Otac bez djece

U odličnom dokumentarcu rekonstruiran je život Mustafe Kemala Atatürka, ‘oca Turaka’, koji je tu zemlju uveo u XX. stoljeće, a umro sam, bez djece, utapajući tugu u alkoholu. Za razliku od njega, Erdogan Tursku vraća u XIX. stoljeće, što je danas prilično moderno među državnicima…

Persepolis, Cinemax, 2. ožujka, 06:00

Stari se i u život sve teže ulaze nova imena. Sve je manje toga što nas još može oduševiti, iznenaditi, uzbuditi. Ali ime Marjane Satrapi nakon gledanja animiranog filma ‘Persepolis’, nastalog po njezinom megauspješnom stripu, urezuje se u pamćenje. Nemoguće je vidjeti i zaboraviti taj osjećajni, iskreni, sjajni crtić dugog metra koji govori o odrastanju jedne djevojčice u Iranu, od režima šaha Reze Pahlavija, preko vremena njegova pada i dolaska ajatolaha Homeinija, do doba zrelosti. U filmu jasno vidimo kako su se na lica žena spuštale feredže, a na zemlju mrak. Mule i ajatolasi, kakve u formi samozvanaca vidimo i kod nas, tu su veliku zemlju, staru civilizaciju, okrenuli unatrag i taj kotač do danas vozi u rikverc. Kako se ovdje brzo smrkava, rekao bi Kiš. Dvije dominantne ličnosti ‘Persepolisa’ su baka – moralna, čvrsta, jasno profilirana, Marjanina je ikona, dok je ujak Anoosh, komunist koji je dugo bio u SSSR-u, njezin drugi otac. Nakon što se iz Rusije vratio u Iran, Anoosh je uhićen i osuđen na smrt. Noć prije pogubljenja bio mu je dopušten samo jedan posjetitelj, pa je zatražio Marjane. I njezini su roditelji u sekularnom šahovom Iranu bili marksisti. ‘Persepolis’ sjajno prikazuje opresivnost ideologiziranih režima, koji sve građane podvrgavaju vijećima čuvara revolucije. Gledati!

Dnevnik Nove TV, 2. ožujka, 19:15

Mislav Bago, stara žurnalistička prepečenica, zna sve o politici, o kojoj Miroslav Škoro ne zna baš puno, mada zna najvažnije – kako se iz nje cijede pare. U intervjuu kod Bage novopečeni je mesija objasnio svoje ideje glede spašavanja države. On je pun dobre volje, neiskvaren, čestit, silno je pobožan (nije to u koliziji s naplaćivanjem parkinga za bolesnike 15 kuna na sat, bože moj, tržište je), on je protiv duopola HDZSDP. On bi smanjivao poreze, jačao gospodarstvo, eliminirao manjkavosti. A kako? Na pitanja Škoro zna odgovore (vrlina a ne grijeh, dobro a ne zlo, on a ne HDZ i SDP), ali na potpitanja – ni mukaet. Koje bi poreze smanjio, kome oteo, kako bi izgledao koji zakon, to on nema blage veze, tek je angažirao najbolje stručnjake u državi, redom čestite i neiskvarene kao i on, pa će oni to, čim dobiju izbore, evo samo što nisu, prezentirati gradu i svijetu. Sad il’ nikada, drugi put. Moramo im vjerovati na riječ, nije njegov mačak u vreći uzgojen u duopolu dviju otuđenih stranaka. S kim bi Škoro u koaliciju? On je, dakako, samo u jednoj koaliciji, ‘s hrvatskim narodom’. Miki Bandić je u ‘koaliciji s građanima Zagreba’, Bernardić s ‘građanima Hrvatske’. Pa da se ubiješ! Ima li itko tko nije u tako širokoj koaliciji? Vlast loša, a ovo što se iza brda valja, pomozi bože: Pernar, Palfi, Sinčić, Škoro, Bero… Ima li, ima li igdje kraja ovoj gustoj šumi, da parafraziramo jednog ličkog književnika.

