Pa dobro što je ovo? Televizija ili politika?

Jedna Amerikanka početkom pedesetih godina prošloga stoljeća na pitanje zašto će dati svoj glas generalu Dwightu Eisenhoweru kao predsjedničkom kandidatu, odgovorila je: "Zato što ima tako simpatičan osmijeh!"

Jedna Amerikanka početkom pedesetih godina prošloga stoljeća na pitanje zašto će dati svoj glas generalu Dwightu Eisenhoweru kao predsjedničkom kandidatu, odgovorila je: “Zato što ima tako simpatičan osmijeh!”
Foto:
Wikimedia.org

Birače se zasipa reklamama sročenima prema istim kriterijima prema kojima se formiraju reklame za šunku, sir, automobile ili strojeve za pranje rublja. Kandidati za političke funkcije svedeni su na robu koju “stručnjaci” prodaju biračima, stvarajući idiličnu sliku o punoj slobodi odlučivanja u svijetu globalnih komunikacija

Dojam sve više potiskuje sadržaj kada je riječ o institutu što bi trebao biti alfa i omega demokratskog poretka, izborima. Jasno je to od one već legendarne rečenice jedne Amerikanke koja je početkom pedesetih godina prošloga stoljeća (!) na pitanje zašto će dati svoj glas generalu Dwightu Eisenhoweru kao predsjedničkom kandidatu, odgovorila: “Zato što ima tako simpatičan osmijeh!” Dala je prednost dojmu što ga je stekla o kandidatu kada ga je vidjela, nad njegovim programom. Taj je program, zapravo, uopće nije zanimao. Jer, Ike je imao tako simpatičan osmijeh.

Desetljeća su od tada prošla, desetljeća u kojima je izgrađena ne samo prava umjetnost (točnije: umješnost) “prodavanja” kandidata pomnim režiranjem njihovih istupanja, nego i veliki biznis.

Marketinške agencije, agencije za PR (public relations – odnosi s javnošću), komunikolozi, medijski savjetnici, lobisti, stručnjaci za govor tijela, svi oni dobro zarađuju na onome što bi trebao biti temelj demokracije, na pravu građana da svojom slobodnom voljom biraju one koji će njihovim mandatom i u njihovo ime upravljati bilo državom, bilo nižim razinama vlasti.

Vlast iz naroda i za narod – kako to dobro zvuči, a kako je daleko od stvarnosti danas. Jer, taj narod, ti građani i građanke, u svojoj su slobodi odlučivanja ograničeni nemogućnošću da steknu potpunu i objektivnu sliku o kandidatima koji se natječu za političke funkcije; i o njihovim programima, naravno.

Birače se zasipa reklamama sročenima prema istim kriterijima prema kojima se formiraju reklame za šunku, sir, automobile ili strojeve za pranje rublja. Kandidati za političke funkcije svedeni su na robu koju “stručnjaci” prodaju biračima, stvarajući idiličnu sliku o punoj slobodi odlučivanja u svijetu globalnih komunikacija.

Kampanja što je prethodila predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, kao i ovih nekoliko dana između prvoga i drugoga kruga, nesporna su potvrda te tvrdnje. Osobito se to odnosi na ono što se doživljava kulminacionim točkama kampanje, a to su televizijska sučeljavanja kandidata. Pokušajmo se sjetiti kako su kandidati ušli u kampanju. Aktualni predsjednik – s nerazrađenom, tek naznačenom idejom o novome ustavu koji će stvoriti uvjete da u Hrvatskoj poteku med i mlijeko. Kada bi ustavi imali takvu moć, širom svijeta mijenjali bi se uoči svakih izbora, ili bi se u izbore barem ulazilo s obećanjem promjene ustava. Nijedan takav slučaj, koliko je poznato, do sada nije zabilježen. Prosječni građanin, osim što zna da bi ustav trebao biti (pazite: trebao) osnovni pravni dokument države, skup načela na kojima je ona zasnovana, o njegovu sadržaju uglavnom pojma nema. Pa zašto bi onda bio zainteresiran za njegovu promjenu? No, kako je danas nepisano pravilo da se u izbore mora ući s nečim spektakularnim (ne sadržajnim, nego spektakularnim), onda “mudraci” smišljaju slogane, parole i projekte koji će se, kao udica gladnoj ribi, baciti biračima. Pri čemu se podrazumijeva da ono što se najavljuje i obećava neće biti ostvareno, jer to su predizborna obećanja, ozbiljna politika je nešto drugo. Zato si je svojedobno šef HDZ-a Ivo Sanader, danas stanovnik zatvora u Remetincu, i mogao priuštiti da uoči izbora dijeli “jamstvenu karticu” s vrlo konkretno formuliranim obećanjima o tome što će učiniti kada pobijedi. Učinio nije ništa, možda treba na to podsjetiti. A zbog onoga što jest učinio sada je pred sudom i Hrvatska će trpjeti godinama (dok ga se njegova stranka i oni u njoj koji su ga tada kovali u zvijezde, sada odriču, inzistirajući na načelu individualne odgovornosti i svojem  totalnom neznanju o “nepodopštinama” šefa stranke).

