Okupacija Istre u nekoliko slika

Itekako uzdrmana vlast IDS-a u Istri na nedavnim izborima uglavnom se tumačila zasićenjem birača i “novim trendovima”. Ako načas zanemarimo analitičku perspektivu komunikacijskih stručnjaka koja prevladava u javnom prostoru, razloge možemo pronaći u ishlapjelosti IDS-ovskog dekorativnog antifašizma koji je oduvijek bio u raskoraku s antifašističkom povijesti Istre.

Netom protekli lokalni izbori u Hrvatskoj rezultirali su rijetkim fenomenom: svi koji su sudjelovali na neki su način pobijedili. Ili bi se bar tako dalo razabrati iz optimizma predsjedništava više manje svih stranaka. Izuzetak predstavljaju “rezervirani” pobjednici u istarskoj županiji, IDS, lokalna dinastijska politička formacija koja je od državnog osamostaljenja bila suvereni akter istarske političke scene i na ovim je izborima ozbiljno uzdrmana. I na razini županijske vlasti i na mjestu gradonačelnika najvećeg i najznačajnijeg grada – Pule, izmjenjivali su se proteklih 30 godina IDS-ovi činovnici ili u slučaju Luciana Delbianca, bivši IDS-ovi kadrovi. Iako je nakon ovih izbora županija ostala u IDS-ovih rukama, dok su Pulu, Pazin i Vodnjan izgubili, potpora glasača nikad nije bila slabija.

Ranija dominacija IDS-a bila je tolika da su na proteklim izborima 2017. godine i župan i gradonačelnik Pule odlučeni već u prvome krugu. Unatoč nizu afera otad, s pridruženom ekonomskom i simboličkom kataklizmom koju predstavlja propast Uljanika, najznačajnijeg brodogradilišta s ove strane Jadrana u posljednjih 150 godina, nakon prvog kruga izbora situacija je i dalje izgledala obećavajuće. Kandidatkinja za gradonačelnicu Elena Puh Belci osvojila je 6.678 glasova, a glavni protukandidat, nezavisni Filip Zoričić, ravnatelj pulske gimnazije i samoprozvani liberalni demokršćanin 3.484 glasa. Kandidat za župana, dosadašnji IDS-ov gradonačelnik Pule Boris Miletić osvaja 38.102 glasa, a njegov protukandidat, SDP-ov bezlični aparatčik, figura bez trunke političkog kapitala Danijel Ferić, 17.962 glasa. U oba slučaja kandidati IDS-a, kako je vidljivo, u prvom krugu osvajaju 100% više glasova od svojih takmaca. I u sljedećih je 14 dana poslovično govance sletjelo na ventilator.

IDS-ov defamacijski stroj u formi udruženih botovskih snaga i lokalnog stranačkog biltena, nekad znanog i kao nezavisni dnevnik Glas Istre, upregnuo je snage i izvukao klasičnu artiljeriju: em je protukandidat furešt i “ki je kad vidija da je Istrijan bija gradonačelnik Splita”, em je katoliban, em je već rezervirao termin za Thompsonov koncert u Areni, a i pulsku je gimnaziju ispunio križevima. Usuprot tlapnjama o progresivnosti, otvorenosti i toleranciji istarske političke vrhuške, koje uglavnom uzgajaju blazirani kulturni lijepodusi sa sigurne zagrebačke distance, IDS ni ranije nije prezao od brutalnih obračuna s neistomišljenicima kadgod je hegemonija stranke bila imalo načeta. Tako je 2006., nakon niza izrazito kritičkih napisa o sumnjivim vlasničkopravnim aktivnostima tadašnjeg predsjednika IDS-a Ivana Jakovčića, rastureno čitavo uredništvo Glasa Istre i najuren tada najagilniji istraživački novinar u listu Dražen Majić. Pravomoćnom presudom županijskoga suda cijelo je “restrukturiranje” proglašeno nezakonitim, ali šteta je bila ireverzibilna – novinarima se pokazalo tko je gazda u regiji i dokud seže sloboda govora. I tom je prilikom protiv najistaknutijih novinara s raznih strana upogonjen kompleks rasističkih figura jer su se kao furešti usudili kritizirati domaće ljude.1

Antifašizam kao prijelomnica

Međutim, 15 godina poslije, mnogo hiljada nezaposlenih i raseljenih više, isti trik očuvanja moći, pa i rasističkim huškanjem, nije ponovno uspio. Štoviše, prema nekim ekspertnim prosudbama, dogodilo se čudo. Miletić kao kandidat za župana u drugom krugu izbora gubi 12.000 glasova, protukandidat dobiva novih 8.500 i finalni rezultat je jedvita pobjeda IDS-ova kandidata s razlikom od 40 glasova, koju je moralo dodatno ovjeriti izborno povjerenstvo zbog ekstremno velikog broja nevažećih listića (gotovo 4%). Na izborima za gradonačelnika Pule, obrat u drugom krugu također je spektakularan. Dok Puh Belci osvaja dodatnih 1.500 glasova i doseže do 8.225, Zoričić uza svu negativnu protukampanju uspijeva privući dodatnih više od 7.000 glasova i sa 10.666 uvjerljivo postaje novi pulski gradonačelnik.

Meritorna politološka procjena ovog obrata još nije doprijela do javnosti, ali opći utisci pokrivaju uobičajena mjesta: od razočaranosti i zamora tridesetogodišnjom IDS-ovom oligarhijom, blago rečeno potkapacitiranim kadrovima koji su figurirali kao mlade snage, do ničim potkrijepljene paranoidne teze da su izbore presudili doseljenici kojih je Istra prepuna (mada statistički podaci pokazuju relativno stabilan broj stanovništva i u županiji i u gradu Puli, od 2001. naovamo).

