Nikad šarenija postava Sabora: Tko će biti glasniji – svježe face ili zamjene s dna kace?

Odavno su otkazane Olimpijske igre, koje su se baš u ovo vrijeme trebale održavati u Tokiju, no sudeći prema prvim reakcijama javnosti, ali i prštećem optimizmu ponekih novih i starih zastupnika, novi saziv Hrvatskoga sabora svakako bi trebao raspravljati, zakonodavati i nadzirati brže, više i jače nego prije. Premda je na svakom novom početku određena doza optimizma sasvim razumljiva i ustvari pohvalna, kako, zapravo, stojimo s ovim jubilarnim desetim sazivom Sabora od (ponovnog) uvođenja višestranačja?

Kao gotovo nikada dosad, ovaj saziv doista nudi cijeli spektar boja i nijansi političkog opredjeljenja, od lijevih do desnih rubova, uz više-manje sve između. Premda će se, razumljivo, mnogo puta i Sabor i Vlada u iduće četiri godine naći na udaru kritičara uz stav da imaju smanjen politički legitimitet (ali, dakako, neupitan legitimitet prema Ustavu i zakonu) zbog izrazito niske izlaznosti (no uzmemo li u obzir to da se u posljednje četiri godine velik dio mladih ljudi odselio u zapadne članice Europske unije, nije odjavio prebivalište, a nije ni izašao na glasovanje u inozemstvu, izlaznost u zemlji je vjerojatno ipak bila iznad psihološke granice od 50 posto), upravo ova ideološka šarolikost trebala bi biti jamac snažnije predstavničke uloge Sabora.

Drugim riječima, malo tko može danas ustvrditi da baš nema nijednog zastupnika koji ga, barem približno, svjetonazorski ne zastupa.

Dvije taktike okrupnjavanja lista

Međutim istovremeno treba reći kako je ovaj časni dom ponovno udomio dva tuceta stranaka, raspoređenih u čak trinaest saborskih klubova. Posljedica je to nekoliko fenomena koji nisu nužno nove pojave kod stranačkog natjecanja u Hrvatskoj. Liste se okrupnjavaju na dva načina.

Prvo, velike stranke omogućavaju malim partnerskim strankama lagan ulazak u Sabor stavljanjem njihovih kandidata na visoka mjesta na listama, s time da treba razlikovati HDZ-ovu taktiku, kojom se, na temelju takozvanog točkastog koaliranja, nekoliko pojedinaca iz drugih stranaka (ili izvan stranaka, poput Marijane Petir), uspjelo (ponovno) izabrati u saborske klupe, od SDP-ove taktike koja je uključivala ‘punokrvnu’ predizbornu koaliciju i koalicijske liste, a koje naposljetku kao posljedicu imaju slabljenje te stranke i parlamentarizaciju partnerskih stranaka, bez obzira na slabu glasovnu snagu, mjerenu preferencijskim glasovima.

Drugo, novi politički akteri često pribjegavaju alternativnim oblicima djelovanja i udruživanja (platforme, pokreti), a koji odudaraju od klasičnog stranačkog organiziranja, stoga njihov ulazak u Sabor nužno sa sobom povlači dodatni broj stranaka.

Obično se kaže kako je u previše fragmentiranim parlamentima teško formirati većinu. Međutim ovdje valja reći da vrijedi i obrnuto. Uz Vladinu tanku većinu, problem također može biti fragmentirana oporba. Svako dobroj vladi treba žustra oporba koja će joj puhati za vrat kako se ne bi osilila ili odala omiljenom poroku domaćih političara, zlouporabi javnih sredstava za privatni džep.

Više od polovice – ‘pitomci’

Neki će reći da je kadrovska politika najvažnija politika i bit će poprilično u pravu. Bez pravih ljudi teško ćete provesti u djelo neku političku zamisao. Novi saziv donosi doista razna imena iz akademske zajednice, javnog i poslovnog života te se možemo nadati zabavnim, ali i zanimljivim raspravama. Pa ipak, i rani sazivi tijekom ratnih devedesetih godina obilovali su suviškom akademskih titula, no nisu nužno uvijek proizvodili optimalne zakonodavne učinke.

Ovaj saziv, kao i onaj nakon 2015. godine, donosi puno novih (debelo preko polovice) osoba u Sabor. Svaka institucija ima određeni apsorpcijski kapacitet, stoga može svoj rad prilagoditi činjenici da u nju dolaze ljudi bez prethodnog iskustva sličnog rada. Nadajmo se da ova institucija neće biti (pre)opterećena neznanjem i nesnalaženjem zastupnika pitomaca.

