Novinari, slučajni “štrajkolomci”

U početku bijaše riječ premijera Andreja Plenkovića. On se, kako pišu 24 sata, na koalicijskom sastanku uvrijedio na sindikate koji već tjednima štrajkaju u osnovnim i srednjim školama, a koji su mu nadjenuli nadimak Borgovac “i uz to imaju i veću plaću od njega”. U ponedjeljak je, djelovanjem izvrsno uhodanih PR kanala, to pitanje dobilo legitimitet novinarskog pitanja, odnosno javnog interesa. A onda je sve krenulo po zlu, pa tri dana kasnije cijeli ovaj diskurzivni okvir više nikome ne paše. Sindikati su se posvađali s novinarima koji su izgubili kompas i zaboravili da zapravo podržavaju štrajk profesora u srednjim i osnovnim školama jer tim istim ljudima povjeravaju svoju djecu dok na poslu trče po ulicama za HDZ-ovcima.

Što se točno dogodilo? Nakon što je premijer postavio pitanje plaća sindikata, otvorila se Pandorina kutija uzajamnog prepucavanja sindikata i novinara. Novinari – a posebno libertarijanski poduzetnici koji vrše funkciju kolumnista i prinčevi medijskih carstava na funkcijama glavnih urednika – počeli su objavljivati pseudoanalize (pseudo jer koreliraju stvari koje zapravo ne koreliraju – npr. jubilarne nagrade s koeficijentima plaća i prosječnim primanjima) o plaćama profesora i sindikalista.

Tim se pitanjem posredno problematizira legitimnost ulaska u štrajk i dovodi se u pitanje pravo korištenja zakonske odredbe na štrajk. Pravo na štrajk ionako je u posljednjih deset godina ograničeno na pravo štrajkanja za materijalne radne uvjete. Otvaranjem ovog pitanja novinari osim što pristaju na manipulacije premijera (koji je za razliku od novinara ponovno izvrsno iskoristio ponuđenu mu priliku) dodatno sužavaju pravo radnika na štrajk, kojeg uostalom, s punim pravom i sami s vremena na vrijeme koriste.

Tko ima pravo na poštenu plaću za pošten rad?

Uhvaćeni u adrenalin medijskog rada, novinari zaboravljaju da su u izvještavanje o srednjoškolskom štrajku krenuli iz solidarne pozicije društvenog konsenzusa da je profesorski posao potplaćen i da ga se ne isplati raditi, a usprkos tome što se radi o objektivno jednoj od najodgovornijih društvenih funkcija. Obrazovna logika koju ovoga tjedna čitamo u domaćim medijima izravno je suprotna finskoj čije se obrazovanje obično zaziva kao “najbolji obrazovni sustav na planeti Zemlji”. Finski obrazovni sustav i najcrnji bilteni krupnog kapitala često nazivaju, obično iz autorasističke perspektive (npr. “Evo zašto su Finci toliko pametniji od Hrvata” ili “Hrvatima sam htio otkriti tajnu finskog obrazovanja”) najboljim. I ono to zaista i jeste. No, finsko obrazovanje je potpuno javno financirano. Jedine privatne škole u Finskoj su vjerske i Montessori škole. Finski je slogan “obrazovanje se ne može kupiti”. Sve ovo potpuno je suprotno od logike koju se godinama promovira u domaćim medijima. Pritom se nepoželjnost profesorskog posla ne povezuje s njegovom komecijaliziranošću, privatiziranošću i debelom potplaćenošću.

Telegram je tako naivno uletio u pokušaj da preko eventualnih dodataka na profesorsku plaću te bonusa u obliku jubilarnih nagrada koje se dobivaju za ostvarene okrugle brojke radnog staža sve te sitnice prikaže kao faktore koji zapravo utječu na prosječna mjesečna neto primanja profesora. Pa se tako plaća od 7000 kuna smatra nečim čime se treba biti zadovoljan. No, ako se u obzir uzmu troškovi života danas u Hrvatskoj, postavlja se pitanje, smatraju li novinari Telegrama da profesori smiju imati obitelj i djecu i može li se sa profesorskom plaćom imati obitelj i plaćati podstanarinu ili ratu za stambeni kredit? Ovo su hipotetska pitanja, na njih ne treba uopće odgovarati jer se time ulazi u binarnu logiku, iz koje se onda teško ponovno izvući. Telegram je pogriješio u još jednom aspektu: onakvom, neuspjehom analizom plaća uspio je dovesti u pitanje pravo svih radnika na poštenu plaću za pošten rad. Onako postavljena analiza zapravo postavlja pitanje tko u ovoj državi zaslužuje imati poštenu plaću za pošteni rad? Telegramov tekst zapravo je neupućena moralna presuda o radu drugih profesija, o kojima, budimo realni, jako malo znaju.

