Novinar i Medved

Kad se uoči nepotizam medijska je obveza opaliti po zlu iz najtežih novinarskih oružja.

Bilo bi zanimljivo čuti od valjda urođeno napuhanog HDZ-ovog veteranskog ministra Tome Medveda što misli – tko je on? I u odnosu na svakog pojedinca u nabujaloj već populaciji na blizu 510.000 registriranih – što istinskih, što lažnih – hrvatskih branitelja i u odnosu na svakog drugog građanina od kojeg trenutni veteranski ministar Medved nije ni važniji niti zaslužniji za sadašnjost i budućnost države koja je u gospodarskom, društvenom i moralnom slobodnom padu. Koja trpi međunarodne šamare, čak State Departmenta “narančastog baruna”, zbog neciviliziranog odnosa vladajućih kasta prema nacionalnim i inim manjinama, kršenja ljudskih prava i sloboda, povampirenog neonacifašizma i agresivne klerikalizacije društva, političkih pritisaka na medije…

U tom mučnom ozračju nije začudno da je uopće moglo pasti na pamet jednom Tomi Medvedu – opsjednutom valjda samoobmanom da je netko i nešto u državi, da može sve što hoće, ako mu se hoće – prijetiti novinaru portala Index.hr Vojislavu Mazzoccu “ulaskom u ring bez žene i djece”, “buđenjem vojničkog duha u sebi”, “objavljivanjem podataka” o Mazzoccovom civilnom služenju 2000-ih vojnog roka u veteranskom ministarstvu za ministrovanja Ivice Pančića (SDP) i Jadranke Kosor (HDZ)… Medved je telefonski napao novinara zbog članka o “uhljebljivanju ministrova sina u državnoj zaštitarskoj tvrtki AKD, koja je lani dobila posao zaštite Ministarstva branitelja”… No, Index.hr je iz pera istog novinara ranije objavio i članak o zapošljavanju Medvedovog nećaka na rukovodnom mjestu (navodno, unatoč neiskustvu) u zagrebačkoj policiji te svjedočanstva o njegovom na neki način povlaštenom statusu u državnoj službi.

Krajnje neugodna telefonijada ministar-novinar eksplodirala je skandalom u političkoj i medijskoj javnosti, a Vojislav Mazzocco je prijetnje prijavio policiji. Bude li ih policija  bagatelizirala, najavio je Mazzocco – kojem je rad za 2100 kuna mjesečno u službi za psihosocijalnu pomoć u Ministarstvu hrvatskih branitelja navodno naprasno prestao zbog “srpskog imena i čudnog prezimena” – “razmislit ću o pokretanju postupka protiv policije”. Iz Medvedovog ministarstva nevjerodostojno se reagiralo priopćenjem kojim se, a što bi drugo, opovrgavaju bilo kakve prijetnje novinaru. Kakve veze ima državna institucija s možebitnim nedoličnim postupkom svog šefa, da izdaje priopćenje u njegovu bezrezervnu obranu i kakav mora biti čovjek taj šef, ako mu treba skrivati se iza institucionalnog autoriteta/integriteta? Gdje je tu zaspao “vojnički duh”, tko budan za neutemeljenog 555-dnevnog šatorašenja ispred te iste državne institucije?

Državna institucija, eto, neovlašteno brani privatni interes ili sukob interesa svog službenika, kojem se ne sviđa medijska pozornost zapošljavanju obiteljskih uzdanica. Otkud neki recimo pismeniji činovnik u Ministarstvu, koji je po diktatu – jer kako bi drukčije? – sročio priopćenje zna što je njegov šef želio od novinara, što mu je i kako govorio u slušalicu da bi opisao/napisao cijeli traktat o Medvedovoj intimi, poimanju demokracije i prakticiranju svoje odgovornosti prema medijskoj javnosti?

Neukusno nabacane šuplje fraze ne mogu oprati dojam o političkoj bahatosti ljudi na položajima i vrlo komotnom, da ne kažemo totalitarno-privatnom poimanju odgovornosti državnih službenika za sve što čine o trošku poreznih obveznika. Ali i odgovornosti za medijske slobode, koje prije svega podrazumijevaju novinarske obveze kritičkog propitivanja u ime javnosti te odgovornosti. Svih i svakog na pozicijama političke moći i utjecaja. I kad se uoči nepotizam, klijentelizam, korupcija trgovanje moći i utjecajem, medijska je obveza opaliti po zlu iz najtežih novinarskih oružja. Pogotovo za ministre i ine državne dužnosnike nema i ne smije biti lovostaje. Nigdje i nikad.

