«

»

sij. 30 2019

Nek’ susjedu crkne krava!

U godini izbora Srbi i Srbija radikalima su opet moneta za potkusurivanje onih što mrze.

“Imamo povijesnu priliku koju za dvije godine kad Srbija uđe u EU više nećemo imati”, kazao je u srijedu u Hrvatskom saboru Hrastov zastupnik Hrvoje Zekanović u terminu rasprave o tzv. slobodnoj temi. “Ovdje imamo priliku da uvjetujemo Republici Srbiji njezin ulazak u EU blokiranjem otvaranja i zatvaranja poglavlja. Smatram da hrvatska vlast mora biti malo više suverenistička, da naš premijer Plenković mora razmišljati malo više kao hrvatski premijer, a manje kao Europljanin jer mu je legitimitet dao hrvatski narod i on mora zastupati hrvatske interese.” Zekanović, znân kao osvjedočeni “prijatelj” Srba i Srbije, našao se osvetničkom srbomržnjom na repu tek stišalog veleizdajničko-“domoljubnog” umalo boks meča Andreja Plenkovića vis-à-vis Mostovog saborskog zastupnika Nikole Grmoje politikantski dosoliti gluposti o (ne)zaustavljanju, (ne)blokiranju Srbije na njezinom europskom putu. Kojom su se ta dvojica usred sabornice legitimirali kao kočoperni pubertetlije kavgom zbog razredne ljepotice. Navodno zreli političari, što inkasiraju boli glava plaće i uživaju nenormalno visoke povlastice ni za približnu korist što je namiču biračima razigravaju mrzilački ping-pong lopticom koju ionako nisu ni kadri niti pozvani kontrolirati.

Hoće li Srbija biti primljena u već opasno disfunkcionalnu europsku obitelj, ako hoće – kada i kako, ovisi o velikim svjetskim igračima, a ne o miš-državi RH, nekakvom tamo Hrvoju Zekanoviću, Nikoli Grmoji, pa i Andreju Plenkoviću ili najpoznatijoj hrvatskoj globtroterici i gaf-predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Hrvatsku, ruku na srce, nitko iz visoke svjetske politike nikamo ne poziva, ne pita za mišljenje, ne drži do njezinih vanjskopolitičkih stajališta i želja i jedino još na zapadnom Balkanu, na prostoru bivše SFR Jugoslavije i možda neposrednom susjedstvu – pod uvjetom da vodi odgovornu i zrelu vanjsku politiku, ne solira, ne inati se i ne izigrava regionalnog lidera/silu – može biti faktor uvažavanja. Odnosi sa Srbijom i BiH ključ su toga hoće li joj međunarodna zajednica okrenuti palac gore ili dolje. Stari se međunarodni poredak s treskom ruši, uvode se nova polit-ekonomska, geostrateška i sigurnosna pravila, partnerstva i ad hoc ili trajniji savezi tako da svijet već za pet ili deset godina više neće biti ni sličan ovom u kojem su gospodarski, socijalni, klimatski, ekološki, moralni, etc. izazovi bacili Plavi planet na koljena. I sad neki pametnjakovići nastavljaju odavno završene ratove i maltretiraju javnost vlastitim šovinističkim/ksenofobnim frustracijama!?

“Tražiti blokadu pregovora Republike Srbije za nas je neprihvatljivo, za nas priglupo”, replicirao je šef HDZ-ovog kluba saborskih zastupnika Branko Bačić. “Hrvatska bi si eventualnom blokadom Srbije samo stvorila probleme u ovom trenutku (i ne samo u ovom, nego kad bi god pokušala glumatati Sloveniju u neuspjelom pokušaju blokade RH na europskom putu, op. a.). “Za blokadu Srbije nema nikakvih razloga.” To očito nije Bačićeva mudrost, nego prepričana vladina i politika premijera Plenkovića, za koje se ne može reći da su neobaviješteni o tomu kakvi vjetrovi pušu u Bruxellesu (i šire) kad je riječ o proširenju europske obitelji novim članovima s jugoistoka Starog kontinenta. Ili uže, sa zapadnog Balkana.

