Neznanje, budalaštine i laži s pogrešne strane tzv. željezne zavjese

Mediji i društvene mreže usijali su se ovih dana – ne samo u Bijednoj Našoj nego i znatno šire – zbog predsjedničinih notornih budalaština i neistina o tomu kako se u „bivšem komunističkom režimu nije smjela pjevati“ pjesma Rajka Suhodolčana „Pod brajde“ (kojoj nije znala ni autora niti da je spjevana 1999. godine, sic transit), pa o tomu da u Jugoslaviji nije bilo jogurta i sada skandalozne izjave kako je „rođena s pogrešne strane“ tzv. „željezne zavjese, o svom profitiranju Golim otokom „vratimo li Jugoslaviju na jedan dan“, etc. Zašto Grabar-Kitarović čini to što čini, ponaša se nedostojno institucije državne čelnice i zemlje koju predstavlja u svijetu? Razbacuje se notornim povijesnim neznanjem i lažima, inati se pjevanjem razjapljenih usta i maorski izbečenih očiju, koje izaziva gromoglasan smijeh u javnosti, ulizuje se Amerima i čelnicima NATO-a da to izaziva mučninu

Piše: Marijan Vogrinec

Hrvatska gaf-predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović – jako konspirativna polaznica doktorskog studija na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i neki dan dobitnica Fulbrightove nagrade za „životno djelo“ (sic transit), zaklade čija je bila stipendistica prije dvadesetak godina – ne žali volje, glumatanja i nelogičke verbalne akrobatike u sve novom i novom zaskakanju javnosti notornim nepoznavanjem elementarnih povijesnih činjenica o Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću, SR Hrvatskoj i Hrvatima unutar 24-milijunske SFR Jugoslavije, ulozi Josipa Broza Tita u stvaranju bivše socijalističke države i visokoj međunarodnoj politici, etc. Ako se i ne radi o neznanju nedostojnom prosječnog pučkoškolca, a jako smiješnom svakom tko je odrastao, školovao se i dio svoje punoljetnosti radio u „Titovoj državi“, pa to iskustvo usporedi sa stanjem zdravlja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, razvidno je da Grabar-Kitarović farba tunele mrzilaštvom bez pokrića, esencijalnom zlobom i gnjusnim lažima ne bi li se predizborno ulizala ekstremnoj, (pro)ustaškoj tzv. desnici koja joj je okrenula leđa čim je javno odustala od ustaške krilatice „Za dom spremni“ kao – starog hrvatskog pozdrava. Sic transit.

Mediji i društvene mreže usijali su se ovih dana – ne samo u Bijednoj Našoj nego i znatno šire – zbog predsjedničinih notornih budalaština i neistina o tomu kako se u „bivšem komunističkom režimu nije smjela pjevati“ pjesma Rajka Suhodolčana „Pod brajde“ (kojoj nije znala ni autora niti da je spjevana 1999. godine, sic transit), pa o tomu da u Jugoslaviji nije bilo jogurta i sada skandalozne izjave kako je „rođena s pogrešne strane“ tzv. „željezne zavjese, o svom profitiranju Golim otokom „vratimo li Jugoslaviju na jedan dan“, etc. Zašto Grabar-Kitarović čini to što čini, ponaša se nedostojno institucije državne čelnice i zemlje koju predstavlja u svijetu? Razbacuje se notornim povijesnim neznanjem i lažima, inati se pjevanjem razjapljenih usta i maorski izbečenih očiju, koje izaziva gromoglasan smijeh u javnosti. Ulizuje se Amerima i čelnicima NATO-a da to izaziva mučninu, jer je ponižavajuće za zemlju kojoj je na čelu. Građani nisu zaslužili neozbiljnu predsjednicu, kojoj je uglavnom stalo do vlastite promocije u svijetu i kod kuće, pa nema tog osjećaja što jest ili nije komunikacijski prihvatljivo u ponašanju i retorici.

