O demokraciji: čemu referendum?

 

Fotografija članka

Demokracija je ubila sebe samu i prije konzumiranja prava na referendum i njegova izvođenja, a implikacije tog čina tiču se života i življenja svih nas. Više puta se to događalo u povijesti; stoga, ne moramo si umišljati, po tomu zacijelo nismo jedinstveni. Tumačenje  Ustavnog suda Republike Hrvatske kojim se u priopćenju od 14. studenog 2013. godine daje zeleno svjetlo referendumu na kojem će se građani i građanke  Republike Hrvatske izjasniti  o tome hoće li se u Ustav unijeti odredba  po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca, završni je čin grotesknosti hrvatske demokracije.  Iako je sve naizgled u redu i po zakonu, a respektabilni broj sakupljenih glasova za provedbu referenduma (znatno više od predviđenih 10 posto) čini vjerodostojnim provedbu referenduma koji je  Sabor Republike Hrvatske bio dužanraspisati prema članku  86. Ustava Republike Hrvatske.

Ne mogu se  ipak oteti dojmu da  je na djelu “mimetička demokracija”  ili  još drastičnije,  kako je  to  prije tjedan dana u jednom dnevnom listu  vrlo slikovito sročio jedan  novinar, “ubijanje demokracije demokracijom”. Demokracija je ubila sebe samu i prije  konzumiranja  prava na referendum i njegova izvođenja, a implikacije tog čina tiču se života i življenja svih nas. Više puta se to događalo u povijesti;  stoga, ne moramo si umišljati, po tomu zacijelo nismo  jedinstveni.

Činjenica da se Ustavni sud Republike Hrvatske promptno oglasio jednim podužim znakovito instruktivnim  priopćenjem povodom više prijedloga organizacija civilnog društva i neovisnih grupa građanki i građana koji su se proteklih dana  tom najvišem tijelu obraćali oko ocjene ustavnosti referendumskog pitanja, ne daje mi mogućnost za “popravljanje” dojma, ili izlaz iz ove, namjerno demokratski zapretene ili, po demokraciju,  suicidalne situacije. Možda  bi u nekim  drugim okolnostima  političkog  života  poruke  Ustavnog suda bile “ohrabrujuće” za raspravu o razlici, primjerice, braka i obiteljskih vrijednosti, kako se od strane uglednih profesora/ica moglo čuti, jer trasiraju  moguće  vrijednosne okvire za zakonsko  življenje svih ljudskih bića neovisno o njihovom spolu/rodu ili spolnoj orijentaciji. No, u kontekstu svjesnog  previda demokratskih mogućnosti od strane svih  demokratskih institucija, a posebice u ozračju  mucavog i stiješnjenog, premda u javnosti ambiguitetnog diskursa mahom neprosvijećenih političara o temi referenduma, intencionalnost ovog priopćenja, povinujući se predviđenoj demokratskoj proceduri, ispod je razine demokratske odgovornosti ove institucije.

U situaciji koja od nas zahtijeva političko i etičko pozicioniranje, odnosno odgovorno konzumiranje našeg  građanskog  statusa kao kategoričkog prava, ako bih prizvala   Lockea, a i Rousseaua, kada su se demokratske institucije izmakle od svoje odgovornosti,  valja se nanovo zapitati  o smislu demokracije, proceduralne demokracije i demokratskog procesa. Načelno demokratsko  pitanje o tomu  jesu li  kriteriji za demokratski proces doista ispunjeni da  aktualni sustav možemo s pravom nazvati demokracijom, a referendum njegovim najvjerodostojnijim činom, trebalo bi biti u središtu pozornosti. Validnost sadržaja određenog  pitanja, a kako bi zadobilo rang ustavnosti, samim time što mogućim izglasavanjem na referendumu mijenja normativnu semantiku ali i smisao najvišeg demokratskog akta, zacijelo  spada u supstantivne  demokratske kriterije, te nužno potražuje objašnjenje od zakonom uspostavljenih demokratskih  autoriteta,  tzv. tumača i provoditelja demokracije. Tim prije što su dvojbu oko ustavnosti njegova sadržaja iskazale pučka pravobraniteljica i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, uz nekoliko osviještenih  političara i političarki. Tako je  primjerice Vesna Pusić,  kao jedan  od ključnih argumenata vezano uz sadržaj, ali i smisao  čina referenduma, istakla paradoks  referendumskog izjašnjavanja koje je uvijek izjašnjavanje većine   o pitanju koje se  implicitno  tiče ljudskih  prava (manjine), no  ovi se argumenti u konformističkoj pustopoljini   političara koji demokratski unovčuju “konflikte samih sa sobom” namjerno ne žele čuti, a niti razabrati njihov smisao. Jer to bi značilo demokratsku sposobnost  uzdizanja iznad diskursa politike sapetog u dvije neprimjerene i preddemokratske, iz drugih motrišta naturalizirane pozicije, oličene u stavovima predsjednika dviju najjačih stranaka;  jedne (Milanović) koja  previđa posljedice  ove referendumske “situacije”, nazivajući je tek “ružnom  epizodom” kroz koju, kao da je posrijedi sudbinska “nevera” moramo proći, druge (Karamarko) koja naturaliziranje muško-ženskih bračnih rodnih uloga  smješta  u  hrvatsku autohtonu tradiciju i kulturu.  Za razliku od ovakvih političkih supostavljanja ispražnjenih od svakog smisla u kojima je čak izostala ozbiljna svjetonazorska, a i ideološka rasprava, već se ona samo  podmeće i implicira,  kao i od većine “suzdržane” političke elite ovlaštenih demokratskih institucija koje vježbaju apstinenciju ili  kalkulantsku samocenzuru, u nezavisnim  medijima kao i unutar civilnog društva pojavilo se više urazličene, a i smislene argumentacije. Je li uopće moguć demokratski proces bez artikulacije pitanja koja su važna za demokratsko odlučivanje, ili demokratski sustav bez jasnih pravila, samo su neka od  pitanja koja  valja postaviti.