Tko može imati išta protiv toga da sin, jelte, štiti vlastitog oca!? Ali, baš o državnom, o trošku poreznih obveznika?Zašto ne? Jesmo li “preuzeli odgovornost” ili nismo!? ZNA SE, jesmo. Hrvatski narod je tako odlučio (sic), reći će političar kad se nađe u stisci ili, još gore, s prstima duboko u pekmezu. To o narodu koji odlučuje (sic) aktualna je mantra za vola ubit’, a toliko (ne)popularna u novije doba da se doslovno zacrvotočila čak u nazivu referendumskog pokreta za ubijanje samog smisla demokracije, ljudskih prava i sloboda. Među njima i medijskih?

Tko u srazu novinara Mazzocca i ministra Medveda ima problem? Ako je RH ipak zemlja ne samo ustavno proklamirane demokracije – čime premijer Andrej Plenković i zaleđena mu stranačka kolegica na Pantovčaku Kolinda Grabar-Kitarović dnevno građanima probijaju uši – novinar ne bi smio posrkati ni kap bljutave jezikove juhe sa stola državnih/političkih tzv. moćnika. Dokaže li mu se zloporaba političkog utjecaja i moći što ih podrazumijeva državna dužnost, veteranski bi ministar Tomo Medved u svakoj pravno i moralno uljuđenoj zemlji morao spakirati privatne stvari u kartonske kutije i napustiti ured na Savskoj 66. Bez obzira na njegove kakve god ratne i 555-dnevne šatoraške “zasluge”, Hrvatska nije država u kojoj se smije nekažnjeno prijetiti novinarima. RH nije država u vlasništvu političara, hrvatskih branitelja sa svekolikom svojtom i Katoličke crkve sa svom nervaturom referendumsko-obiteljskih zatiratelja civilizacijskih stečevina pluralne, sekularne i socijalne države, sloboda, ljudskih prava i bogatstva manjinskih različitosti.

“Slobodno novinarstvo jedna je od vrijednosti za koje su se hrvatski branitelji borili u Domovinskom ratu i ministar Medved bi bio zadnji koji bi to ugrožavao i žao mu je što je njegov razgovor s novinarom portala Index.hr tako doživljen”, piše u priopćenju te se ističe kako smatra da se “članove njegove obitelji proziva na temelju insinuacija koje je dan ranije odbacio jer i oni imaju pravo na rad u Hrvatskoj kao i svi građani u skladu sa zakonima”. To uopće nije upitno niti je Vojislav Mazzocco doveo u pitanje tu činjenicu. Ali jest u najmanju ruku neobično niz koincidencija, koje dovode poziciju moći i utjecaja ministra Tome Medveda s cijelim VIP lancem u kojem su čvrste karike otac/stric, sin/nećak, radna mjesta na državnim jaslama, bliski prijatelji/logistika podjele unosnih poslova (npr. enormni troškovi pisanja novog Zakona o braniteljima, zaštitarske usluge, itsl.)…

Kako će se, ako će se uopće, Tomo Medved izvući iz vrlo neugodne gabule, vrag će znati. No, pretpostaviti je da će se prašina ubrzo slegnuti, a obiteljske uzdanice – ne samo Medvedove – ostat će na radnim mjestima. Jedna će voziti dostavni automobil u AKD-u, a druga šefovati u zagrebačkoj policiji. Djeca tzv. malih ljudi, što su svojedobno poručili s HDZ-ovog državnog vrha, imaju slobodu potražiti kruha izvan Bijedne Naše. Ako baš žele. A sve ih više želi, jer nisu glupi. A propos, Vojislav je Mazzocco u povodu Medvedovih prijetnji objavio i svoja sjećanja na to kako je i s kim svojedobno radio u veteranskom ministarstvu te koji se profil ljudi zapošljava na tim radnim mjestima. Grozota. A nije otkrio Ameriku, političko-rodijačko-podobnički su kriteriji godinama okosnica državne administracije i zato su tu nemoguće reforme.