Atatürk: Otac moderne Turske, HRT, 6. ožujka, 20:05

Mustafa Kemal Atatürk jako je volio zaviriti u dno čašice, vidimo iz ovoga filma, ali nikad nije javno mljeo gluposti pa se to na njemu nije ni primjećivalo. U odličnom dokumentarcu rekonstruiran je život državnika koji je Tursku uveo u XX. stoljeće, a umro sam, bez djece, utapajući tugu u alkoholu. U ovakvim dokumentarnim filmovima, za razliku od naših, gdje se igrane scene koriste samo kao pokriće za izvlačenje velike love, takvi prizori imaju smisla jer pokazuju ono što nismo mogli vidjeti na snimkama s originalnim likovima. Mnogim velikim državnicima alkohol, inače, nije škodio: Winston Churchill cjelodnevno se družio s čašicom viskija pa je dobio Nobela za književnost, drug Tito volio je istu tekućinu pa je imao najveći sprovod XX. stoljeća, Staljin je sa svima ispijao ‘bruderšafte’ pa nastavljao terevenke do kasno u noć, ali nisu davali sumanuta obećanja i pričali pizdarije, kao neki naši ‘državnici’ – koji bi to, tako nam bog pomogao, radili i trijezni.

N1 News, 7. ožujka, 09:00

Nakon Atatürka koji je Turke izveo iz XIX. u XX. stoljeće slušamo o Erdoganu koji ih iz XXI. vraća u XIX., što je danas prilično moderno među državnicima. U vijestima čujemo nekolicinu europskih političara koji tvrde kako Erdogan ‘ucjenjuje Europu’ i kako mu to neće biti dozvoljeno. ‘Nećemo mu dati novac dok ne zatvori granice i prestane davati migrantima lažna obećanja’, kažu ministri. Oni iz baltičkih zemalja, bivših ruskih republika, kamo vjerojatno nijedan migrant ne kani otići, spominju gumene metke. Jedan je Balt za gumene, drugi protiv. Sve je to jako zanimljivo, ali valjalo bi imati na umu i neke zaboravljene činjenice iz ne tako davne prošlosti. Kaos na Bliskom istoku nastao je nakon zapadnih vojnih intervencija u Iraku i Libiji te nevojne, ali destruktivne intervencije u Siriji. Zapadne zemlje tamo su intervenirale vodeći se najvišim načelima demokracije, slobode i ljudskih prava. Sad kad treba primiti kolateralne žrtve tih intervencija, načela su naglo zaboravljena. Berlusconi i Sarkozy, dva politička kepeca, razorili su Libiju koja je bila štit migrantima iz Afrike, kako ne bi morali vraćati milijarde dolara duga toj zemlji. Irak su razorili Amerikanci. Turska je pak primila četiri milijuna ljudi (zemlja ima oko 80 milijuna stanovnika), dok ih je siromašni i ratom poharani Libanon primio oko milijun. Kao cijela, bogata Europa, s 500 milijuna stanovnika.

Ciklus filmova Margarethe von Trotta, HRT, 7. ožujka, 20:05

Filmski događaj tjedna je ciklus Margarethe von Trotta (hvala Deanu Šoši!), njemačke autorice koja je surovo realistično pokazala kako se velike ideologije prelamaju preko života malih ljudi. U ‘Olovnom vremenu’ (1981.) vidjeli smo raskol dviju sestara koje, odrastajući u vremenu denacifikacije, posežu za različitim rješenjima, jedna za ljevičarskim terorizmom, druga za građanskom egzistencijom. U ‘Izgubljenoj časti Katarine Blum’, filmu koji je von Trotta radila sa Schlöndorffom (prema romanu Heinricha Bölla), vidimo kako agresivna žuta štampa u demokratskom sustavu može poprimiti formu inkvizicije; radikalan film sjajno pokazuje veze državnog odvjetništva i medija (uvijek ista priča, rekao bi Štulić). Zadnji film ‘Obećanje’ (iz 1994.) pokazao je pak užase podjele Berlina. Filmski ciklusi na Trećem dokaz su da u ovoj zemlji još ima pameti, mada je zgurana u tijesne enklave, hrvatski rečeno, geta.

portalnovosti

1 comment

  1. Dnevnik Nove TV, 2. ožujka, 19:15

    Što je najstrašnije spomenute mesije debelo seru i to pada na plodno tlo – glave i usta sitnozubih.

Odgovori