Odštete žrtvama ratnih zločina: jedni ubijaju, drugi zataškavaju, a vi plaćate

Premda je, iz više razloga, riječ o spektakularnoj novosti, hrvatski su političari potpuno prešutjeli vijest da je Ministarstvo obrane Srbije polovinom rujna isplatilo odštete trima obiteljima ubijenih na Ovčari. A riječ je, bez sumnje, o prijelomnome događaju: on, s jedne strane, potvrđuje da je srpska država priznala odgovornost za zločin koji je na Ovčari počinila dobrovoljačka postrojba, prihvaćajući sudski pravorijek da su ubojice djelovali u sklopu JNA, dok, s druge, označava početak kakvih-takvih odšteta obiteljima čiji su članovi onako okrutno ubijeni u prvome masovnom ratnom zločinu u Europi poslije Drugoga svjetskog rata, na poljoprivrednome dobru Ovčara nedaleko Vukovara 20. studenoga 1991. Pa zašto je, onda, potpuno izostala pažnja hrvatske politike, deklarativno uvijek žarko zainteresirane za žrtve Domovinskog rata? Odgovor je nedvosmislen: zato što i ta hrvatska politika ima svoj krvavi ratni trag, pa ne voli da se odštete previše spominju.

Za uspjeh prvih isplaćenih odštete obiteljima žrtava s Ovčare – kao uostalom i za presude zločincima pred sudovima u Srbiji na temelju kojih su te odštete isplaćene – zaslužan je, prije svega, Fond za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda, jedna od najuglednijih nevladinih organizacija za ljudska prava u regiji, koji je utemeljila aktivistkinja Nataša Kandić. Vijest o isplaćenim odštetama objavio je upravo FHP, 17. rujna, izvijestivši kako je “apelacioni sud u Beogradu potvrdio tri presude Prvog osnovnog suda u Beogradu kojima je dosuđena naknada štete članovima porodica ubijenih na poljoprivrednom dobru Ovčara 1991. godine i obavezao Ministarstvo odbrane Republike Srbije da isplati novčane iznose na ime naknade štete zbog smrti bliskog lica”. “Ovi su postupci retki primeri efikasnog suđenja u postupcima za naknadu štete, ali su dosuđeni iznosi žrtvama neprimereno niski i ne odgovaraju standardima koje je uspostavio Evropski sud za ljudska prava (ESLJP)”, ocijenio je FHP.

Odštete su dosuđene na temelju presude Okružnog suda u Beogradu iz 2009. godine, kojom su pripadnici Teritorijalne obrane Vukovar i dobrovoljačke jedinice Leva supoderica – obje u sastavu Jugoslavenske narodne armije – osuđeni na višegodišnje kazne zatvora: Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević, Goran Mugoša, Miroslav Đanković, Ivan Atanasijević, Saša Radak i Nada Kalaba. Osuđeni su zbog ubojstva najmanje dvjesto ratnih zarobljenika na Ovčari, od kojih su imenom i prezimenom identificirane 193 žrtve. Prvostupanjska presuda postala je pravomoćna 2017, kada ju je potvrdio Apelacioni sud u Beogradu.

Trima obiteljima sada je isti taj sud dosudio odštetu od 6.670 eura po obitelji. Ministarstvo obrane Srbije isplatilo je ljudima taj novac, potvrđujući time da prihvaća sudsku presudu, a time i odgovornost za zločin. No riječ je o trostruko nižem iznosu od onoga koji je standardizirao Europski sud za ljudska prava (ESLJP). “U slučaju Brdar protiv Hrvatske”, objasnio je FHP, “ESLJP je dosudio naknadu od preko 23.000 eura za nestanak člana porodice aplikanta tokom vojne akcije u Hrvatskoj u avgustu 1995. godine. Iz tog razloga FHP smatra da dosuđeni iznosi pred sudovima Srbije u ovim postupcima ni približno ne odgovaraju sumi koju je ESLJP smatrao pravičnom u istovetnoj situaciji zbog čega su se članovi porodica ubijenih obratili Ustavnom sudu Srbije kako bi ostvarili pun iznos naknade koji im pripada.”

Što je to “slučaj Brdar” – postupak pred ESLJP-om o kojemu hrvatska javnost za vrlo malo, ako išta – za Al Jazeeru Balkans objasnio je odvjetnik obitelji žrtava Ovčare pred sudom u Beogradu Mihailo Pavlović. “Reč je o čoveku kog su u avgustu 1995. godine iz kolone izvukli pripadnici Hrvatske vojske. Od tada mu se gubi svaki trag. U tom slučaju je kasnije, takođe pred međunarodnom sudom, članovima porodice isplaćeno po 23.000 evra. Smatramo kako bi to trebao biti i nekakav standard i kada je reč o Srbiji, iako ostavljamo mogućnost kako je svaki slučaj zapravo slučaj za sebe sa svim svojim posebnostima i specifičnostima”, zaključio je Pavlović.