Koliko je svima na parketu skliske političke scene jasno da predizborna obećanja ništa ne znače, govori i činjenica da socijaldemokratima na idućim izborima ni na pamet nije palo podsjetiti birače kako Sanader nije ispunio ništa od onoga što je obećao. Nitko ni da mahne pred nosom biračima tom famoznom “jamstvenom karticom”. Pa znamo valjda kako se igra, zar ne?

Trebao bi to znati i sadašnji Predsjednik kojega je očito zavelo to što je prije pet godina odnio pobjedu s jedva ikome razumljivom parolom o novoj pravednosti. Pa je pomislio da će nakon pet godina učtivog ponašanja i pažljivog nezamjeranja ni lijevima ni desnima, uz rijetke provale neraspoloženja prema nekim aktualnim, ali i bivšim akterima na političkoj sceni, opet imati lak posao. Ušao je u igrokaz, jer to je prava riječ za to na što su se sveli izbori, slabo pripremljen, nastupi su mu bili usiljeni, pomalo nesigurni, a kada je počeo mijenjati ne retoriku, nego ideje na koje su se birači trebali “uhvatiti”, i zadnjem je amateru bilo jasno da zapravo ne zna što bi i kako bi. Malo se “igrao” De Gaullea, pa se već vidio kao oca Druge Republike (De Gaulle je, doduše, stvorio Petu), onda se poveo za primjerom Pape, koji je kardinalskom zboru odrecitirao litaniju njihovih “bolesti”, dok nas je naš Predsjednik iznenadio popisom “grijeha” današnje Hrvatske i svojim rješenjima za njih (i opet ne baš razumljivima; na primjer: zakrčenost sustava, što je to?). Dojam nije bio sjajan. A sjetimo se: dojam odnosi prevagu, dojam pobjeđuje.

Josipovićeva protukandidatkinja ušla je u utrku za osvajanje Ureda predsjednika pod nesretnom zvijezdom: lažnom tvrdnjom kako je zbog ljubavi prema Hrvatskoj napustila unosnu i zvučnu funkciju u Atlantskom paktu, da bi se vratila u Lijepu Našu i preuzela u svoje ruke kormilo zemlje (makar i simbolično). To što se ubrzo otkrilo da ona i nije otišla iz NATO-a, nego je tek na neplaćenom dopustu, a mjesto u Bruxellesu sigurno joj je do srpnja ove godine, PR-stručnjaci ubrzo su uspjeli gurnuti u zaborav (i zaraditi svoju plaću). Zatim se posvetila domoljublju i braniteljima, i to (samo) onima koji u Savskoj u Zagrebu tvrde kako su oni stvorili hrvatsku državu. Svi su branitelji, naravno, dali velik doprinos stvaranju države, baš kao i tadašnji Predsjednik, kojega bivša ministrica također prikladno veliča, ali nitko, ama baš nitko nema pravo tvrditi kako je samo on (ili oni) zaslužan za stvaranje samostalne Hrvatske. Njezini su temelji položeni u Drugom svjetskom ratu, antifašističkim otporom, a u njezinome su stvaranju sudjelovali mnogi i premnogi u Hrvatskoj, ali i neki ne baš nebitni u inozemstvu. No, bivša je šefica diplomacije vješto zaigrala na tu kartu, ne skidajući osmjeh s lica, vrlo svjesna učinka svoje pojave na potencijalne birače. Koncentrirala se pri tome na žestoke napade na ionako nepopularnog predsjednika Vlade, pretvarajući ga u vudu-lutku kod koje svaki ubod iglom boli drugoga, onoga kome se bol doista želi nanijeti. Vi niste ništa uradili, Vi ste posljednji koji bi to imao pravo reći, ja ću sazvati Vladu (što ne može!), ja ću pozvati premijera da podnese ostavku i raspiše prijevremene izbore (što ne može!), ja ću pretvoriti Hrvatsku u prosperitetnu zemlju sretnih ljudi (ali nikako da saznamo – kako), diplomacija pod mojim vodstvom odnijela je pobjedu ulaskom Hrvatske u Vijeće sigurnosti (što nije točno, jer je to nesporno bila pobjeda tadašnjeg Predsjednika i njegova ureda kojemu je “njezino” ministarstvo tek prilično nevoljko asistiralo u zaista globalnoj kampanji što je rezultirala pobjedom Hrvatske nad favoriziranom Češkom). To smo čuli. Ono što nismo čuli bio je konkretan program, ali Kolinda Grabar Kitarović djelovala je energično, kao netko siguran u sebe, netko tko zna što hoće, a ostavljala je, usprkos šupljim frazama, dojam političarke koja govori konkretno (kada bi se pomno analiziralo ono što je izgovarala, vidjelo bi se da to nije bio slučaj). No, ponovimo: dojam odnosi prevagu, dojam pobjeđuje.