Ako nema znanje o tomu što želi poručiti, neistina i improvizacija neće joj pomoći, kao ni svojedobno posipanje pepelom zato što su joj „savjetnici kazali da je ustaška krilatica stari hrvatski pozdrav, a nije“. Zašto joj ti isti savjetnici nisu uoči ovogodišnjeg Festivala kajkavske popevke u Krapini kazali da Suhodolčanova pjesma nije (pra)stara zabranjena kajkavska domoljubna popevka, pa da se javno ne sramoti izvaljivanjem gluposti? I očekuje da joj se divi cijelo Hrvatsko zagorje i mediji, a naručena HDZ-ova uvlakačka pratnja u živom zidu iza leđa ionako na svaki aport plješće razvaljenih usta. Spektakl za javnost za koji valja imati želudac.

Natrag u školske klupe

„Kroz ovaj festival živi draga domaća reč, živi zagorska svakodnevica opjevana u lirskim stihovima, žive boje i raskoš zagorskih jeseni na ovim prekrasnim zagorskim bregima, u kletima, pod brajdama, kada u ozračju kaja i popevka dohaja“, spomenarila je Grobinšćanka bandićevštinom tipa piletu sise, „Moja šefica kabineta, koja je danas ovdje, je Zagorka i ona uvijek inzistira da se dolazi ne samo na Festival već i da se što više posjećuje Zagorje i zato ćemo je danas staviti u središte pozornosti i da otpjevate onu prekrasnu popevku ‘Došel bum doma, sel si bum pod brajde’, koju smo pjevali s vojnicima u Afganistanu, jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje.“ Laž do laži, kojoj se Zagorci i sva Bijedna Naša još ne prestaju smijati. Tih je „zabranjenih“ riječi/pojmova prepuna glazbena kultura, koja je itekako bila dio javnog života i u SFR Jugoslaviji, i prije nje i danas je. Kao i likovna umjetnost.

Svestrani, bogat opus najvećeg hrvatskog književnika Miroslava Krleže – kojega predsjedničina crno-plava družba za kormilom Bijedne Naše licemjerno otima građanima, gura u zaborav, prešućuje, izbacuje iz izdavačkih programa, kazališnih kuća i medija te u školsku lektiru gura petorazredne „domoljubne“ uratke časnih sestara, prekonoćnih generala, emigrantskih stihoklepaca, etc. – krcat je upravo Hrvatske, Hrvatskog zagorja, domovine, brega, zipkâ u kojima domovina spi, ali i iskrenog domoljublja. Ako to predsjedničini savjetnici ne znaju, kao što nisu znali razlikovati krvavu ustašku krilaticu od starog hrvatskog pozdrava – ili su se samo pravili grbavima pred prevrtljivom naivkom zlobnih namjera? – neka se zajedno s Grabar-Kitarović pođu doškolovati. Dakako, čim se blizu 70.000 štrajkaša vrate u učionice, ako premijeru Plenković ipak dođe iz debelog mesa u glavu da je učiteljski koeficijent za složenost posla preči od kupnje borbeno leteće stare krame i bildanja invalidnina i mirovina ionako povlaštenim ratnim veteranima u RH i BiH, etc.

