«

»

tra. 09 2019

Nečastivi u studentskom domu

Nema tog Boga i vjere koji nude prihvatljivo objašnjenje za zločine Darija Kordića.

Da ima Boga, kao što Ga nema, pravomoćno bi osuđen ratni i zločinac protiv čovječnosti Dario Kordić fasovao u Haagu, kad se već sudilo u anglosaksonskom duhu, barem četiri-pet doživotnih kaznâ s prisilnim radom. Ne 25 godina robije, pa nakon odrobijane dvije trećine – 16 i kusur godina – bio pušten na uvjetnu slobodu.Kakav to mora biti Bog ili vrag, koji je kadar dopustiti toliki zločin? Zašto? U čije ime?

I naravno, da Ga ima kao što Ga nema, Kordić više nikad ne bi hodao među poštenim svijetom, kamoli bio pozvan držati predavanje Bog iza rešetaka mladima u Studentskom domu Stjepan Radić u Zagrebu. Makar mu fanovi tipa kontroverznog sisačkog biskupa Vlade Košića i šatoraškog hodočasnika, studentskog kapelana Damira Stojića – koji u Kordiću vide “svetog čovjeka”, valjda utjelovljenje samog Isusa Krista – bosonogi i krvavih koljena gmizali i do Gospe Fatimske.

Ma što Fatimske, do Virgen Morena Guadalupe u Meksiku, i još dalje… Već od spomena imena tog krajnje zazornog lika iz bivše velikohrvatske političko-vojne vrhuške tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, Darija Kordića, dođe mučno u želudcu svakomu tko znâ za Ahmiće nedaleko od Viteza i kakve je zločine HVO činio u srednjoj Bosni za rata u BiH.

Jeziv je, strašniji i od najstrašnijeg horora popis zála što ih je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) u Haagu ugradio u krivnju Darija Kordića, a Žalbeno vijeće 2004. godine potvrdilo najtežu kaznu: 25 godina iza rešetaka. Velikohrvatska politika, koja se ostvarivala zločinom, osuđena je kao udruženi zločionački pothvat. Inspiriran i organiziran iz samog državnog vrha u Zagrebu u kojem su presudnu riječ imali tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i desna mu ruka Gojko Šušak, doseljenik iz kanadske (pro)ustaške emigracije.

Da ih prethodno Svevišnji ili Nečastivi – nitko točno ne zna – nije prethodno pozvao k sebi, te bi dvije muške karijatide nacionalističkog režima jamačno pravile Kordiću društvo u Sheveningenu i igrale preferans sa Slobodanom Miloševićem, prvim gospodarom života i smrti na zapadnom Balkanu. Sekundirao bi im rahmetli Alija Izetbegović.

Dario Kordić velika je hrvatska sramota, ostane li se i samo na njegovoj (su)krivnji za zločin postrojbâ HVO-a nad bošnjačkim civilima 16. travnja 1993. u Ahmićima, gdje je bezbožno/bestidno pobijeno 116 žena, muškaraca i djece svih dobi. Najmlađa žrtva, djevojčica u kolijevci, bila je u dobi od samo tri mjeseca. Ubojice sa šahovnicama na odorama i s krunicama oko vrata divljali su s istim genocidnim ciljem – otimanje tuđeg teritorija i etničko čišćenje – koji je u znatno širim razmjerima sablaznio svijet krvavim Karadžić-Mladićevim pirom u Srebrenici. Za takvo što nema opravdanja i ne može biti razumijevanja. Oprost?

O tom potom, to je osobna stvar i nekakva vjerska floskula, koje se dokazano ne drže ni najbolji među nama, a puna su im usta “logike” za svoje dobro: ako je On oprostio njima, koji su ga razapeli i proboli kopljima, tko smo mi da sudimo jednom Dariju Kordiću i takvima? Kad mu se bez imalo grizodušja klanjaju, ljube mu ruke i duhovni “autoriteti”. Svoja mu pokrivala za glavu skidaju do poda… On je – sic transit – iza rešetaka pronašao Boga, predao mu se dušom i tijelom, a Ovaj ga je spasio i pozvao misionariti – u studenskom domu. Sada. I kojekud u prošlih pet godina na uvjetnoj slobodi. Čudo te vrsti moguće je samo u Bijednoj Našoj.

Da ti pamet stane. Kordić i Bog. Pa još iza rešetaka, gdje Bog kakvim ga “pastiri” hvale “stadu” nema što tražiti niti je pravomoćno osuđen bivši potpredsjednik i član Predsjedništva tzv. HZ/HR Herceg-Bosne zaslužio da ga Svevišnji posjećuje. Ako ga je Nečastivi vodio za velikohrvatsku ruku i nagovorio sudjelovati u programiranom zločinu protiv čovječnosti – pa i vjere koju navodno ispovijeda – neka ga duhovno bedina u uzama i po izlasku s robije nosi kamo god. Samo ne među mladež, koja od Darija Kordića i takvih nema što naučiti.

