Obnova i obmana

Razorni potres na području Banije pokazao je u kojoj su mjeri diletantski radovi devedesetih doveli do ugroze ljudskih života. Iz toga kraja zadnjih dana dolazi sve više priča o neuporabljivim nekretninama, starima svega četvrt stoljeća, koje su trebale izdržati potres, a te su priče samo dio šire slike državnog zapostavljanja ovog područja

Petrinja nakon potresa (foto Davorin Višnjić/PIXSELL)

U drugoj polovici 1996. godine Franjo Tuđman posjetio je općinu Gornji Bogićevci u Slavoniji, u kojoj je država netom obnovila oko sedam stotina kuća. U pratnji Jure Radića, glavnog političkog arhitekta obnove, proglašen je njen simbolički završetak na području zapadne Slavonije. No stvarnost je bila potemkinovski šuplja. Nekoliko mjeseci nakon toga mještani su se požalili Feral Tribuneu na probušene crjepove koji masovno prokišnjavaju, velike razmake među ciglama, nepostojeću izolaciju, na kuće bez prozora i uopće izostanak elementarnih uvjeta za stanovanje. Upozorili su, k tome, da su radove vodili neznalice bez potrebne građevinske mehanizacije. Tako je mjesto koje su Tuđman i Radić odabrali kao ilustraciju uspjeha ponajvećeg građevinskog projekta u Hrvatskoj postalo precizna mjera njegove suprotnosti.

Prozori su na stotinama, ako ne i tisućama kuća u međuvremenu postavljeni, crjepovi promijenjeni, izolacija sanirana, ali je tek razorni potres na području Banije pokazao u kojoj su mjeri diletantski radovi doveli do ugroze ljudskih života. Iz toga kraja zadnjih dana dolazi sve više priča o neuporabljivim nekretninama, starima svega četvrt stoljeća, koje su trebale izdržati potres.

Minule sedmice objavljeno je nekoliko priča o građanima koji su godinama upozoravali državu na krnje radove, no prije 25 godina isto je nezadovoljstvo bilo znatno veće. Glavni su razlog, kao u priči s početka teksta, bili elementarni uvjeti za useljenje.

Arhivski zapisi iz lokalnih novina pokazuju izrazito nezadovoljstvo lokalnih vlasti prema Zagrebu, odnosno Ministarstvu obnove, ključnom resoru za cijeli projekt koji je vodio Jure Radić. Nisu zdvajali samo zbog kašnjenja za koje je odgovornost snosilo ministarstvo koje je prolongiralo pronalazak projektanata, savjetnika i izvođača: kao i u većini krajeva koji su osjetili najveće efekte rata, i ovdje su u pitanje dovedene građevinske izvedbe. U općinama poput Dubice, Hrvatske Kostajnice i u Petrinji, lokalni su dužnosnici upozoravali na lošu kvalitetu izvedenih radova. Brojni stanari morali su prolongirati izbjeglištvo u drugim nekretninama jer nanovo izgrađene kuće nisu imale osnovne uvjete za život, od krovova koji su prokišnjavali do nekvalitetne izolacije i niza drugih problema. Od nekih su izvođači tražili potpisivanje dokumenata da je obnova završena, iako to nije bila istina. Premda nije poznat točan broj, stotine žalbi je upućeno zbog kakvoće radova.

“Tužna je istina da bi dobar dio obnovljenih ili novosagrađenih kuća iz programa obnove, što zbog sigurnosnih razloga, što zbog narušavanja spomeničkih područja, trebalo srušiti”, pisao je još prije 20 godina u Feral Tribuneu arhitekt Mladen Škreblin

Godine 1996. u planu je bila obnova i temeljita izgradnja oko tri tisuće kuća u županiji. Radićevo ministarstvo angažiralo je za početak pedesetak izvođača. Već je tada došlo do problema s graditeljskim firmama jer su nespremno ušle u obimne poslove. Više ih je odustalo i propalo tijekom same obnove, jer nisu imali mehanizaciju, ljudstvo ni znanje. S terena su, pored toga, dolazile informacije o kaotičnoj situaciji. Obnova kuća bi započela u jednom selu. No budući da tamo nije bilo struje i vode, izvođači bi prekinuli radove i počeli obnavljati kuće u naseljima s osnovnim komunalnim uvjetima. Brojne firme, netom osnovane, planirale su iskoristiti situaciju i zgrnuti ozbiljan novac u kratkom vremenskom roku. Najčešće bi lokalni obrtnici, nepovezani sa sektorom građevine, preko noći registrirali poduzeća i od države dobivali poslove. Nešto prekaljeniji poduzetnici, koji su preko privatizacije bivših društvenih firmi zgrnuli ozbiljan kapital, uvozili su nekvalificiranu, ali zato jeftinu radnu snagu iz Rumunjske i Bugarske. I povratnici i čelnici općina i gradova glavnim su krivcem za propuste prokazivali Radića. Suočena s brojnim prigovorima, država je tek naknadno, nakon dizanja više tisuća kuća, provela ocjenjivanje poduzeća koja su dobivala poslove.