Neke od stvari koje su nepoznate Telegramu i libertaijanskim kolumnistima drugih medija je primjerice činjenica da Hrvatska od 2005. godine nije provela adekvatnu “sistematizaciju” radnih mjesta, odnosno nije implementirala Kvalifikacijski okvir. Prema sadašnjem stanju sveučilišni magistri, odnosno po hrvatskim zakonima, profesori u srednjim i osnovnim školama, plaćeni su i dalje po svojim starim koeficijentima. Kvalifikacijski okvir kojemu je rok za implementaciju istekao davne 2011. godine trebao je, između ostalog, urediti koeficijente na način da se srednja stručna sprema ne boduje jednako kao sveučilišno prvostupništvo (kao što je još uvijek slučaj). Primjerice, iako fakultetski visoko obrazovane osobe, prvostupnici ne mogu raditi čak ni u državnoj upravi, što nema baš neke logike. Nije naime nužno imati magistarski i doktorski stupanj za rad u državnoj upravi. Uglavnom, da skratimo, u drugim zemljama, koje nisu Hrvatska i Finska (npr. SAD), profesori mogu predavati i samo sa prvostupničkom diplomom. Finska je pak od činjenice da su tamo svi profesori iznimno visoko obrazovani (MA i PhD) napravila brend, te je te ljude platila u rangu s liječnicima, odvjetnicima i političarima. Finsko obrazovanje tako je – uz osiguranje svih drugih uvjeta – dobilo izrazito motivirane profesore za rad koji ne žele pobjeći od svoje struke u druge zemlje, pa makar i radili kao konobari ili bauštelci. Ako kvalifikacijski okvir ikada zaživi u Hrvatskoj, novih štrajkova bit će još i više, i štrajkat će ponovno javni sektor i visoko obrazovani ljudi. No, suprotno tumačenjima libertarijanskih kolumnista, to ne znači da javnom sektoru treba oduzeti pravo na štrajk, ili da rad sa vašom djecom treba biti dovoljna nagrada, ili da profesori moraju biti potplaćeni.

Sindrom kuhanih žaba

Jedno od pitanja koje sam pročitala jutros u nekom od lakozaboravljivih novinarskih tekstova bilo je zašto raste broj profesora ako broj djece pada? Pa zato što su, hvala bogu, obrazovni standardi koje nameće pripadnost kategoriji “razvijene zemlje” viši od onih što hrvatski poduzetnici-urednici smatraju da vaša djeca zaslužuju. Ako se stalno prigovara da su razredi preveliki, onda iz ovoga možemo zaključiti samo da su bili toliko veliki, odnosno da je omjer odgojitelja, učitelja i profesora po djetetu/učeniku bio toliko velik da čak ni depopulacija, odnosno inercija, ne uspijevaju riješiti ovaj problem. Podsjetila bih još samo da su početkom ove godine svi mediji ronili krokodilske suze i imali navale pravedničkog bijesa oko fotografije djeteta s posebnim potrebama čiji se asistent u nastavi nije pojavio na prvi dan škole jer država nije imala sredstava da ga plati. A usprkos viškovima u proračunu. Koliko se plaća asistenata u nastavi moglo platiti da je Visoki upravni sud presudio da gradonačelnik Zagreba mora platiti 18 milijuna kuna poreznog duga?

Ovakav odnos društva prema profesorima znači samo da ih ne cijenimo. Ali onda se ne treba niti čuditi njihovoj emigraciji iz zemlje, i emigraciji njihove djece.

A novinari, poput žaba u hladnoj vodi ne shvaćaju da se i pod njima diže temperatura i da pristati na zadani okvir propitivanja sindikalnih i profesorskih plaća znači samo i jedino pristati na narativ kojeg je nametnuo premijer. Objeručno prihvaćanje premijerovog pitanja paradoksalno je zanijekalo svu slobodu medija, jer je time postalo jasno tko zapravo nameće novinarska pitanja u ovoj zemlji. Kritičan i samostalan novinar imao bi pravo odbiti pisati ovu temu jer bi imao dovoljno kritičnog obrazovanja da prepozna da sloboda u medijima znači i autonomno postaviti okvir i perspektivu društveno relevantne teme. Kao i obično u svemu je profitirala samo jedna osoba, onaj vješti “Borgovac” s početka priče koji je još jednom iskoristio strukturne predrasude novinarstva da bi posredstvom veze koju glasnogovornici obično imaju s glavnim urednicima zakrenuo dominantni narativ. Onaj koji svjedoči činjenici da su profesori potplaćeni radnici, a s obzirom na odgovornost za posao kojeg imaju – odgoja budućih generacija.

bilten

1 comment

  1. Kakav je stav brodskih profesionalnih novinara prema štrajku prosvjetara, to ni sam bog ne zna. Oni samo izvješćuju. Razumiju se u situaciju kao Mara u krivi kurac. Izdresirani su toliko da čak ne moraju ići pitati za mišljenje. Znaju što moraju.

Odgovori