Svakako je došlo do smjene generacija i to je dobro i pohvalno, no ne i samo po sebi jamstvo ikakve nove kvalitete. Usporedno s time, nastavlja se praksa ulaženja zamjena izabranih zastupnika, i to često onih ‘s dna kace’, bez puno javne vidljivosti i demokratskog legitimiteta. Temeljem tih zamjena, obično se poveća i broj zastupnica u Saboru u usporedbi s njihovim inicijalno izabranim brojem na izborima. Bez obzira na to, ovaj saziv nije donio neko značajno povećanje broja žena na istočnoj strani Markova trga.

Nadalje, ponovno imamo niz zastupnika koji su bili u potencijalnom vertikalnom sukobu interesa jer su istodobno (grado)načelnici ili su pak gradski vijećnici, stoga jednom nogom u Saboru, a drugom na terenu, u pripremi za svibanjske lokalne izbore. Zastupnički posao trebao bi biti primaran te ga druge obaveze ne bi trebale zasjenjivati. Akademske ili liječničke obaveze moguće je, no u bitno smanjenom opsegu, kombinirati sa saborskim mandatom, ali kumuliranje saborskih i lokalnih mandata praksa je koju bi konačno trebalo napustiti.

Mehanizmi kontrole

Može li onda taj i takav saziv, s puno novih lica, različitih boja, podosta razmrvljen, biti kvalitetniji od prethodnog te može li ispunjavati svoje nadzorne i kontrolne funkcije, ne samo naspram Vlade, već i drugih javnih tijela koja imaju zakonsku obavezu podnositi redovita izvješća Saboru?

Premda Vladu u Saboru podupire takozvana minimalna pobjednička koalicija, odnosno minimalna većina potrebna za investituru, ta većina zapravo u svakodnevnom radu Sabora nije ni potrebna jer je za većinu zakona potrebna obična većina (većina od kvoruma). Prošli je saziv bio rekorder u pokušajima izglasavanja nepovjerenja pojedinim ministrima. U ovome sazivu može neće biti tako lako okupiti ideološki raznorodnu oporbu oko takvih inicijativa, no to ne znači da joj ne preostaju mnogi drugi mehanizmi kontrole.

Za pokretanje interpelacije, odnosno rasprave o radu Vlade ili pojedinim odlukama Vlade ili ministarstava koje odstupaju od njenih općih stajališta, dovoljno je samo deset posto zastupnika, odnosno preko petnaest. To omogućava korištenje ovog instrumenta, uz koji se pak može vezati i glasovanje o povjerenju ministru ili cijeloj Vladi, u različitim aranžmanima suradnje opozicijskih stranaka ili čak i istovremene interpelacije iz različitih (vrijednosnih) kutova. Uz to, šarolikost Sabora mogla bi osnažiti rad u odborima. Ne treba zaboraviti ni to da saborski odbori mogu putem organiziranja javnih saslušanja te uključivanja vanjskih stručnjaka u svoj rad značajno dinamizirati zakonodavni proces, ali i pospješiti kvalitetu nadzora nad radom Vlade. Naposljetku, odbori mogu osnovati pododbore, ali i podnositi zajednička izvješća, odnosno zajednički nastupati prema Saboru u cjelini.

Tko se ozbiljno uhvati Poslovnika i shvati svoju zastupničku ulogu, zasigurno će u svim uvjetima i konstelacijama pronaći način na koji aktivno djelovati na dobrobit građana koji su ga izabrali.

5 comments

Skip to comment form

  1. Naša predstavnica sa liste … svašta – nešto, Marina zvana Seka ima najniže obrazovanje u aktualnom sazivu i sumnjam da ćemo ikada čuti njezine konstruktivne rasprave… muko moja..

  2. Zaboravih napomenuti da dotična nije viđena na novom radnom mjestu zadnji sedam dana…

    1. Jesi li sigurna? Možda ju kamera nije “uhvatila”? Ako si u pravu, onda je šefica SDP.-a u Brodu. Radi u svojoj firmi ili se bori s ostacima bernadićevaca.

  3. Oporba je žustro započela samo da se brzo ne umore, odnosno ne uljuljkaju – u dobro plaćenoj fotelji.

  4. Svojevremeno je Zlatko Vitez sabor s pravom nazvao kokošinjcem.

Odgovori