Da su iznosi isplaćeni obiteljima žrtava Ovčare preniski, ustvrdila je u izjavi za Al Jazeeru Balkans i izvršna direktorica Fonda FHP-a Ivana Žanić. “Činjenica jeste da je članovima porodica isplaćen neprimereno nizak iznos, ali to je samo prvi korak u ovom poslu. Svima nam je žao što su neki od članova porodica u međuvremenu preminuli i nisu dočekali ovakve odluke suda. Preminuli su i neki od presuđenih ratnih zločinaca. Žao nam je i što veći broj krivaca za ratne zločine nije odgovarao za svoja nedela jer bi onda i puno veći broj članova porodica imao pravo na isplatu nematerijalne štete”, rekla je Žanić, dodajući kako će FHP ustrajati da sudovi i ostalim obiteljima žrtava isplate odštete, usprkos tome što su sudski postupci skupi, a FHP nema novca da ih sve plati.

Cijeli proces, naime, napreduje vrlo teško. “Kada neko sve ovo gleda može pomisliti kako je sve išlo lagano, ali nije. Državi Srbiji je od početka bilo u interesu da pripadnike Teritorijalne odbrane i dobrovoljačke jedinice ‘Leva supoderica’ prikaže kao tamo neke dobrovoljce nad kojima oni nisu imali kontrolu. Mi smo insistirali da u presude za ta dva ratna zločina bude uvedeno kako su oni bili pod kontrolom JNA. Upravo zbog toga je stvorena mogućnost da se dobiju i presude za isplatu nematerijalne štete. Da nije bilo toga, ne bi bilo ništa niti od ovih tužbi. Podsećam i kako je prva krivična prijava za ratni zločin podnesena još 2003. godine i da je od tada, pa do danas prošlo gotovo 20 godina”, rekla je Žanić.

I u tome je, možda, tajna nepostojanja interesa politike za otvorenim i glasnim razgovorom o odštetama: i Zagreb, kao i Beograd, imaju razloga da se o tome govori što manje. Premda bi bilo logično da Zagrebu, i politički i moralno, odgovara što su obitelji žrtava Ovčare obeštećene, pa bilo to i ovako niskim iznosom, pokazalo se da nije tako; možda je tajna u odštetama što ih je Hrvatska isplatila žrtvama ratnih zločina koje su počinile hrvatske postrojbe.

Početkom srpnja ove godine, Slobodna Dalmacija objavila je kako je na Općinskom sudu u Splitu postignuta nagodba kojom se država obvezala isplatiti naknadu štete dvojici bivših ratnih zarobljenika Vojnog zatvora Lora u Splitu, Ljubiši Gerunu i Vesi Deretiću iz Trebinja, koji su u Lori proživjeli mučenja za vrijeme tri mjeseca, koliko su ondje bili zatočeni. Svakome od bivših zatočenika Hrvatska je, u roku od 30 dana od nagodbe, isplatila po 270 tisuća kuna. Sredinom svibnja ove godine, država se nagodila i s Miroslavom Čučakom, koji je u Lori bio zarobljen pet mjeseci i 22 dana, na iznos od 491 tisuća kuna, te s Mićkom Koprivicom, koji je dobio 280 tisuća kuna. Slobodna Dalmacija izvijestila je i kako se pripremaju nagodbe s Mirkom Babićem i Slobodanom Čaušićem, te da Vladimir Žarković čeka sudski pravorijek o svojoj tužbi za naknadom štete, jer je državno odvjetništvo odbilo nagodbu. Sve u svemu, splitski je dnevnik izračunao da su ratni zarobljenici Lore od Hrvatske dosad dobili, ili će dobiti, ukupno više od dva milijuna kuna.

Logično bi bilo očekivati da država taj novac naplati od počinitelja zločina, a to je i činila: tražila je, na primjer, da Mirko Norac, osuđen za ratni zločin likvidacija civila u Gospiću 1991. godine, državi vrati 156.030 kuna, što je iznos kojim je država obeštetila obitelji žrtava zločina za koji je osuđen. No Ustavni sud je 23. veljače poništio sudsku presudu, pa Norac ne mora državi vratiti taj dug.

