Ovo ne smiju postati mjesta u kojima se zabijaju noževi, vrijeđa, provaljuje…: U školu nećete! No pasarán!

Trenutak u kojem, prvi put u povijesti Hrvatske, prosvjednici nasilno ulaze u školu važan je i društveno izrazito opasan. U prvi mah zbivanja u idiličnom mjestašcu mogu se učiniti sitnim i izoliranim incidentom u kojem sudjeluju marginalni pojedinci – švicarski nožić na zagorski način. Stvarnost je puno složenija

Švicarski nožić zabijen u školsku klupu u zagrebačkom Savskom gaju mnogima se može učiniti potpuno bezopasnim. Beznačajna vijest za utorak poslijepodne koju će već oko 19 sati pokriti pomno planiran i precizno plasiran politički žamor. Na vijest o upadu u školu neki će otvoreno pitati tko je ikada nastradao od tako malenog predmeta? Drugi će tvrditi da se radi o izmišljenom događaju. Treći će ponavljati da se radi o izoliranom incidentu alkoholizirane i psihički nestabilne osobe, čije divljanje nije povezano sa školom. Švicarski nožić u školi – malen, tup, nespretan za korištenje – trenutno jedno od najopasnijih oružja na najosjetljivijem mjestu u Hrvatskoj.

Protest jednog učenika osmog razreda i njegovih roditelja u Krapinskim Toplicama nije trebao postati vijest ni na lokalnom radiju – dvije rečenice između želja i pozdrava mladencima. Brojni roditelji i učenici bune se protiv mnogo većih nepravdi od toga da bi se trebalo nositi masku od ulaza u školsku zgradu do učionice, u kojoj se u toj školi, za razliku od većine drugih, ona može ponovo skinuti. Velike su to i sustavne nepravde, poput nedostatka kvalitetnog obrazovanja za učenike s poteškoćama, nebrige za darovite, nepostojanja primjerenih školskih prostora, vožnje učenika svakoga dana zbog činjenice da su im škole u potresima oštećene ili porušene… Postoji 1000 stvari zbog kojih bi roditelji i učenici trebali prosvjedovati od ‘hrabre obrane slobode’ djetetovih 100 koraka, koliko mu treba do učionice.

Ipak, u demokratskom društvu treba braniti prostor propitivanja autoriteta i odluka vlasti – pa tako i u ovom slučaju. Osnovni je tu problem što vlast nisu ni Marica iz 2c, ni Hrvoje iz 7a, a odluke o epidemiološkim mjerama nisu donijele ni čistačica ni nastavnica likovne kulture. Osobni prosvjed od pokretanja nečeg mnogo opasnijeg u ova vremena ispunjena strahom i srdžbom dijeli nekoliko objava na društvenim mrežama i nekoliko poruka kriptiranim komunikacijskim kanalima. ‘Ako ovo završimo, padaju i drugi!’ međusobno su se bodrili oni koji su iz drugih dijelova Hrvatske došli dati podršku roditelju i učeniku, a zapravo se boreći za neke svoje ‘više’ ciljeve.

Trenutak u kojem, prvi put u povijesti Hrvatske, prosvjednici nasilno ulaze u školu važan je i društveno izrazito opasan. U prvi mah zbivanja u idiličnom mjestašcu mogu se učiniti sitnim i izoliranim incidentom u kojem sudjeluju marginalni pojedinci – švicarski nožić na zagorski način. Stvarnost je puno složenija.

Ovim je činom škola, i to osnovna, pretvorena u mjesto aktivne političke borbe u kojoj bi uskoro riječi i viku mogli zamijeniti udarci i razbijanje, poučeni svjetskim iskustvima – i pucnjevi. Sporost u reakciji vlasti ujedno je znak nepromišljenosti i slabosti. Ta će sporost samo ojačati odlučnost onih koji vjeruju da se sustavi mogu urušiti poput domina – dovoljno je da padne prvi. Promišljeno ili ne, za početak pada svih domina izabrano je baš obrazovanje – osjetljivo područje koje vlast sustavno zanemaruje i zapušta. Sigurnost učenika i odgojno-obrazovnih radnika vlast, ali i cijela zajednica, mora pod svaku cijenu braniti. Ona je preduvjet učenja, druženja, otvorenih razgovora i propitivanja autoriteta. Škole trebaju biti i mjesta u kojima se otvaraju polemička društvena pitanja poput onog o nošenju maski, ali nikada, baš nikada, ne smiju postati mjesta u kojima se zabijaju noževi, vrijeđa, provaljuje i zlostavlja drugu djecu.

U tehničkim terminima ulične borbe – u školu nećete! No pasarán!

tportal

1 comment

  1. ………..ali, gledajući komentare po portalima, KIKI, kako zovu oca dječaka imenom Kristijan je obožavani znalac biciklista diljem Hrvatske.
    Kažu, da čovjek-majstor zna čudesa s biciklima i da je mnogim potpisnicima komentara bio konzultant pri kupnji bicikla.

    Sve je to ok : čovjek zna zanat i dobro ga radi i poznat je u širokom krugu pa gledajući psihološki za ovo što je izvodio sa sinom pred školom od početka nastave , otac Kiki je imao veliku podršku medijskih čitatelja koja je prerasla u fizičko mnoštvo pred školom.

    Hoću reći, da tih par dana “slave” poznatog majstora za bicikle učinilo ga je negativnim junakom nezavršene priče o epidemiološkim potrebama ponašanja učenika u školi, a i svih ostalih koji drže, da je maska kakva-takva zaštita.

    Je li se itko zapitao kako se osjeća njegov sin, osmaš , kojega kamera snima dok sjedi izmedju dvoje roditelja pred školom dok ostali učenici prolaze pored njih ?
    Njegovu nelagodu zaboravili su njegovi roditelji u manipulaciji njime , pa je i dječak bio “zvijezda” dnevnog izvještavanja, nešto manje popularan od oca, vrsnog majstora za bicikle.

Odgovori