U televizijskim sučeljavanjima kandidata estradizacija politike dovedena je do savršenstva, a sadržaj onoga što bi trebala biti politika do besmisla. S njima nije vođen iole ozbiljan razgovor, voditelj, odnosno novinari (pri čemu je javna televizija dodatno odskakala, povjerivši uoči prvoga kruga ulogu glavne voditeljice novinarki “lakog žanra”) samo je čitao redom unaprijed formulirana pitanja. Vrijeme ostavljeno kandidatima za odgovore krunski je dokaz toga da te “velike predstave”, ne služe upoznavanju kandidata i sadržaja njihovih programa, nego samo i jedino – stvaranju dojma. Nema toga čovjeka koji može o nekoj ozbiljnoj temi (a kandidati za šefa države trebali bi govoriti samo o ozbiljnim temama) išta suvisloga reći u jednoj minuti. Niti itko može suvislo replicirati u 30 ili 40 sekundi, ili čak odgovoriti na repliku u ciglih 15 sekundi. Takva ograničenja ostavljaju kandidatima da, sve kada bi nešto drugo i htjeli, izbacuju samo jeftine parole, napade i kontranapade. Pa se televizijska sučeljavanja nužno pretvaraju u dobro ušminkani cirkus (kruha i igara, to su znali još i stari Rimljani, u našem je slučaju upitno tko će osigurati kruh), a kandidati u marionete kojima upravljaju “stručnjaci” iz njihovih stožera i razne agencije koje im propisuju što da odjenu, kako i što da govore, kako da gestikuliraju i – naravno – kako da se osmjehuju, jer smiješak je važan, to valjda nismo zaboravili.

Ako je sve zaista tako, a očito jest, onda je moguć samo jedan zaključak: birače, odnosno demokraciju se izigrava (ne samo u Hrvatskoj, naravno). Njihovo pravo da biraju i izaberu onoga tko im ponudi najprihvatljiviji program svodi se na privid. Da, pojave se tu i tamo izuzeci, kandidati koji ili zaista imaju osobnost i znaju što hoće, pa ne slušaju savjete “pametnih”, ili pak oni koji nemaju novca da plate u pravilu skupe eksperte, ali također znaju što hoće (ili barem što neće), pa svojim potpunim odudaranjem od etablitanog političkog miljea (da ne kažemo: močvare) uspiju privući pozornost birača. Ponekada i pobijede. U Hrvatskoj, to je bio slučaj prije petnaest godina. Ponekad na opće iznenađenje odnesu toliko glasova koliko nitko nije predviđao i najave time svoj ulazak na političku scenu u velikom stilu. U Hrvatskoj, to se dogodilo u prvom krugu sadašnjih predsjedničkih izbora. Ponekad, ali samo ponekad, takvi “otpisani” imaju i osobnog šarma koji im pomogne da stvore onaj toliko potreban – dojam, a da pritom ne izgube sadržaj.

No, činjenica je da je politika estradizirana, da je dojam definitivno odnio prevagu nad sadržajem, da se birači (uglavnom) opredjeljuju na osnovi dojma, dok o sadržaju niti mnogo znaju, niti imaju prilike saznati. Pa stoga ne treba biti posebno mudar da bi se  pretpostavilo kako će se (i) na predsjedničkim izborima građani uglavnom opredjeljivati ne znajući tko su zaista oni između kojih biraju, ne poznajući njihove programe, pa čak i bez spoznaje: zašto za ovoga (ili ovu), a ne za onoga (ili onu). Izuzetak su “stranačke vojske” koje sve znaju unaprijed, ali one s demokracijom jedva da imaju neke veze.

U konačnici, reći će cinici, u toj (našoj) estradno-političkoj priči gotovo da i nije bitno hoće li se glasači povoditi za dojmom o kandidatima, ili ipak možda – tradicionalno kratkom sjećanju usprkos – iskustvom i saznanjem o strankama što stoje iza njih i o njihovim ipak poznatim, a dijelom i ostvarenim namjerama.

1 comment

  1. ” građani uglavnom opredjeljivati ne znajući tko su zaista oni između kojih biraju, ne poznajući njihove programe,” – tako ih se prikazuje jer narod upravo tako želi. Narod ne želi slušati duga obrazloženja niti čitati razrađene programe (tko je do sada u Hrvatskoj imao takav?), nego imaju svoja posebna mjerila na osnovu kojih izabiru. Ako meni nešto prodaješ, onda ćeš se i ponašati onako kako ja to želim, a en meni usprkos. Pametni ljudi su to shvatili, tako da umjesto nekek kuknjave iz ovog teksta treba izvuči velliku pohvalu za PR službe kandidata.

Odgovori