A nije Medved jedini kojeg mediji razapinju zbog nepotizma. Puna šaka brade da jest. Sam je premijer Andrej Plenković također uhvaćen s prstima duboko u nepotističkom pekmezu i glavni je krivac za instaliranje tzv. rođačke ideologije ili pokretanje tzv. nepotističkog HDZ-stampeda unutar strukture svoje koalicijske vlasti. Lakonsko je premijerovo objašnjenje: “Pa, i rodbina mora disati”. Sic. I tako Ivan Maslać, brat njegove supruge, bez natječaja diše kao drugi čovjek Zračne luke Dubrovnik, gdje je Plenkovićeva vlada prvim čovjekom imenovala Franu Luetića, brata HDZ-ove europarlamentarke Dubravke Šuice i otca HDZ-ove saborske zastupnice Sanje Putice. Premijerova sestrična Nera Miličić šefica je HTZ-a u Njemačkoj, ujak Marko Raos član Uprave Parka prirode Biokovo, a kum Igor Pokaz veleposlanik RH u Velikoj Britaniji. “Moraju ljudi disati”. Mora i Hrvatska, u Irskoj…

I Dino Bošnjaković, sin HDZ-ovog ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića, također “mora disati” – već u dobi od 25 godina na mjestu Tpredsjednika Nadzornog odbora komunalne tvrtke Ivakop u Ivanić Gradu. Što da ne, mladić je i predsjednik Mladeži HDZ-a u Ivanić Gradu i član Predsjedništva Mladeži HDZ-a Zagrebačke županije. Perspektivan kadar, i otac i sin Bošnjaković. Takvima ne treba tražiti kruha u Irskoj kad u “vječnoj nam i jednoj Hrvatskoj” već od pelena imaju – pogaču. Tonko Obuljen, pak, brat HDZ-ove ministrice kulture Nine Obuljen-Koržinek odnedavno je ravnatelj agencije Hakom (plaća 19.100 kuna, pa ti vidi), a Svetimir Marić, brat ministra izmišljenog resora državne imovine Gorana Marića, savjetnik je u Zagrebačkom holdingu, gdje vedri i oblači nesuđeni “gradonačelnik Hrvatske” Milan Bandić.

Taj obrazac tzv. rođačke ideologije ili tzv. nepotistički HDZ-stampedo jednako, negdje i drastičnije, desetljećima već funkcionira i na svim nižim razinama vlasti, sve do mjesnog odbora nekog zaselka bogu iza nogu. I zato je Bijedna Naša kvarna do srži, neuspješna i beznadna država u kojoj politikanti zavađaju ljude na bezveznim temama od kojih se ne mogu platiti režije, nahraniti, školovati i liječiti djecu. Naprotiv. I onda se, jelte, neki tamo novinar “srpskog imena i čudnog prezimena” obrušio na sirotog Medveda što nije uspio zaposliti sina barem kao direktora AKD-a, a nećaka barem kao državnog tajnika Davoru Božinoviću. Ovako, prvi vozač dostavnog vozila, drugi policijski šefić?

Nema veze, SDP i Građansko-liberalni savez (Glas) stjecajem medijskih okolnosti dohvatili se nove politikantske kosti za glodanje: zahtijevaju ili Medvedovu ostavku ili smjenu. Što se, dakako, neće dogoditi. S toliko vlastitog nepotističkog putra na glavi, premijeru Andreju Plenkoviću ne pada na um tako drastično sankcionirati Medveda. Kljakava hrvatska demokracija osuđena je ostati na protezama i infuziji, a da nema te šake još koliko-toliko provokativnih medija i savjesnih novinara, Bijedna bi Naša odavno već bila prisiljena staviti ključu bravu i državnu licenciju vratiti međunarodnoj zajednici. Ako uopće još ima ikakvih izgleda, možda je samo jedna šansa: iznajmiti RH Japancima ili Kinezima, pa osigurati Hrvatima lagodan život od rente na nekom egzotičnom otoku usred ničega. Nema nas puno, svi bismo stali pod tri-četiri palme.

 

h-alter

 

2 comments

  1. Doći će nas glave bahati paraziti.

  2. Bio je to Medved s rogovima. Sad ih je uvukao. Nisu svi novinari tako jadni da ih se da bosti u oko.

Odgovori