Bačić drži glupošću blokirati pregovore “državi koja ih tako sporo otvara i koja još nije ni jedno poglavlje zatvorila”. Naglašava da je Hrvatskoj “posebno važno poglavlje 23, koje se tiče pravosuđa i temeljnih prava te poglavlje 24, koje se odnosi na slobodu, pravdu i sigurnost u kojem Srbija mora ispuniti određena mjerila. Dok ih ne ispuni, nema govora o zatvaranju tih dvaju poglavlja ni ukupnih pregovora o pristupanju u punopravno članstvo u EU. Hrvatska pažljivo i pomno prati situaciju upravo oko poglavlja 23, 24 i ostalih”. Vlada je radi tog “praćenja situacije” svojedobno osnovala posebno povjerenstvo, koje se navodno dosad uopće nije sastalo, pa je to i bio jedan od razloga zbog kojih je Grmoja optužio premijera i njegove suradnike za veleizdaju, a ovaj ga u provali nekontroliranog bijesa umalo nokautirao. Navodno je Grmoju spasio saborski zastupnik Milorad Pupovac, koji se ustobočio među njima te otpravio mostovca na hlađenje iza izlaznih vrata sabornice. Gdje se pak ovaj istog trena dohvatio mikrofona te u tv-kamere iznio svoju verziju sukoba i ponovio optužbe za veleizdaju hrvatskih interesa budući da “RH ne sprječava Srbiju na europskom putu”, ta je država toliko toga dužna nadoknaditi Hrvatskoj zbog “agresije 1990-ih godina”.

Srbomrzitelji iz osvetničkog inata – a ljudski je nedostojno, vjerski i zabranjeno ikoga mrziti, ma kakvo zlo učinio – najglasniji su u tvrdnji kako je Hrvatska pozvana, pače u vitalnom joj je interesu podržati Srbiju na europskom putu. I bilo bi to OK, prirođeno razumu i civilizacijski širokogrudno da nemaju zgrčenu figu u džepu i osvetničkim inatom kontaminiran “ali”, koji cijelu priču o dobrosusjedstvu od obostranog interesa vraća na prapočetak. Susjedstvo Hrvatske i Srbije se ne dâ izbjeći, zamijeniti ili pak preinačiti, pa kad su ključni realiteti zadani, bilo bi nekako pametno i korisno učiniti ga obostrano ugodnim mjestom i odnosom. A tu su vrst poželjne budućnosti kadri graditi samo dobronamjerni i razumni ljudi. Ne bilo tko, pokvaren u duši i deficitarnih znanja. I ne ovi, što im je mržnja udarila krv u oči te je preča i brža od mozga, a odreda se prse katoličanstvom i hrvatstvom.Kao da su to nekakve ljudske nadvrijednosti. Među najkompromitiranijim populističkim mantrama “domoljubnog” RH su baš “predanost hrvatskom narodu” i “hrvatski nacionalni interesi” te set o “nedodirljivosti” branitelja, njihovom dostojanstvu i dignitetu Domovinskog rata na kojima se smije do mile volje, nekažnjeno kriminalizirati Srbe i pojedinačno i kolektivno. I to se čini. Dnevno.

Nisu u tom smislu ni prvi niti zadnji primjer, ni manje niti više šovinistički degutantni istup Hrvoja Zekanovića u saborskoj  tzv. slobodnoj temi, vukovarsko anatemiziranje srpske djece (kažnjiv postupak gradonačelnika Ivana Penave i njegove skupine) te šovinistički Grmojin nasrtaj na premijera Plenkovića, ministricu vanjskih i europskih poslova Mariju Pejčinović-Burić i cijelu aktualnu vlasti, koja da – na liniji nacionalne veleizdaje – “propušta” Srbiju ući u Uniju na velika vrata. Zemlju kojoj je, muljaju ovi što dobivaju osip na sâm spomen srpskog imena, više stalo do bratstva i jedinstva i čvrstog bratstva po vjeri i oružju s Ruskom Federacijom, nego s europskom obitelji.

Dobro, nije davna dijagnoza anemije – zbog koje se, je li, “ne ide” odslužiti domovini obvezatan vojni rok – zaustavila uvrijeđenu desnicu da solidnim aperkatom pošalje “hrvatsku diku” s Neretve u horizontalan svijet snova, nego srneće noge i zečje srce toga što bi, javno mrzeći  Srbe i Srbiju, skupljao predizborno vrhnje na tuđem mlijeku. Mudar bi pûk kazao, ne možeš se baviti najstarijim zanatom na svijetu, a ostati – virgo intaktan. Kao, Srbija u Uniji da, ali tek kad ispuni obveze Hrvatskoj – prizna agresiju na RH, sankcionira svoje ratne zločince, otkrije sudbinu nestalih Hrvata, vrati oteto, plati ratnu odštetu i osigura hrvatskoj narodnoj manjini u Srbiji sve uvjete za očuvanje nacionalnog identiteta. I upravo je tu izrazito populističku kartu, koja pak u prljavoj igri inata na inat nema nikakve šanse odnijeti štih, odigrao neki dan u Zagrebu Tomislav Žigmanov iz Subotice. Navodni lider hrvatske narodne manjine u Srbiji i zastupnik u Skupštini Srbije posjetio je premijera Plenkovića i predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović, a medijima je izjavio upravo ono, što Zekanoviću, Grmoji i istomišljenicima godi i uhu i srcu: “Nećemo odustati od toga da Hrvati u Srbiji budu zastupljeni u parlamentu i svim nižim institucijama vlasti na isti način kao što je srpska manjina zastupljena u Hrvatskom saboru, regionalnoj i lokalnoj samoupravi”.

