom društvu što mu objektivno pripada; bespogovorno je etiketirao fašizam i ustaštvo kao zlo i zločin; usprotivio se povijesnim revizionizmu koji je krenuo od samoga početka hrvatske države; promijenio odnos prema manjinama, primarno srpskoj; poticao povratak izbjeglih hrvatskih građana srpske nacionalnosti; postavio temelje konkretnoj normalizaciji odnosa u regiji; otvorio Hrvatsku prema svijetu, ali i predstavio je svijetu kao partnera koji hoće surađivati sa svima koji to žele, naravno, na ravnopravnim osnovama. I sa smanjenim ovlastima, jer nakon Tuđmana Hrvatska je iz polupredsjedničkog sustava prešla u parlamentarni, znao je reći odlučno ‘ne’ kada je trebalo braniti hrvatske nacionalne interese (npr. odbijajući da se Hrvatska pridruži američkoj vojnoj avanturi u Iraku). I nikada nije propustio reći kako je on predsjednik-građanin, čiji je posao ne da vlada, nego da služi.

Nakon Mesićevih deset godina u Ured predsjednika ulazi kandidat ljevice Ivo Josipović, sveučilišni profesor i kompozitor. Mada nema dvojbe da je htio biti pravi predsjednik, da je čak imao i neke ideje kako se ta dužnost obavlja (zanemarimo li najavu da će za vrijeme mandata skladati operu), činjenica je da je, objektivno, umrtvio ili čak zaustavio većinu pozitivnih procesa što ih je pokrenuo njegov prethodnik; neke je njegove poteze ipak kopirao, ponavljajući npr. u izraelskom parlamentu ispriku zbog ustaških zločina nad Židovima. Ako će po nečemu ostati zapamćen, ostat će po tome da je bio blijedi predsjednik i da je svojom nedefiniranošću i neshvaćanjem politike praktički doveo do izbora Kolinde Grabar-Kitarović. Jer nisu ljudi (osim glasačke mašinerije HDZ-a) tako glasali primarno zato što su htjeli baš nju na mjestu predsjednice, nego zato što im je Josipović bio, najblaže rečeno, dosadan. Niti je znao biti blizak građanima (za razliku od Mesića koji je u tome bio pravi majstor), niti su ga građani razumjeli, npr. kada je najavio da će u borbu za drugi mandat ići s konceptom novoga Ustava.