Krajem 1996. godine tako je iz daljnjih natječaja izbačeno stotinjak firmi zbog opetovanih informacija s terena o aljkavim i najčešće skandaloznim radovima. Do danas je ostala nepoznanica tko je i na osnovi kojih kriterija i ovlasti u ime Ministarstva obnove i razvitka sklapao te ugovore. Nitko, k tome, nije postavio pitanje odgovornosti ministra Jure Radića, a posredno i njegovih zamjenika, poput tadašnjeg glavnog inženjera za obnovu, današnjeg župana Sisačko-moslavačke županije Ive Žinića. Odgovornost nije pronađena ni na nižoj razini, iako je u lancu kontrole radova postojalo više nadzornih punktova. Svježe priče iz banijskog kraja pokazuju i da greške u izradi nisu sanirane, osim nekih koje su bile vidljive. Na širem području sjeveroistočne Hrvatske, nedugo nakon obnove, na stotinama su krovova zamijenjeni crjepovi jer su postojeći bili propusni i šuplji. Očigledno neometeni sustavnom kontrolom, pojedini hrvatski proizvođači su mjesecima isporučivali jeftiniji i nekvalitetni materijal te tako povećavali dobit. Na početku su, naime, svi izvođači dobivali unaprijed određen iznos, što je uz slabu kontrolu na nekim područjima uzrokovalo izvlačenje novca kroz uštede u materijalu. Uz sve probleme, izvođači su redovno kasnili s radovima, ali ih nitko nije penalizirao za takve prijestupe, unatoč upozorenjima Državne revizije. Radić je nekoliko puta obilazio Sisačko-moslavačku županiju kako bi umirio situaciju i obećao bolje i efikasnije radove. S njime je jednom prilikom došla i vijest da će država 1997. godine za dvije trećine skresati planirano ulaganje od milijarde kuna za tu županiju.

Arhitekt Mladen Škreblin svojevremeno je u Feral Tribuneu opisao epilog obnove u Hrvatskoj. “Najveći paradoks leži u činjenici da Udruženja arhitekata nisu nikada protestirala, a arhitekti tisuća obnovljenih kuća bili su zapravo priučeni zidari, koji su preko druge ili treće ruke prihvatili raditi slabo plaćen posao. Ministar Radić likovao je kako je uspješno smanjio troškove obnove. Tužna je istina da bi dobar dio obnovljenih ili novosagrađenih kuća iz programa obnove, što zbog sigurnosnih razloga, što zbog narušavanja spomeničkih područja, trebalo srušiti”, zaključio je u tekstu iz 2000. godine.

U potonjoj je godini okončan najveći ciklus obnove na Baniji i u Hrvatskoj, u kojem je sanirano i izgrađeno 150 tisuća kuća. Na istome području opsežan posao nije uključivao kuće srpskih povratnika. Tuđmanova vlast, predvođena likovima poput Jure Radića, ciljano je i planski sprečavala povratak Srba u ove krajeve. Umjesto toga, razglašavala se i provodila politika zamjene stanovništva. Srbe su u njihovim, što novoizgrađenim, što otkupljenim, što nezakonito zauzetim kućama trebali zamijeniti bosanski Hrvati. Iako je obnova srpskih kuća pokrenuta nakon 2000. godine, do danas je ta brojka poprilično mala. Prije sedam godina Novosti su objavile priču o starici iz sela Šibine, smještenom južno od Gline, koju su nakon cijelog desetljeća angažirani privatnici u ime države nagovorili da potpiše primopredaju kuće bez prozora, odvoda, kanalizacije, vode, struje i namještaja.

Želi li država spriječiti konačno umiranje dijela Hrvatske koji je smješten sat vremena vožnje od glavnog grada, kvalitetna i efikasna obnova – dakle potpuna suprotnost onome što se dogodilo devedesetih – samo je prvi korak

Specifična državna odgovornost za posljedice razornog potresa, koje su osjetili svi stanovnici ovoga kraja bez obzira na etničku pripadnost, nosi i simboličku točku na sustavno zanemarivanje ovoga područja, koje nije imalo ni šansu da se oporavi od rata. Prema zadnjem popisu, u cijeloj županiji za trećinu je smanjen broj predratnog stanovništva. U svim općinama, u kojima je živjelo 84 tisuće ljudi, nikada se nije vratilo njih oko 40 posto, a naredni popis bi mogao prepoloviti ukupnu brojku. Službeno, u Glini živi nešto više od devet tisuća ljudi, 15 tisuća manje nego 1991. godine, iako je stvarna brojka današnjeg stanovništva nekoliko tisuća manja. Petrinja je pak izgubila oko 10 tisuća ljudi. U kraj se doselilo oko šest tisuća bosanskih Hrvata, ali ga je napustilo znatno više Srba: u Vojniću za više od 35, Vrginmostu za više od 60, Slunju za više od 90, Dvoru za više od 60, Glini za više od 70, Kostajnici za više od 40 i u Petrinji za više od 70 posto. Zadnja dva desetljeća to područje napuštaju svi, zbog čega je stvoren ponajveći migracijski saldo u državi. Između popisa iz 2001. godine i popisa stanovništva iz 2011. godine broj stanovnika se smanjio za 6,98 posto. Izvjesno je da će skorašnji popis ukazati na opustošen kraj.