On znâ da ti reciprociteti nisu mogući u uvjetima ucjena i pritisaka te da je Beograd relevantna adresa za rješavanje hrvatskih manjinskih problema u Srbiji, kao što je Sarajevo konstitutivnim Hrvatima u BiH, a ne Zagreb. Žigmanov također znâ da se Srbija nikom nije obvezala – kao što RH jest kao uvjet međunarodnog priznanja 1992. godine i, osobito, priključenja EU 1. srpnja 2013., kao 28. članica europske obitelji – na striktno poštivanje ljudskih i manjinskih prava prije svega najveće, srpske narodne manjine. Hrvati u Srbiji s oko 50.000 duša nisu ni najbrojnija niti najvažnija narodna manjina (najviše je Mađara, pa Bošnjaka, Roma, Albanaca, etc. od kojih oko 512.000 manjinaca imaju biračko pravo) te se njihov status ne može izdvojeno rješavati, mimo zakonske regulative koja vrijedi i za sve ostale manjinske državljane Srbije. Ako se ta država bude priključila Uniji kao punopravna članica, naravno da će prethodno biti dužna položiti jamstva za primjenu međunarodnih standarda o manjinskim pravima. I što tu ima unaprijed biti sporno?

Žigmanovu na dušu i onima u čije ime je uzeo govoriti na čuđenje njegovi hvalospjevi nedavno s gradilišta Hrvatskog doma kulture u Tavankutu srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, koji “ispunjava obećanja za bolji položaj Hrvata u Srbiji i očuvanju njihovog nacionalnog identiteta”. Hrvatska obećanja međunarodnoj zajednici glede i u svezi srpske narodne manjine u bitnom su – tretman u društvu i manjinska prava – zaboravljena gotovo istog trenutka nakon što je 1. srpnja 2013. i 10 godina čekaonice od zahtjeva (21. veljače 2003.) za punopravnim članstvom arhiviran dokument, što su ga, komično se naguravajući egom, supotpisali tadašnji SDP-ov  predsjednika RH Ivo Josipović i HDZ-ova premijerka Jadranka Kosor. Prema Srbima u Hrvatskoj ostao je led na suživotu, a prema Republici Srbiji politička i medijska zluradost, neka nakazna voajerština, zavist, bolesni nagon za uspoređivanjem, omalovažavanjem i osvetnički eho one – nek’ susjedu crkne krava!

Samo što je susjed iz pučke mudrosti susjeda u našoj zadimljenoj balkanskoj krčmi, Republika Srbija. Oni su tamo preko Dunava i Drine prosti Balkanci i opančari, a mi smo (Antemurale Christianitatis, papa Lav X., 1519., ban Petar Berislavić, i tako to) superiorni/ji i – utvrdio je “haplo-paplo” istraživanjima najveći svjetski forenzičar svih vremena, bivši HDZ-ov ministar znanosti, obrazovanja i sporta Dragan PrimoracHrvati su najstariji narod u Europi. Stariji od 25.000 godina. Ovi među nama, desniji od najdesnijih i zlobniji od najzlobnijih, što dobivaju osip na sâm spomen Srba i ičega srpskog – ako nije anatemično ili po urođenom, kolektivnom zlu – pršte tim i sličnim “argumentima”, kojima bi ne samo da se po svaku cijenu blokira Srbiju na putu u EU nego i držati srpsku narodnu manjinu pod nametnutom, endehazijskom stigmom tzv. remetilačkog čimbenika u hrvatskoj državi. Jer, kako je to skandalozno formulirala na predizbornom desničarskom skupu u Slatini redikulozna kanadska doseljenica Ruža Tomašić, još neko vrijeme europarlamentarka (sic transit): “RH je država hrvatskog naroda, a svi ostali su – gosti”.