Jedna je dimenzija političke dinamike pritom prošla, a i uobičajeno prolazi, ispod radara, a njezina je eksplanatorna snaga u pogledu ovog izbornog “šoka” potencijalno velika: riječ je o antifašizmu, koji je deklarativno temeljna vrijednost i samoga IDS-a. Doduše, kako u svojim tekstovima upozoravaju Goran Matić i Emil Jurcan, antifašizam shvaćen IDS-ovski, i to od njihova osnivačkog programa iz 1990., više podsjeća na Tuđmanov koncept nacionalnog pomirenja2 , nego na izvorno značenje sredstva u klasnoj borbi protiv fašizma, kao militantne ekspoziture kapitalizma. Drugim riječima, i usuprot revizionističkim snatrenjima hrvatske liberalne inteligencije, antifašizam izvorno nije zbir lijepih i ugodnih vrijednosti suživota i poštovanja, nego taktički program komunističke borbe protiv brutalne kapitalističke eksploatacije, imperijalizma i rasizma.

Tržište ili jednakost

Otud antifašizam u Istri nije bontonska manira koja se nauči iz udžbenika nego gorko organsko iskustvo gotovo cjelokupnog stanovništva: iskustvo teške eksploatacije, velikog siromaštva i rasističkog prezira koje je talijanska vlast do kraja 1943. provodila nad domicilnim stanovništvom. Plebiscitarna podrška koju je istarski narod, uključujući i dio katoličkog klera, pružio partizanima nije bila rezultat zablude ili zavedenosti, nego prepoznavanja da parola “bratstvo i jedinstvo” nije retorička figurica koju je izmislila komunistička PR sekcija nego realni program izvlačenja zaostale i iscrpljene regije iz višestoljetne bijede na egalitarnim principima. Kako je naglasio njemački povjesničar Brunnbauer, koji je proučavao tranziciju Uljanika, sve strane revizije uvijek su isticale kao najveću prednost pogona ravnopravnost i prohodnost svih struktura u brodogradilištu, kao i činjenicu da je svaki varioc ili tokar bilo kad mogao doći do direktora i da su osim radnih mjesta dijelili i slične životne uvjete, živeći u istim naseljima i stanovima. U Raši, Labinu i Tupljaku ugljen su zajedno kopali Giulio, Safet, Stevo i Ive i gledali kako se višak vrijednosti prelijeva u nova, kvalitetna radnička naselja s besplatnom ambulantom i školom u kojima će upravo oni živjeti jer je tako odlučila narodna vlast.

Za razliku od tih principa, IDS se od samih početaka programatski suprotstavlja takvom društvenom aranžmanu i naglašava kako se “stranka zalaže za povećanje privatnog vlasništva” i kako “kapital mora biti zaštićen od samovolje pojedinaca ili države”. Odnosno, IDS se u liberalnom zanosu ranih 1990-ih zalaže za rastakanje upravo onih tekovina koje su Istrijani i Istrijanke krvlju platili i otad već 30 godina dosljedno radi na tome. To se najzornije vidjelo u progresivnom uništavanju Uljanika, cjepkanjem u desetine manjih poduzeća kako bi se vrijednost pretakala na osobne račune menadžera i kako bi se prostor iz industrijske pretvorio u elitnu destinaciju nautičkog turizma. U takvom scenariju razvojnim programima nema mjesta jer se proizvodni sektor pretvara u uslužni, a na mjesto inžinjera i ponosnih radnika dolaze sommelierke i obezvrijeđeni čistači jahti i apartmanskih soba.

Posljedica toga su osiromašenje, i privredno i intelektualno, čitave regije i društvena degradacija javnosti uslijed prepuštanja grada silama “neutralnog tržišta”, a koji su puno veći problemi od oronulih fasada, što sveudilj naglašava novi pulski gradonačelnik. U dosadašnjih nekoliko istupa on nije uputio nijednu suštinsku zamjerku načelnom političkom smjeru koji je IDS zacrtao 1990.; zamjera im samo klijentelizam i korumpiranost i zauzvrat nudi transparentan tehnokratski model u kojem nema mjesta ideologiji. Međutim, politika nije hladna birokracija gdje se resursi proporcionalno dijele svim zainteresiranim i potrebitima. Ona je uvijek i prostor borbe u simboličkom i materijalnom polju i zato nužno premrežena ideologijom. Ako dosad nije, novi će gradonačelnik to spoznati kad bude morao birati između javne potpore privatnim investitorima u kazina i kladionice ili domovima za starije, vlasnicima marina ili općinama da zadrže liječničke ambulante, hotelskim lancima ili gradnji socijalnih stanova. Zasad proklamirani princip “svakome malo” past će upravo na ovakvim pitanjima jer ideološka alternativa je brutalna i nezaobilazna: ili imamo više tržišta ili više jednakosti.

Osim opetovano isticane socijalne senzibilnosti kao zalog kvalitete budućih politika, od novog gradonačelnika još nismo čuli kako se planira nositi s tim proturječjem. A bez jasnog određenja po tom pitanju neminovno nam slijedi daljnje rastakanje egalitarnog, dakle u izvornom smislu antifašističkog naslijeđa.

  1. Ovih se dana historija ponavlja jer je četvero “pobunjenih” novinara dobilo izvanredan otkaz, a u obranu novinara stale su sve stranke osim IDS-a i HDZ-a. [↩]
  2. “IDS je mišljenja da je nastupilo vrijeme pomirenja i praštanja, nade da se strahote rata nikada više neće ponoviti, te da je potrebno žrtvama rata ma na kojoj strani pale u Istri, podignuti obilježja, u cilju sveopćeg građanskog pomirenja.” [↩]

bilten

Odgovori