Potraživanjima od osuđenih za ratne zločine otvoreno se nedavno usprotivio i najviši politički vrh: za nedavnog boravka u Karlovcu, kamo ga je pozvala udruga Specijalne jedinice policije Gromovi, predsjednik Republike Zoran Milanović otvoreno je aludirao na pripadnika Gromova Mihajla Hrastova, osuđenoga za ratni zločin likvidacije trinaestorice razoružanih ratnih zarobljenika u Karlovcu, u rujnu 1991. Milanović je, među ostalim, rekao i ovo: “Je li normalno da država koja kažnjava i treba kazniti one koji su počinili ratne zločine 25 godina nakon rata, kao za auto kasko odgovornost, iste ljude tereti financijski iznosima od više milijuna kuna?”

Mihajlo Hrastov, naime, osuđenik za ratni zločin koji je u Karlovcu, u rujnu 1991, ustrijelio trinaest razoružanih ratnih zarobljenika, državi mora vraćati novac koji je ona isplatila obiteljima žrtava. Prema njegovim vlastitim riječima, država ga je od 2017. “ovršila milijunskim zahtjevima”. “I sad imam preko pet milijuna kuna duga. Imam još 13 aktivnih slučajeva koji su u tijeku, svaki mjesec jedan do dva, meni nije dosadno u životu. Trebao bih živjeti tri života i da sve što zaradim samo to plaćam. Ali to je samo glavnica, gdje je kamata, bila je 19 posto u početku a sad je 6 i nešto posto”, rekao je Hrastov novinarima nedavno u Karlovcu, kada je grad posjetio predsjednik Republike.

“Ja znam da ovo što govorim svima neće dobro leći, zato ću biti vrlo jasan i ponovit ću, da me ne hvataju za riječ, mogu za rogove, za riječ neće”, nastavio je Milanović, i objasnio: “Dakle, to je situacija koja traži koordiniranu i visoku političku akciju. Potpuno čiste savjesti, ako si kriv kažnjen si, ali kazna ima svoju granicu i ne smije se pretvarati u zlostavljanje. Što da ljudi koji su već odgovarali za svoje grijehove rade – da opljačkaju banku? To ne može riješiti nijedan sam ministar niti DORH, jer dolaze u situaciju da i oni krše zakon, to može oprezno, sućutno, inteligentno riješiti predstavničko tijelo i hrvatska Vlada, ako hoće, a siguran sam da hoće.”

Je li Zoran Milanović takvim svojim nastupom uistinu sućutni “brat po oružju” hrvatskim ratnim veteranima, kakvim se uporno pokušava prikazati, premda, istina, s tridesetak godina zakašnjenja? Ili se on takvim predstavlja na tuđi račun – račun svih građana ove zemlje? I nije li u tome tajna političke zavjere šutnje pred odštetama za ratne zločine, i u Srbiji, i u Hrvatskoj: političari bi najradije da te odštete nitko ni ne plati, ali ako netko već mora, neka to ne budu ni počinitelji, ni oni koji ih javno brane – nego država, novcem svih nas građana. Tako će, eto, Ustavni sud ukinuti presudu po kojoj Norac mora državi – svima nama, dakle – vratiti odštetu koju je država isplatila žrtvama, a Milanović istodobno zagovarati da odštetu isplaćenu Hrastovljevim žrtvama plati – hrvatska vlada, čitaj: naš novac.

E pa kad je tako, imamo i mi jedan prijedlog: ako već ni Norac ni Hrastov nemaju novca da plate sav taj novac, zašto da njihov teret ne podijele svi koji su ih sve ove godine štitili, i koji su zataškavali što su učinili, od kojih je Zoran Milanović tek posljednji u nizu? Ne bi bilo teško ustanoviti tko je sve to, imenom i prezimenom – a s obzirom da bi popis bio poduži, svatko od odgovorne gospode možda i ne bi morao platiti baš previše. Ne vidimo naime nikakve pravde u tome da odštetu žrtvama zločina plaćaju i oni koji te žrtve nikada, ni na jednoj strani, nisu htjeli; štoviše, i oni koji su činili sve što su mogli da nikakvih žrtava nigdje ni ne bude.

Sve što takvi ljudi mogu reći jest: sramotno je da političari, umjesto da gromoglasno traže osnivanje fondova za obeštećenje svih ratnih žrtava, koji bi se punili iz neproračunskih izvora, javno govore o tome da počinitelje ratnih zločina treba poštedjeti odgovornosti tako što će njihove dugove plaćati – svi građani. Kao da su građani željeli da se dogodi što se dogodilo. A tko je želio – taj neka i plaća.

forum.tm

1 comment

  1. Neka su prokleti ti ubojice i varalice!

Odgovori