Bivša kanadska policajka nema pojma o realitetima ili baš zato što ima, ali ih ne želi, kardinalno je pobrkala lončiće u kompi s ostalim šovinistima/ksenofobima s krijeste populističkog vala: RH je država svih svojih građana, bez obzira na njihovu etničku, vjersku, rodnu, etc. pripadnost. Multinacionalna je, multikulturna i multikonfesionalna država. I nikako drukčije. Drukčije ne bi bilo normalno niti bi međunarodnoj zajednici prošlo ispod radara bolesno stanje svijesti à la ono od prije 80 godina (WW II.) uvalilo globus u najveće krvoproliće i razaranje otkad je svijeta i vijeka. Pod jako toksičnim mantrama “remetilačkog čimbenika”, “lebensrauma”, “superiorne/arijevske i niže (npr. slavenske) rase”, “nek’ susjedu crkne krava”… Aveti tog krvavog doba koncem prve polovice 20. stoljeća – ne samo u militantnim protuizbjegličkim/protumigrantskim filipikama populističkih vođa, i ne samo medijski, i ne samo u svijetu, nego, je li, i u Hrvatskom saboru i dijelu RH-medija – agresivno si uzurpiraju pravo građanstva baš u zemlji koja je imala gadna iskustva s rasizmom i najveću masovnu klaonicu Srba, Židova, Roma i nepoćudnih Hrvata na europskom Jugoistoku. Jasenovac.

Tragikomično je da u okolnostima negativnih povijesnih iskustava i široko otvorenih RH civilizacijskih/europskih horizonata nekom uopće pada na um glumatati Slovence kojima su Bruxelles i Washington morali dati po prstima kad su bilateralnim razlozima (Ljubljanska banka, Savudrijska vala, etc.) i balvan-inatima pokušali blokirati put RH u europsku obitelj. Branko Bačić je odgovorom Hrvoju Zekanoviću upozorio između redaka na moguć takav scenarij u slučaju da se Banski dvori zainate Beogradu mimo volje onih što u sklapanju slike novog međunarodnog poretka raspolažu i balkanskim puzlama. No, u godini europarlamentarnih i predsjedničkih izbora, kad otimačina za biračku naklonost prelazi razinu dobrog ukusa i poštenog političkog nadmetanja, Srbi i Srbija radikalima su opet moneta za potkusurivanje onih što mrze, a ne znaju zašto.

HTV-ov Studio 4 je neki dan, baš zbog Zekanovićevog zastupničkog drvlja i kamenja na vladu i premijera, odnosno Plenkovićevog sukoba s Nikolom Grmojom pozvao na razgovor političkog analitičara Davora Gjenera, znanog inače po prohadezeovskim stajalištima, koji je imao protumačiti “enigmu” sastaje li se saborsko Povjerenstvo za praćenje puta Srbije prema EU i kakav je njegov status. Gjenero tvrdi da to tijelo nije bitno, jer smo “trenutačno u situaciji da to povjerenstvo nema što pratiti, jer Srbija pet godina pregovara o članstvu u Uniji, a u tom je razdoblju Hrvatska imala godinu dana potpune blokade, većinu poglavlja otvorenih i 20 zatvorenih. Srbija nakon pet godina pregovora o članstvu ima otvorenih 16, a privremeno zatvorena samo dva o kojima se ne pregovara”. Što bi tu imali blokirati, solirati ili štogod već premijer i vlada RH?

“Pregovore prate profesionalci”, pošao je Gjenero HDZ-u niz dlaku, drugim riječima opetovao Bačićevo stajalište, “njihov posao je ugraditi zaštitu hrvatskih nacionalnih i državnih interesa u pregovaračkoj poziciji EU-a. Njihov posao nije komunikacija s Beogradom, nego s Bruxellesom. Onog momenta kad su jasno definirani nacionalni prioriteti, profesionalci nemaju težak posao.” Gjenero se u biti slaže s tvrdnjom bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić o tomu da povjerenstvo nema što raditi, pa onda ni sastajati se, ali ne drži pametnim optuživati nekog za radikalni nacionalizam u RH u kontekstu pregovora o europskom putu Srbije.

