Neofašistički terorizam na Markovom trgu

Teroristički akt Danijela Bezuka simptom je kriznog stanja u hrvatskom društvu. Ono što izgleda, na prvi pogled, kao djelo mentalno bolesne i neuravnotežene osobe, ne može nikako biti svedeno na iskazivanje bunta zbog nepravilnosti u hrvatskom društvu.

Danijel Bezuk je, sudeći prema njegovim porukama na socijalnim medijima, duboko indoktrinirana osoba ideologijom radikalne, neofašističke desnice. Živeći u iskonstruiranom svijetu glorifikacije Domovinskog rata, veličanja oružja, mržnje prema Srbima, slušajući glazbu koja proziva vladajuće zbog iznevjerenih, ”čistih” ideala rata, živio je paralelnim, licemjernim životom što ga proizvodi i aktualna hrvatska politika.

Kada je došlo do sraza tih dviju njegovih realnosti, došlo je i do eksplozije bezumlja i prijelaza s mentalne konfuzije i individualne frustracije na djelo – na teroristički čin usmjeren prema simbolima društva, koje ga je tako indoktriniralo.

Danijel Bezuk je tako proizvod ovoga društva, proizvod širenja mržnje i netolerancije, njegovanja vrijednosti rata, oružja, nasilja i fizičke eliminacije protivnika, svih onih koji drugačije misle i koji su drugačiji od pretpostavljenih ”nas”.

Činjenica da je njegov otac skrivao oružje za snajpersku uporabu, pri tom s prigušivačima, govori o tome da je Danijel Bezuk bio duboko kondicioniran kulturom nasilja, oružja i mržnje. A činjenica da je pritom isticao i simbole HOS-a, uključujući ustaški pozdrav ”Za dom spremni”, govori da je mladi Bezuk u svojoj glavi, očito bolesnoj, sve to doživljavao kao poticaj za ono što je on smatrao činom bunta protiv nepravilnosti u društvu.

Teroristički akt Danijela Bezuka simptom je kriznog stanja u hrvatskom društvu. Ono što izgleda, na prvi pogled, kao djelo mentalno bolesne i neuravnotežene osobe, ne može nikako biti svedeno na iskazivanje bunta zbog nepravilnosti u hrvatskom društvu

I kada dođe do miješanja kulture nasilja, glorifikacije oružja i nekritičke glorifikacije rata, s psihičkom nestabilnosti, onda je rezultat ova eksplozija bezumlja, ovaj teroristički akt koji nije osamljeni incident, već jedna od karika u lancu govora mržnje, prijetnji, vandalizma, psihičkog terora i fizičkog nasilja u hrvatskom društvu.

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava skandalozno je izjednačio ovaj teroristički akt s iskazivanjem bunta. Štoviše, on je i decidirano podržao i sve one koji posjeduju ilegalno oružje i ne žele ga vratiti.

Saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto pridružila se gradonačelniku Penavi, ali nije problem samo u njima. Problem je da se, kao što to čini i političar Božo Petrov, ovaj čin svodi na nezadovoljstvo zbog trideset godina zločina, koruptivnih radnji, prevare i krađe koji se ne sankcioniraju.

Sve to što spada u krizu društva i hrvatske politike, bez obzira na to koliko Hrvatska bila u tom pogledu trula, ne može biti izgovor za ovakav čin terorističkog nasilja, u kojima strada jedna mlada osoba koja obavlja svoju dužnost kao i tisuće drugih koji to čine bez obzira na to što su i one, možda, nezadovoljne ovime što se događa u društvu.

Zato treba jasno reći o čemu se ovdje radi: tu je na djelu onaj mehanizam stvaranja i perpetuiranja ”ur-fašizma”, vječnog fašizma o kojem govori Umberto Eco u svojoj knjizi ”Vječni fašizam”, objavljenoj prošle godine i kod nas, u izdanju TIMpressa.

Umbero Eco je analizirao mentalni sklop vječnog fašizma i utvrdio 14 osobina tog ur-fašizma koji se manifestiraju i u današnjem povijesnom kontekstu.

Neke od tih obilježja ”vječnog fašizma” pronalazimo i u ovom slučaju. Jedno je obilježje tog vječnog fašizma kult i obožavanje oružja, što je nedvojbeno Bezuk pokazao na svojim selfijima u maskirnoj uniformi i s drvenom puškom sa snajperskim nišanom, vjerojatno replikom onih pušaka koje je imao priliku vidjeti u roditeljskom domu.

Drugo je obilježje kult rata, glorifikacija rata kao higijene naroda, kao događaja u kojem je sve čisto, nezagađeno, ako se brani svoj dom i svoj narod, bez objektivnog sagledavanja i onih mračnih strana koje svaki rat nosi, pa i obrambeni, antifašistički ratovi tijekom Drugog svjetskog konflikta, uključujući i ratne zločine počinjene od strane onih vojski koje su vodile pravedne ratove protiv nacifašizma.