Stanovništvo koje je ostalo suočeno je zadnja dva desetljeća s gotovo bezizlaznim egzistencijalnim perspektivama. Sisačko-moslavačka županija, posebno u Petrinji, Glini i okolnim selima, redovno je pri vrhu po većini kriterija zaostalosti u Hrvatskoj. U cijeloj županiji ne radi više od 30 posto radno sposobnog stanovništva.

Prema statistici Grada Gline, bez prihoda je više od tri tisuće stanovnika, odnosno trećina građana Gline. Socijalne naknade prima 559 građana, starosne mirovine 1480, a ostale mirovine, vjerojatno dominantno braniteljske, njih 1579. Prihode od stalnog rada imaju 1742 osobe. Slični podaci odnose se i na Petrinju. Oba grada inače su ovakvim statistikama smještena u drugi razred po nacionalnom indeksu nerazvijenosti: na vrhu su brojne okolne općine čija se imena ovih dana spominju kao poprišta prirodne katastrofe.

Sve veće predratne firme koje su zapošljavale tisuće ljudi odavno su rasturene i opljačkane, a sve razvojne strategije države pokazale su se smiješnima. “Nemoguće je zamisliti kako na samo stotinjak kilometara od Zagreba postoje oblici života na srednjovjekovnoj razini”, poručio je SDP-ov Davorko Vidović 2006. godine, kad su sela oko Petrinje, Gline, Hrvatske Kostajnice i Dvora sa srpskim stanovništvom bila bez struje, vode, telefonskih priključaka i javnog prijevoza. Baš tada Ivo Sanader je najavljivao veliki investicijski ciklus, temeljitu obnovu infrastrukture, poslovne zone i autocestu koja će omogućiti vožnju do Zagreba u roku od svega pola sata. Od tada se gotovo ništa nije promijenilo, osim što su u dobar dio naselja uvedene osnovne komunalije, minus asfalt, što se pokazalo problematičnim i u kontekstu dovođenja pomoći za žrtve stradale od potresa. Nema posla, a sve je manje i onih koji bi mogli raditi.

Ove probleme lokalna samouprava ne može niti je ikada mogla riješiti sama. Država je, međutim, umnogome odustala od Banije, čija su najnerazvijenija područja tradicionalna utvrda HDZ-a. Iako je svaka nova nacionalna i lokalna vlast obećavala poslove i pristojan život, na koncu se njihova vladavina svela na odabir glavešina čija se kvalifikacija zaustavlja na sudioništvu u Domovinskom ratu i nezdravom odnosu prema (anti)fašističkom znakovlju u javnom prostoru. Stavi li se po stranu koncept civilne zaštite koji je odavno rasturen u Hrvatskoj, očekivan je stoga bio epilog njihovog rukovanja tekućim posljedicama prirodne nepogode.

Ništa bolja situacija nije ni sa zgradama prije nego što su teško nastradale u potresu. U razvojnoj strategiji Sisačko-moslavačke županije prije tri godine među problemima je navedena i “devastiranost povijesnih jezgri gradova Petrinje, Hrvatske Kostajnice, Topuskog”. Centar Petrinje je, primjerice, pod zaštitom Ministarstva kulture, ali je država, unatoč upozorenjima, revno zaobilazila održavanje zgrada starih više od stotinu godina, koje su se urušile među prvima. Ironično, masovno odseljavanje ljudi iz vremešnih kuća i toga kraja možda je bio presudan doprinos u smanjenju žrtava potresa. Lokalne vlasti, k tome, nisu sredile popis imovine, što bi se moglo pokazati problematičnim u postupku traženja sredstava za obnovu. Slični problemi mogli bi iskrsnuti zbog masovnih imovinsko-pravnih odnosa koji od rata nisu riješeni i po pitanju kuća doseljenih Hrvata, koje im je država dodijelila.

Ispostavlja se na koncu da je banijsko područje trebalo doslovno završiti u ruševinama da bi dobilo pozornost države. Želi li ona spriječiti konačno umiranje dijela Hrvatske koji je smješten sat vremena vožnje od glavnog grada, kvalitetna i efikasna obnova – dakle potpuna suprotnost onome što se dogodilo devedesetih – samo je prvi korak.

portalnovosti

Odgovori