“Hrvatska se izrazito pametno ponaša u pregovorima s Crnom Gorom koju čvrsto podupire”, tvrdi Davor Gjenero, “a podupirala bi i Srbiju kad bi za to imala priliku (ima je i sada kad bi je željela iskoristiti; to je na zadovoljstvo i Beograda i Bruxellesa činila u doba ministrovanja Vesne Pusić; dala je Srbiji odgovarajuću dokumentaciju, ali je HDZ odlaskom SDP-ove vlasti 2015. godine obustavio tu suradnju, op. a.). Već to što su se neka pitanja iz poglavlja 23 o temeljnim ljudskim pravima otvorila pregovorima dovelo je do nekakvih razgovora između Beograda i Zagreba. Mislim na razgovore predsjednice RH i predsjednika Srbije. Oni nisu prošli bez rezultata, jer nakon toga lider Hrvata u Srbiji Žigmanov ocjenjuje da se njihova pozicija bitno poboljšala.” Za razliku od položaja Srba u RH, koji se bitno pogoršao i dalje se pogoršava, rastu tenzije i nepovjerenje, uključujući fizičke napade na srpsku djecu. Slučaj učenika III. razreda Srednje tehničke škole Nikole Tesle u Vukovaru – za koji nitko nije i neće odgovarati, kako smo već pisali; lokalna policija lokalnih šerifa tretira ga “uobičajenim sukobom navijačkih skupina” (sic transit) – nije jedini. Niti će biti posljednji.

Prije koju godinu se, također nekažnjeno, jer je incident zabašuren, “domoljuban” lokalni HDZ-ov podmladak letvama, šipkama i kamenjem obračunao s bogoslovima manastira Srpske pravoslavne crkve Krka (osnovan 1577., mjesto radnje čuvenog romana Sime Matavulja “Bakonja fra Brne”) nedaleko od Kistanja (naseljenog u srpskim kućama izbjeglih Srba siromašnim Hrvatima doseljenim 1990-ih godina u RH iz Janjeva na Kosovu). Učenici Srpske pravoslavne opće gimnazije “Kantakuzina Katarina Branković” na Svetom duhu u Zagrebu jedno su vrijeme bili svakodnevne  žrtve verbalnog maltretiranja i fizičkih prijetnji, nasrtaja hrvatskih vršnjaka tako da je škola navodno bila prisiljena promijeniti termine početka i svršetka nastave kako se učenici ne bi istodobno zatekli u autobusima i tramvajima s drugim školarcima. Ni u tim slučajevima, o kojima su izvijestili mediji, a vladajući tek neugodno promeškoljili, krivci nisu sankcionirani. Upravo ta “legitimna” atmosfera nek’ susjedu crkne krava bit će i dalje razlog disfunkcionalnog društva u kojem se nitko neće osjećati ugodno.

Neznanje i nepoznavanje susjeda koji “nije naše vjere i nacije”, pa ga se treba i nije šteta otarasiti na bilo koji način, fitilj je kojim ljudi nahvao (dum Marin) potpaljuju požare kakve je, kad se razbuktaju, vrlo teško ili čak nemoguće ugasiti bez krupnih posljedica. Kardinalno je među hrvatskom mladeži neznanje o srpskom doprinosu hrvatskom habitusu i poziciji u civiliziranom svijetu: u prošlosti i u novije doba. Da je kojim slučajem moguće, a srećom nije i nikad neće biti, da “nacionalno osviještena” šaka jada amputira povijesnu srpsku sastavnicu s hrvatskog civilizacijskog korpusa, ostao bi jadan torzo. Penava, Zekanović, Grmoja, Tomašićka, etc. morali bi, među inim, recitirati Mihanovićeve stihove ili državnu himnu izvoditi kao gluvo kolo iz onih pasivnih krajeva kamena i poskoka, možebitno uz gusle, ojkati ili kao gangu. Tek bi se tada vukovarski gradonačelnik našao u nebranom grožđu: kako se ukipiti u okomici i staviti ruku na novčanik, pardon srce, uz gusle, gluvo kolo, reru ili gangu? Jer, ni srpske djece ne bi bilo, koja bi odnijela sa sobom i Josifa Runjanina, i Petra Preradovića, i Nikolu Teslu, i Vojina Bakića, i Dušana Džamonju…, pa i tolike srpske supruge hrvatskih plemića, vojskovođe (Svetozar Borojević), etc..

Vjerojatno i poluotok Pelješac sa Stonom i Dubrovačkim primorjem što ih je najveći srpski car u zenitu srpske države, prodao Dubrovačkoj Republici za 5000 perpera plus 500 perpera godišnje najamnine. Uz uvjet da Ston i pravoslavni živalj na tom području ne budu pokatoličeni. Što su, dakako, Dubrovčani izigrali. I onda, povijesni ignoranti i neznalice, harangiraju protiv srpske narodne manjine u RH i vuku balvane na europski put Republike Srbije!? Glupost na entu.

h-alter

 

1 comment

  1. Detroit

    Ovaj članak je kao zicer za našeg šovena waruma, komentatora kojemu je mrsko sve što je srpsko.

Odgovori