„Meni je drago da je predsjednica spominjala moju pjesmu“, komentirao je lokalni estradni pjevač Rajko Suhodolčan. „Vidio sam kako ju je pjevala u Afganistanu (a pojma nije imala što i čije pjeva, op. a.). Mislim da joj se omaklo i ne zamjeram joj. Možda je pomiješala tu pjesmu s pjesmom ‘Ak sam ti srčeko ranil’. Tu pjesmu sam otpjevao s kvartetom ‘Gubec’. No to je bila samo jedna od obrada. Stara je pedesetak godina, a prije mene su je otpjevali mnogi, među ostalima i Vice Vukov.“ Dakako da su se u bivšoj Jugi itekako izvodile „zabranjene“ pjesme – javno, na radiju i televiziji, na koncertima i festivalima, po kletima, na svadbama i inim narodnim veselicama – a medijski je zabilježeno da su se pjevale u raznim prigodama kumrovečkom Joži, hrvatskom Zagorcu Josipu Brozu Titu, koji ih je rado slušao. To što Grabar-Kitarović nema pojma o tomu ne daje joj trunku prava – javno lagati. Neznanje i zloba neoprostivi su. Treba li hrvatskim građanima predsjednica koja nema pojma ili svjesno laže o tomu kako se živjelo u bivšoj SFR Jugoslaviji, gdje je SR Hrvatska bila federalna jedinica sa ustavnim statusom državnosti te gospodarski na razini srednjerazvijene europske zemlje, kojoj su države europskog Istoka – iza tzv. željezne zavjese – gledale u leđa. Sada RH njima gleda u leđa zaslugom „državotvorne politike“, čiji je eksponent Grabar-Kitarović.

Ona se ljutito obrecnula na kritičare svog govora u Washingtonu nakon što je primila Fulbrightovu nagradu za „životno djelo“ (sic transit). Koje pak „životno djelo“, kvragu, žene bez ikakvih „životnih“ postignuća, osim grube grebačine za bildanjem diplomatske karijere zbog čega je, je li, tako „žarko željela 1992. godine uzeti pušku u ruke i otići na bojišnicu“. Bubnula je u Kninu, pa ostala živa. Tko joj je branio da uzme pušku i ode s liječnicom Ines Strenja-Linić, vršnjakinjom iz riječkog zavičaja, na ličko ratište i oduži domovini „domoljubni“ dug!? Koji je navodno osjećala još kao djevojčica, kazala je u Washingtonu, dok je ležala na ledini valjda ispod očeve mesnice i s dječacima (!?) gledala kako među zvijezdama svjetlucaju strani zrakoplovi u preletu preko tadašnje SR Hrvatske. Ona se ljuti, jer je njezin govor imao „toliko sadržajnih poruka“, koje su mediji preskočili, da je „fokusiranje na tu jednu (tzv. željeznu zavjesu, op. a.) vrlo, vrlo površno“ i „nije dobro za ovo društvo“. Naravno da njezine laži nisu dobre ni za nju samu, kamoli za instituciju predsjednice RH i cijelo društvo, ali to je problem Kolinde Grabar-Kitarović, ne medija.

„Churchill je rekao da se željezna zavjesa spustila od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranskom moru i da su iza nje ostale sve prijestolnice srednjoeuropske kulture u koje je tada uključio i Beograd“, vadila se. „Bez obzira kako su se stvari mijenjale, bio netko nesvrstan ili ne, nije bio neutralan. Neka me, molim vas, nitko ne uvjerava u život kakav nije bio. Svi smo to prošli u bivšoj Jugoslaviji, svi znamo kako je bilo putovati s crvenom putovnicom, kakva ste poniženja doživljavali, što je to značilo plaćati depozit… Ako je itko nostalgičan za bivšom Jugoslavijom, idemo uvesti jedan dan bivše Jugoslavije. Znate tko će najviše profitirati? Ja osobno, jer kako kažete bilo što protiv mene, završit ćete na Golom otoku.“ Laprdala je i neke nesuvislosti o navijanju u bivšoj državi za nogometne klubove Dinamo iz Zagreba, Hajduk iz Splita te Rijeku iz toga grada i uvrijedila klub s Kantride nesuvislim nacionalizmom i protusrpstvom, čega u SFR Jugoslaviji nije bilo ni približno koliko danas u Bijednoj Našoj. Koji ključa mržnjom, podjelama i sukobima političara, ali ne i građana različitih etničkih pripadnosti. „Bila sam djevojka rođena s krive strane željezne zavjese“, kazala je, na što joj je zemljakinja Ines Strenja-Linić odgovorila da očito „nisu živjele u istoj državi“ i ismijala ju.