Predsjednica, prva žena na toj poziciji u kratkoj povijesti moderne hrvatske države, došla je na to mjesto sa zavidnom biografijom (ministrica evropskih integracija, ministrica vanjskih poslova, ambasadorica u Washingtonu, pomoćnica glavnoga tajnika NATO-a). No došla je, ubrzo se pokazalo i nastavilo se pokazivati tokom svih pet godina njezinoga jednoga i jedinoga mandata, potpuno nepripremljena, opijena ceremonijalom što prati predsjedničku funkciju, doslovno zaljubljena u vojnu komponentu dužnosti predsjednice (koja je i vrhovna zapovjednica, doduše samo u slučaju rata), u uniforme i oružje i – nije pretjerivanje reći – ovisnica o kruženju malom Hrvatskom sa svitom, uključujući i počasni odred vojske (za postrojavanje pri intoniranju himne i podizanju zastave), a u formi famoznih ‘izmještanja Ureda’, što bi u normalnim prilikama bili jednostavno posjeti pojedinim gradovima i krajevima Hrvatske, a što su bez pompe za koju je ona željela da je prati prakticirali i Mesić, i Josipović, pa čak i Tuđman. Ostat će zapamćena po tvrdoglavom ponavljaju nekih notornih povijesnih neistina (Jugoslavija, odnosno Hrvatska iza željezne zavjese, zabrana Hrvatima da u vrijeme Jugoslavije govore da su Hrvati, ustaški pozdrav ‘Za dom – spremni’ kao stari hrvatski pozdrav, od čega je, doduše, najvjerojatnije pod pritiskom iz inozemstva, ipak odustala, svaljujući odgovornost na savjetnika!). Ljudi je neće pamtiti po politici, čak ni po onom famoznom slikanju ispred ograde Bijele kuće, pa ni po konceptu Tri mora o kojemu toliko voli govoriti (mada nije njezin), nego po neobuzdanom navijanju na utakmicama Svjetskog nogometnog prvenstva, provaljivanju u svlačionice znojnih sportaša i, kako se mandat bližio kraju, po sve izraženijoj sklonosti pjevanju (pa i svađom s medijima zbog toga: ‘Kažu da ja ne znam pjevati, a ja znam dobro pjevati!’); bit će, napokon, zapamćena po nastupima koji su u najmanju ruku izazivali čuđenje, a onda sve češće i otvoreno podsmjehivanje (‘moja prijateljica, američka generalica’, zatim ‘kažu da nije moguće, a ja vam kažem da je moguće, imam već dogovore sa stranim državama da se Hrvati tamo školuju, da se onda vrate u Hrvatsku i od kuće, uz kompjutor, rade za 8.000 eura’, sve do ‘ostat ću u Hrvatskoj, mada imam ponude iz cijeloga svijeta’). Rado i uporno je pjevala i pjesmu što prisvaja Hrvatskoj dio susjedne BiH, hvalila se time da je pjevačka perjanica krajnje desnice (koja svoju najpoznatiju pjesmu počinje sa ‘Za dom – spremni’) njezin omiljeni pjevač, i da tu stanemo, mada toga ima još i još. Nije propustila nijednu priliku da antifašizam, nazivajući ga komunizmom, izjednači s fašizmom, a voljela se hvaliti time da su joj nono i nona bili partizani, ali su odmah poslije 1945. postali antikomunisti. O svojem školovanju u Americi rekla je kako ju je onamo poslao njezin otac, a ne Tito (‘zaboravljajući’ da je Tito u to vrijeme već nekoliko godina bio mrtav). Pomirila se s HDZ-ovim premijerom kada joj je trebala podrška stranke za izbore. Mada su svi HDZ-ovci kao papige ponavljali ‘pobijedit će!’, izgubila je i ulazi u povijest (ako joj je tamo uopće mjesto) kao predsjednica koja nije osvojila drugi mandat. Poraz si je dobrim dijelom sama priskrbila jer je dužnost predsjednice estradizirala, a od politike na razini predsjednice napravila doslovno loš domoljubni reality show.

Vrijeme je, napokon, da realpolitika zamijeni reality show. Mada od Zorana Milanovića treba očekivati i iznenađenja, od kojih se neka možda i neće svidjeti onima koji su ga na izborima podržali, jedno je sigurno: zbog novoga se predsjednika nitko kome je istinski stalo do Hrvatske i do njezinoga ugleda u svijetu neće morati sramiti (što u proteklih pet godini nije bio slučaj). Milanović nije nepoznanica ni kao čovjek ni kao političar (predsjednik SDP-a, premijer). Nije nepoznato da se i njemu ponekada omaknulo nešto što je kasnije morao objašnjavati ili ublažavati (najbenigniji je slučaj skoka s oklopnjaka koji je završio padom pred kamerama, a što je objasnio riječima: ‘Pravio sam se važan.’).

Gledano unatrag, bilanca je ovakva: prvi predsjednik mesijanskog tipa koji je umislio da je gospodar zemlje i tako se ponašao. Drugi koji je – povijest će to jednoga dana morati priznati – zaista bio predsjednik. Treći koji to nije znao biti i četvrta, predsjednica, koja je svoju dužnost shvatila (i obavljala) kao jeftini reality show. Dolazi, treba se nadati, predsjednik realpolitičar, svjestan toga da je na čelu male zemlje, svjestan svoje odgovornosti za stanje demokracije u njoj, za odnose u regiji i za mjesto Hrvatske u svijetu. Birači pamte Milanovića od ranije, pamte i njegovu povremenu brzopletost i političku nedorečenost, pa ne čudi komentar koji se može pročitati ispod jednog teksta na internetu: ‘Sretno i pazite da se ne poskliznete, oprostiti više nećemo.’

portalnovosti

2 comments

  1. Primjereno, objektivno, patriotski.

  2. “Budemo vi’dli, rekli su slepi”- govorio je moj djed.

Odgovori