Non serviam Igora Mandića: Liposukcija ruševina?

Činilo mi se da sam usnio, ili sam sanjao da mi se pričinilo, naime, kako bi bilo kad bi naš (ne baš dovoljno) „bijeli“ Zagreb, nekim strašnim usudom, nakon proteklih šest mjeseci, opet stresao neki zemljotres. Kao da nije bilo dovoljno štete, ruševina i ljudskog jada, što bi se u tom slučaju dogodilo? Bi li se individualni strahovi – koji još danas potresaju mnoge – mogli napokon nadograditi zaista velikim strahom, koji bi toliko protresao kolektivnu, institucionalnu pamet, da se trgne?

NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Zagreb kao Potemkinovo selo

Tek pred užasnim, rađa se neslućena hrabrost! Ovako, kako danas stvari stoje (da, miruju u blaženoj letargiji prebacivanja odgovornosti jednih drugima, a što rezultira starom pučkom: puno babica – kilavo dijete!), od obnove, popravke, restauracije ojačavanja našega glavnoga grada, ništa biti neće. A, onda, budimo realni – tražimo nemoguće. Totalno razrušeni Zagreb može se osoviti samo naporima utopijskih dimenzija, jer što nam drugo preostaje? A, onda, poduzmimo ono što bi barem nalikovalo obnovi, nakon što bi se taj vražji/fakin potres eventualno dogodio. Ne bi onda trebalo, kao što ni danas nije potrebno, „obnavljati“ Zagreb, već ga valja iznova sagraditi kao prijestolnicu za 21.-22.-23. stoljeće, iz temelja novoga.

Današnja liposukcija ruševina, koje su preostale nakon nedavnog potresa, tek je slabašni, nedostatni pseudo-kirurški i smisleno promašeni poduhvat. Stoga je Zagreb potrebno preorati, proširiti ga do dimenzija velegrada. Sada ostajemo gdje smo bili kad je A.G. Matoš, još 1912. godine, pisao da „Zagreb nije jedan grad, upravo jedno selo“. Govorio je pri tome o tri Zagreba (Griču, Kaptolu i Donjem gradu), od kojih svaki, sa svojim posebnostima, uzrokuje da „Zagreb nije čisti hrvatski grad: Grič je hrvatski prošlošću, Kaptol vjerom, a u Donjem gradu je hrvatstvo spalo na dva-tri novčana zavoda, prosvjetu i malograđane. Zagreb je nekakvo središte tek kulturno i politički, pa da to nije, postao bi veliko selo kao Kaniža“.

Uzalud je citirati kaustične misli toga genija – kad ga u prosvjeti omladini „predaju“ tek kao pticu pjevicu, a mišljenje nek ide vrit – kad znamo da su omjeri ondašnjega i sadašnjega Zagreba neusporedivi, ali koliko god da je od tih davnih dana narastao, Zagreb je ostao selendra na rubu Europske unije, a duhovna palanka, pod „tuđinskim utjecajima, u kojemu Hrvati tek služe kao činovnici, popovi, vojnici ili radnici“ (A.G.M.). No, ovo je posebno teška, škakljiva tema, pa ću se radije držati prvotno bezobrazne „želje“, kako bi se Zagreb moglo iznova izgraditi, a da mu se uklone suvišni dekorativni ukrasi. Matoš je 1911. godine (dakle, godinu dana prije feljtona „Zagreb i Zagrebi“) tu temu sažeo u pjesmi „Gnijezdo bez sokola“. Tu on bugari, romantičarski, što njegov „otrcani, kraljevski, banski Grič“, više ne nastanjuju značajevi kao što bijahu „Zrinjski, Lisinski, Vraz i Gaj“ (a spomen Gupca mu se omaknuo, jer je taj bundžija na Griču doživio tek svoj – kraj). „Gnijezdo“ još ipak postoji, čini se A.G.M-u, dok je danas obrnuto.

Sokolovi su bez gnijezda, jer zgrada Sabora puca kao prezreli šipak, pa se sabornici, narodni zastupnici/poslanici moraju kojekuda raspršivati, sabirati se po neprikladnim podrumskim prostorijama. Naprosto, u ovome je pogledu Zagreb već okrenut naopako: vremena su prevrnula gnijezdo na Griču, neki ptiči su iz njega odlepršali, drugi na tlo pali, treći se u zatvorima udomili … Dakle: Grič, kao prazno gnijezdo – pokraj kojega još samo fanatici pjevuše čudnu (čiju li?) kanconetu „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi …“. Što? Sletjeti u sićušno, trulo gnijezdo (zgrade Sabora RH i Vlade RH stare su preko 100 godina i njima nikakva liposukcija ne pomaže: valja ih naprosto – premjestiti!

Umjesto što smo gradili, zaduživali se kao državica, krali fondove, kamate itd. za gradnju cesta, svjesno zanemarujući vodne puteve (more, rijeke) i željezničke žile kucavice Europe, umjesto što smo podizali stupidne Arene za infantilno dobacivanje kožnih mješinica, umjesto što se sada planira još idiotskiji stadion …, umjesto toga bilo je potrebno sve bitne državne institucije preseliti preko Save, u novoizgrađene zgrade. Znam, znam, odavno je to predlagano, ali nikome nije dogorijevao sporogoreći štapin u dupetu, pa da ga uhvati strah. Zato „barbarski“ sugeriram, da s Gornjega grada valja institucije raseliti, a tek Ilicu – proširiti. Hoćemo bulevare, koje valja probiti tako da se Ilicu, s obje strane raširi po 20-30 metara, otjera automobilski promet (i bicikliste), posade drvoredi, urede aleje, tako da to usko grlo Zagreba napokon omogući slobodnije disanje njegovim stanovnicima. Znam, također – na osnovu toga koliko su već koštala Potemkinova sela, naime, maskiranje dimnjaka na jedva održivim/stabilnim zgradama – znam da bi bilo kakva ideja koštala jezivo mnogo, ne samo da to znam, kao što znam da nemamo cara, kojega i kakvoga su imali Francuzi, kad je ovaj (Napoleon III.) dao punomoć barunu Haussmannu (1809.-1891.) da raskrči stari Pariz, sruši što je smetalo i probije bulevare s kojim se ovaj grad diči kao „prijestolnica Europe“. Nažalost, nismo Francuzi, nemamo ni cara, ni para, a strah od mogućeg predstojećeg užasa još nam nije dovoljno napunio utrobu savjesti. Sve će ostati isto, što se više mijenja – prvi je smislio baš francuski pamfletist A. Karr (1808-1890.).

lupiga

2 comments

  1. Stari vječni genije knez Igor.

  2. I on je Matošev učenik. Ponosaa sam na velikane.

Odgovori