Grabar-Kitarović nije rekla ni u Washingtonu niti u drugim prigodama kako je kao štreberica u riječkoj „šuvarici“ poslana u međunarodnoj razmjeni iz „komunističke“ SR Hrvatske/SFR Jugoslavije s crvenom putovnicom završiti IV. razred srednje škole u Los Alamosu (SAD, Novi Meksiko), kamo „komunjare“ jamačno nisu slali tako „domoljubne“ Hrvatice kao što je ona bila još od djetinjstva niti su takve Hrvatice prihvaćale „nečasne komunističke ponude“. Negdje je greška? Ipak to ne smeta aktualnoj predsjednici RH anatemizirati bivšu 24-milijunsku državu koja nikad nije bila iza tzv. željezne zavjese ma što Churchill govorio prije no što je s američkim predsjednikom i zapadnim pobjednicima u Drugom svjetskom ratu molio i kumio jugoslavenskog Maršala da se odupre Kobi Staljinu i prihvati njihovo društvo. Kraće vrijeme je Titova Jugoslavija čak bila dijelom Sjevernoatlantskog vojnog saveza, dobrodošla i prihvatljivija no što je danas RH u istom tom NATO-u, a ratom izranjavana zemlja je primala izdašnu zapadnu pomoć iz tzv. Žitnog fonda (Trumanova jaja u prahu, etc.). Priča o nesvrstanosti je pak kasnije postala planetarna.

Gdje su vize za SAD?

Kolinda Grabar-Kitarović gnjusno laže ili uistinu nema pojma kako se živjelo u bivšoj državi, kojoj današnja u mnogo čemu nije ni do koljena. Da se vrati taj jedan dan SFR Jugoslavije, koji ironizira, pa mladež i rođeni u Domovinskom ratu osjete kako se živjelo skromnije, ali neusporedivo poštenije i sigurnije, ne bi više dali povratak Bijedne Naše s Grabar-Kitarović & comp. za kormilom. Trenutna prva stanovnica bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku – čiji je prvi potez po useljenju bio izbaciti vlasnikovu bistu iz predvorja i naseliti svoju kartonsku siluetu u prirodnoj veličini među dvojicom kartonskih licitar-gardista šupljih glava – nikad nikog ne bi mogla slati na Goli otok ni u kojoj kombinaciji. U tada jugoslavenskim okolnostima ne bi imala kvalifikacije ni kuhati kavu ili brisati prašinu na Titovom radnom stolu kamoli biti Maršal u suknji. Baš si previše umišlja kada računa kako bi – profitirala Golim otokom. Samo u takvoj zemlji kakva tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena jest ona može biti to što jest i, da paradoks bude potpun – računati na drugi mandat.

Povijest je kazala svoje, to se ne da preinačiti nikakvim krivotvorenjem s najviše razine ili u izmišljenim novohrvatskim povijesnim laboratorijima, o ugledu i svjetskom značenju Josipa Broza i njegove SFR Jugoslavije, pobjednika u Drugom svjetskom ratu i jednog od najvažnijih državnika 20. stoljeća, kojemu su dolazile na noge i okrunjene glave i odreda svi prvaci obaju hladnoratovskih blokova te tzv. Trećeg svijeta. Valjda nisu svi bili pošandrcali, pa… Grabar-Kitarović i zemlja kojoj je sramotno na čelu ni po čemu se dobrom ne da uspoređivati s bivšom državom. Pogotovo ne po tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, socijalnoj osjetljivosti, sigurnosti radnog mjesta, plaća i mirovina, stanova mladim obiteljima, K-15, odmora na moru, etc. Srećom, još ima ljudi koji su živjeli u toj i takvoj državi “od Vardara pa do Triglava” te iz iskustva znaju koliko Grabar-Kitarović masno laže, mulja, prodaje muda pod bubrege, i sramoti RH čim zine i kamo god kroči. S crvenom se putovnicom moglo putovati u 168 zemalja bez vize, a s hrvatskom danas upola manje i zato je bila među najcjenjenijima na tzv. crnom tržištu u svijetu, najviše se krivotvorila i plaćala zlatom. S crvenim se putovnicom Titove države moglo bez vize doći na Rio Grande i gledati mjesta, gdje trknuti Twitteraš sada ulaže milijarde u – željeznu zavjesu.