Treće je obilježje glorifikacija autoritarnih pokreta i njihovih simbola i rituala, u što spada i ustaški pozdrav ”Za dom spremni” i cijela komparserija kojom barata HOS, kao najizrazitija neofašistička skupina na našim prostorima.

Četvrto je obilježje ”vječnog fašizma” o kojem govori Umberto Eco, a koje se očituje i u ovom slučaju, rasna i nacionalistička mržnja – iracionalna mržnja – prema pripadnicima drugih naroda, u ovom slučaju Srbima, što je također zabilježeno u Bezukovom javljanju na društvenim mrežama.

Dovoljna su ova četiri obilježja za kvalifikaciju ovog terorističkog čina kao varijante neofašističkog terorizma.

Zato su u krivom oni, koji poput komentatora Večernjeg lista Ivan Hrstića navode da ništa bolji nisu oni koji možda i osuđuju zločin, ali u prvi plan ”kao neki krimen ili uzročno-posljedičnu vezu ističu da zlosretni mladić iz Kutine dolazi iz braniteljske obitelji i da je (između ostalog) slušao Thompsona”.

Naravno da činjenica, da netko dolazi iz braniteljske obitelji ne može samo po sebi biti uzrok takvog bezumnog, terorističkog čina kao što je Bezukov. Ali ako netko dolazi iz braniteljske obitelji koja skriva ubojito oružje, onda je logična presumpcija da tu nešto nije u redu – zašto bi branitelj uopće skrivao oružje, i to takvo oružje – snajpersko, uz to još i s prigušivačem? Je li to izraz ”nepovjerenja u društvo”, bunt protiv društva, koji može biti uopće prihvatljiv?

Neofašistički teror započeo je s plinskim bocama, nastavlja se kroz govor mržnje i eskalaciju nasilja, i ova plima terora mogla preplaviti i njega, ali i sve nas. Možda Plenković, kako duhovito primjećuje Ivanka Toma u Jutarnjem listu, možda sada – promijeni stav i prema ZDS-u

Slično je i s argumentom slušanja Thompsona. Samo po sebi da netko sluša Thompsona još uvijek ne znači da zbog toga gaji fašistička osjećanja. Ali ako sluša onog Thompsona, koji pjeva o klanju Srba i o ”Maksovim mesarima”, i kada Thompson, u jednoj svojoj pjesmi, osuđuje izdajice koje će snaći pravedna kazna, onda je to ipak simptom jednog čuvstva koji ne spada u civilizirane oblike očitovanja nezadovoljstva ili bunta.

Ako se sve to pokuša opravdati, ili minimizirati kriznim stanjem u ovom društvu, onda je dovoljno da se osvrnemo na slične analogije u bližoj povijesti, u proteklom stoljeću.

Neofašističko divljanje također je započelo nasiljem zbog nezadovoljstva neefikasnim društvom protiv neopravdanog bogaćenja, špekulacije, korupcije – i u Italiji, i u Njemačkoj.

A kada se tome pridruži i takve izjave, kakve je dao zastupnik Ante Deur, ”šatoraš” i protagonist bunta protiv vlade – bez obzira na to što je to bila vlada lijevog centra – da za ”ovakvu situaciju koja se događa u Hrvatskoj, možemo i trebamo promatrati što radi krajnja ljevica”, spominjući pritom, sasvim deplasirano, i neosuđeno postavljanje zvijezde petokrake u Rijeci, onda je sasvim jasno gdje se rađa atmosfera koja je iznjedrila Bezuka i njegov bezumni čin.

U svemu tome, gotovo sa sažaljenjem možemo popratiti buđenje Andreja Plenkovića iz letargije, koji iz Bruxellesa poručuje, kao što to čini i njegov vojnik Branko Bačić u Saboru, da je govor mržnje desnih ekstremista, alias neofašista, potaknuo Bezuka da počini svoj atentat s terorističkim elementima.

Plenković s pravom pretpostavlja da je i on moguća meta ovakvih napada: nije dovoljno fašist koliko bi oni, koji zagovaraju fašizam u našem društvu, htjeli da to on bude. I to je znak uzbune za njega, ali i za sve nas.

Neofašistički teror započeo je s plinskim bocama, nastavlja se kroz govor mržnje i eskalaciju nasilja, i ova plima terora mogla bi preplaviti i njega, ali i sve nas.

Možda Plenković, kako duhovito primjećuje Ivanka Toma u Jutarnjem listu, možda sada – promijeni stav i prema ZDS-u…

autograf

Odgovori