 

Stoga ću u ovome što slijedi tek ukazati na  tri  neuralgična mjesta u kojima se posve zorno vidi prijepornost demokratskog procesa koji se odvija oko referenduma i referendumskog pitanja.

Prvo, riječ je o konfliktu oko referenduma i tko ima ovlasti, odnosno pravo prvenstva oko tumačenja ustavnosti pitanja, a kojeg izravno izazivaju institucije  proceduralne demokracije svojim ne-djelovanjem. Upravo ovaj konflikt razvidan je u stavu Ustavnog suda  da, s obzirom  da Sabor nije tražio ocjenu ustavnosti ili, preciznije, s obzirom na činjenicu da je “Sabor  odluku o referendumu donio s više glasova od većine potrebne za promjenu Ustava , (…) naknadni nadzor ustavnosti sadržaja referendumskog pitanja i pretpostavki za njegovo održavanje nije potrebno provoditi,te eventualno odgađati ili zabranjivati referendum o definiciji braka.” Kako tumačiti ovaj stav Ustavnog suda? Je li doista riječ o mogućem prekoračenju njegovih ovlasti kada bi se usudio dati tumačenje ustavnosti ovog referendumskog pitanja s obzirom na izostanak  takove inicijative od strane Sabora, ili je pak riječ o  njegovoj “intencionalnoj” nepristranosti koju bi moguće povrijedio ako bi protumačio ustavni sadržaj pitanja? Ili pak, o pokazivanju moći koja seže onkraj ovlasti datih Ustavom Republike Hrvatske (članak 128), a koje uključuju praćenje i nadziranje ustavnosti i zakonitosti kao i  zakonitosti izbora i državnog referenduma? S druge pak  strane, postoji li bilo kakva demokratska obveza Ustavnog suda da daje objašnjenje oko ustavnosti pitanja u situaciji kada to, uz prethodno spomenuta dva instituta pravobranitelja, potražuju ne samo organizacije  civilnog društva i  neovisne  grupe građana i građanki, već iz razloga što se samo pitanje danas nadaje kao mjesto ključnog društvenog rascjepa? Pitam se jer nisam sigurna koliko ovo sustezanje oko izravnog objašnjenja može podlijegati arbitrarnosti tumačenja ili procjene samog Suda, no djelovanje je Ustavnog suda, a tome smo imali prigodu svjedočiti u protekla dva desetljeća, imalo nerijetko značenje začudne arbitrarnosti u mjeri u kojem je i njegova nepristranost ili neutralnost bila dvojbena. U sklopu sličnih pitanja oko uzmicanja od prakticiranja potentnosti demokracije, spada i ponašanje Sabora kao najvišeg zakonodavnog i predstavničkog tijela koji se Ustavnom sudu kao najvišoj instanci u  tumačenju pitanja iz ustavne nadležnosti, usprotivio postaviti gore spomenuto pitanje. Čak i ako ostavimo po strani moguće političke kalkulacije zbog čega se dogodilo suglasje dviju najvećih političkih stranaka, oporbene i one na vlasti, upravo oko uskraćivanja postavljanja ovog pitanja Ustavnom sudu, smatram nedopustivim  da smo svi/sve, bez obzira na osobni stav spram pitanja ili mogućeg odgovora, taoci/kinje jednog  zakonskog, premda u nakani, nedemokratskog političkog procesa.    Drugo, riječ je o konfliktu proizvedenom na poništenju razlike   između onoga  što je ugledni filozof Davor Rodin u svojoj knjizi Putovi politologije imenovao nužnom distinkcijom između  ustavne i pravne  države ne bi li se ozbiljila volja pluralnog civilnog društva. Jer, kako on navodi, ustavna država je, odbacujući “pretenziju  državnog uma da oblikuje  zajednicu prema umskom ili kakvom pseudoracionalnom ideološkom nacrtu” (2001:28-29), odbacila ne samo teleološku već mehaničku  juridičku svezu odlučivanja pod nepovredivom komandom kvantitativnih većina.Ustavna država je izraz volje  pluralnog civilnog društva, a ja bih dodala, i njegov najširi vrijednosni obzor,  koju treba legitimirati pravdom, solidarnošću i ljudskim pravima, “a to  nije isto što i pravna država koja aplicira zakone  koje je demokratski donijela” (Rodin, nav.dj.,28).  Što je vidljivo u ovom slučaju, ako želimo primijeniti smisao ovih promišljanja? Ne samo da su dovedene u pitanje  neke od temeljnih vrijednosti naše ustavne države po kojima je, primjerice, supstantivna jednakost  svih građana/ki jedino moguća u sprezi s ljudskim pravima, već  samim referendumskim pitanjem dolazi do izravnog upletaja zakonskih (i svjetonazorsko-ideoloških) odredbi u ustavnu materiju koje ne samo da tu  sadržajno ne spadaju, već do apsurda napinju ustavno-zakonodavnu situaciju u nas. Jedna od smješnijih implikacija ove situacije jest da će se Zakon o  suzbijanju diskriminacije i Zakon o ravnopravnosti spolova po nekim svojim odredbama činiti nadustavnim, a moguće stavljanje ove referendumske odredbe u Ustav  proizvest će različite konfliktne pozicije.