Taj isti bolestan lik, kojem se Grabar-Kitarović sramotno ulizuje, a ovaj ju uopće ne doživljava, ni nakon tri desetljeća “prijateljstva/partnerstva” s RH ne želi ukinuti vize građanima RH za ulazak u SAD. Tog dana kada su budućoj predsjednici RH navukli prve pelene na debelo meso, autor ovih redaka, tada gimnazijalac, u “Zdravljaku” je u povijesnom gradiću Pakracu (prva kovnica hrvatskog novca, templarsko trgovište, grad obrtnika, kulture…) uživao u jogurtu s kiflom za tadašnja dva dinara. A kada je desetak godina kasnije (1978.) djevojčica Kolinda ležala s dječacima na grobinšćinskoj ledini ispod očeve mesnice i čeznutljivo promatrala kako među zvijezdama svjetlucaju zrakoplovi u preletu preko tadašnje SR Hrvatske, rečeni je bivši gimnazijalac bio u jednom od njih na letu iz Zagreba u Toronto (Kanada). Nitko ga u Kanadi nije gledao poprijeko zbog crvene putovnice, nije doživio nikakve uvrede i poniženja niti su mu jugoslavenske vlasti pravile ikakve probleme prije i poslije putovanja JAT-ovim DC-10 na liniji Beograd-Zagreb-Toronto u Kanadu i povratka austrijskim zračnim prijevoznikom.

U brod-restoranu „Jadran“ hrvatskog iseljenika u Torontu znao je tih mjesec dana boravka provesti ugodne trenutke s tv-legendom Ivanom Hetrichom, proputovati Kanadom od Niagara Fellsa do nasuprotnih krajolika, gdje žive marljivi i nacionalno nezadani ljudi. Večernji list je po povratku objavio serijal od šest reportaža. Strenja-Linić je raspalila po Grabar-Kitarović nizom primjera slobodnog putovanja jugoslavenskih građana u Trst, gdje se išlo „po svilene zavjese, a ne željezne“.. Odgojen u katoličkoj obrtničkoj obitelji, s “položenim” vjeronaukom u crkvi UBDM u Pakracu (ne u školi, jer tamo vjeronauk ne spada), oduvijek Hrvat po nacionalnosti u svim službenim dokumentima i jednu punoljetnost životno u bivšem režimu iskusniji od Grabar-Kitarović, autor ovih redaka ne mogu dokučiti zašto HDZ-ova „žena iz naroda“ tako bezočno laže o zemlji/režimu koji ni u najpokvarenijoj svijesti nije bio kakvim ga ona prikazuje. Uvjerena da će stoput ponovljena laž napokon biti prihvaćena kao istina. Nema šanse.