Treći konflikt, koji stoji u podtekstu priopćenja Ustavnog suda, sadržan je  u nejasnoj tvorbi onoga što jest  “iznimnost situacije” u kojoj bi se Ustavni sud smio koristiti  općim nadzornim ovlastima nad ustavotvornom ulogom Hrvatskog sabora.  Pitam se je li  supstantivna jednakost građanki i građana  “na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, (…), bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije”, kako stoji  u članku 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije, kao najviša vrednota ustavnog poretka Hrvatske,  to mjesto koje legitimira “iznimnost situacije”?

Procjenjujući da ova situacija to zacijelo nije,  time se ustavna država  javlja kao subjekt uzmicanja pred  pitanjem je li ona pripada svim svojim građankama i   građanima. Stoga i tumačenja  Ustavnog suda  u kojima  se  istodobno nastoji na principu pluralnosti i uključivosti svih  kad je u pitanju poštovanje obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, a s druge strane na braku kao mjestu razlike i razdjelnice temeljem  ideologije heteronormativnosti postaju mjesto javne arbitrarnosti

Ustavna država, štoviše, posustaje i pred  naletom omjeravanja  izvaninstitucionalnih gromada  svima  razvidnih  moći i pritisaka. Je li brak kao   ideološki proizvedeno i nametnuto pitanje u hrvatskom javnom diskursu  za promjenu Ustava  samo paravan za borbu koja se ne tiče ni supstantivne jednakosti ni demokratske procedure, ni prokazanih rodnih pitanja, a najmanje naših sloboda ili javnog dobra na kojima ustrajava  teoretičar demokracije Robert A. Dahl? Ako je tomu tako,  referendum se javlja  ne samo kao cinični označitelj “mimetičke” već “mimikrične demokracije” koja nema nikakve veze sa slobodom, jednakošću, ili pak možda s građanskom krepošću ili građanskom odgovornošću. Riječ je o diskriminatornom potezu pred kojim je ustavna država uzmakla, a koji, ako prođe, u Ustav upisuje ćudoredni nadzor nad građanima i građankama. I zato valja glasati protiv.


Biljana Kašić, autorica ovoga uvodnika, izvanredna je profesorica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru. (op. ur.)

Izvor: H-alter

 

 

Odgovori