Vox populi na društvenim mrežama učvršćuje to uvjerenje. „Ne znam kako je ‘probila’ željeznu zavjesu i stigla do Amerike na školovanje“, piše izvjesna Ankica Miocev, a Bruno Ciglecki: „Ovakve izjave od osobe koja je kao autoritet u RH, o tome kako se nije mogla izjašnjavati prije 1991. stvarno prelaze granice dobrog ukusa. Sa tim izjavama podcjenjuje stanovnike (ne građane) RH jer na njenu žalost ima velik broj osoba u RH koje je mogu demantirati. Ako je i od nje, previše je“. Ivo Horvat: „Dosad sam mislio da se rađaju djeca, ovaj poluproizvod je kao djevojka već bila u SAD što joj je omogućila ta država u kojoj nije imala nikakva prava, a otac je i tada bio bogati privatni mesar“. Kako? U komunizmu? Pa privatnik? Buržuj? Ma, valjda neće biti… Prije će biti neki partijski jako podoban lik, zbog nečega ideološki jako zaslužan, jer nije u to „mračno doba“, iza tzv. željezne zavjese, svačije dijete moglo na školovanje na truli Zapad. A adolescentica Kolinda Grabar je, eto, mogla. I još tako „domoljubno“ osviještena od pubertetske dobi!? Nešto smrdi u državi Danskoj, pardon – Bijednoj Našoj. Camila Castor: „Čini se da KGK katkad ne zna ni gdje je rođena“.

Padaj silo i nepravdo

U javnosti je osobito odjeknulo reagiranje na svom FB profilu poznate bivše pjevačice splitske grupe „Magazin“ Ljiljane Nikolovske, vršnjakinje trenutne hrvatske predsjednice. Nikolovska je u dobi od 19 godina pristupila „Magazinu“, s kojim je od 1983. do 1989. godine snimila sedam albuma, a glazbena ju kritika drži ponajboljom pjevačicom tog popularnog benda. Godine je 1990. napustila Hrvatsku i sada živi u San Pedru, lučkom distriktu Los Angelesa (SAD, Kalifornija). „I ja sam bila glazbenica, proputovala sam cijeli svijet, išla na ponoćke, vjenčanja i pričesti u crkvu, na balet, kod doktora, zubara, na ljetovanja i zimovanja kad god su mi naredili, iza te iste ‘željezne zavjese’“, poklopila je Nikolovska „patnicu u komunizmu“ Kolindu Grabar-Kitarović. „Puno sam propatila. Kolinda izdrži još malo, dok te ne prime negdje vani u izlog s puno neonskog svjetla.“

Javnost je oduševljeno stala na stranu Nikolovske – „Bravo, Ljiljo!“ – a Jutarnji list je hitro zabilježio neka karakteristična sjećanja svojih čitatelja na „mrski režim“ u kojem su bili strogo „zabranjeni Hrvatska, domoljublje, pjesme, jogurt, putovanja u inozemstvo…“, etc. „Ja sam ljeti patila u odmaralištu Jugoplastike na Šolti“, piše čitateljica. „Nas dvije bile smo prisiljene ići u Milano i London po robetinu. Suosjećam.“ Ili: „Ja sam patila jer sam imala lijep život… Bilo je strašno stresno imati socijalnu, zdravstvenu i inu sigurnost, redovitu plaću kojom si mogao normalno živjeti, ići na užasno skijanje, odvratno ljetovanje“. Ili: „Najžalosnije od svega je to što će ona (Grabar-Kitarović, op. a.) još pet godina zabavljati puk. U takvoj državi živim, gdje je sve glupo na cijeni“. Ili: „Ti falši lideri su najgora vrsta, izdeprimiraju i nulificiraju najveći broj entuzijasta. Tragedija je što po svim trenutnim statistikama ona opet dobiva izbore, stoga nonsens, apsurd, debakl – šačici normalnih ljudi se nastavlja. Ali sve je to prastari plan onih iza ‘ZLATNE ZAVJESE’. I nema tu pomoći“. Ima. Ako ne na izborima, gdje uhljebnička HDZ-ova i ekstremističko-crna vojska tzv. NDH-2 još diktiraju ritam, onda na ulici i društvenim mrežama, prosvjedima razne vrsti, građanskim neposluhom, otporom štrajkovima ili samoorganiziranjem nezadovoljnih građana pod, je li, resetiranim geslom – padaj silo i nepravdo. I to je to: eppur si muove…

tacno

1 comment

  1. Orjunašica, gdje joj je Mamić? Ta troši mjesečno ko pola hrvatskih radničkih penzionera.

Odgovori