Ni o Bogu niti o čovjekoljublju. Kordićevom predavanju Bog iza rešetaka nije mjesto u Studomu Stjepan Radić niti bilo gdje drugdje. Nema opravdanja za njegove apologete u Katoličkoj crkvi i izvan nje, koji ga od izlaska iz austrijskog zatvora Karlau u Grazu, kamo ga je Haag deložirao odslužiti 25-godišnju kaznu, vuku od mila do nedraga po kojekakvim tribinama, promocijama, klerikalnim performansima, župnim dvorima, čak državnim slavljima, etc., pa su ga subverzivno, kukavički i zločesto sada dovukli i među studente. Predavati. O čemu? O Bogu iza rešetaka, o svom obraćenju (sic transit), kazni “na pravdi Boga”…

Debelo je u pravu Igor Serdar u ironičnoj opservaciji na angažiranom mostarskom portalu Tačno.netu – indikativno naslovljenoj “Tko je Dario Kordić? Mučenik? Miljenik? Važan faktor hrvatstva? A kome to?” – o ratnim danima “ponosa i slave” u hrvatsko-bošnjčkom ratu.

Dijelu studenata zagrebačkog Studoma Stjepan Radić puknuo je film kad su čuli da im vjerski poslovođe Katoličke crkve dovode Darija Kordića koji je, je li, s preporukom najteže presude Haaškog suda “kompetentan” govoriti o moralu, časti, vjeri i čemu već iz tog repertoara, pa su prekinuli Kordić-Stojićev kvaran performans promocije Nečastivog, prognanog crnog anđela s kič-krilima veličine onih za “San” hrvatskog predstavnika za pjesmu Eurovizije 2019. u tzv. Svetoj zemlji.

“To nismo mogli trpjeti”, tvrde aktivisti, koji su uzvikivali “Dario Kordić – ratni zločinac”, a na jednom paviljonu izvjesili plakat “Dario Kordić – koljač”. Sukob s dijelom auditorija, navodno studentima teologije, bio je neminovan, ali je ipak izbjegnut. Psovke i žestina à la maorski folklor nije vrijedna osobite pozornosti kad već nisu sijevale šake, bubetalo cipelarenje ili se furala krv na licima. Ipak, frka je zapalila medije i političku javnost, uključivo rigidne konzervativce u parlamentu, koji se nisu štedjeli u osudi “komunističke histerije”, a ovi “klerikalno-nacionalističkih provokacija na štetu međunarodnog ugleda RH”.

Britkojezičan je saborski zastupnik Nenad Stazić (SDP) u sabornici osudio skandal u Studomu Stjepan Radić te zatražio očitovanje Studentskog centra, rektora Sveučilišta u Zagrebu, vlade i zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića.

“Predavanje je organizirao don Damir Stojić, katolički svećenik, suorganizator je Zavičajni klub hercegovačkih studenata, a tko bi drugi?” – tvrdi Hina da je Stazić iznio stajalište Kluba zastupnika SDP-a. “U publici je bio očekivano i Joe Šimunić (bivši ‘vatreni’ nogometaš, op. a.), poznat po tome što je na stadionu urlao ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’. Kordić je bio predsjednik Tuđmanove paradržave Herceg-Bosne. Kordić je bio i na ‘Hodu za život’ Željke Markić. Bori se za život nerođene djece, ali mu životi rođene muslimanske djece nisu značili ništa. U normalnim zemljama, predavanja drže akademici, profesori i književnici, a u Hrvatskoj to čine ratni zločinci.”

Na Stazića se sručila žestoka paljba uvrijeđenih s tzv. demokršćanske desnice, koja i inače sektaški/interesno ne trpi kritiku klerikalne i nacional-idealističke, “domoljubne” indoktrinacije društva.

“Njegovo izlaganje”, izvijestila je Hina, “izazvalo je reakciju HDZ-ovaca – Božo Ljubić je ustvrdio da je uvrijedio sve Hercegovce, Ivan Šipić da je uvrijedio Katoličku crkvu, a Ivan Šuker ga je optužio za mržnju prema Hrvatima u BiH, dok mu je predsjedavajući Željko Reiner dodijelio opomenu zbog vrijeđanja stranaka i pojedinaca. Željko Glasnović (Neovisni za Hrvatsku) je kazao kako je Kordić najčasniji čovjek kojeg je ikad upoznao. ‘Dok ste vi žderali po švedskim stolovima, on se borio’, rekao je Glasnović na što mu je Stazić uzvratio kako on ima medalju Bljesak i Spomenicu Domovinskog rata koju mu je dao predsjednik Franjo Tuđman.”

Kordićevo “svjedočanstvo vjere” pod egidom Boga iza rešetaka radikalno je podijelilo i sukobilo javnost, ali nije promijenilo neupitan pravorijek haaških arbitara. Velikohrvatstvo i “otkriće” Boga iza rešetaka, sic transit, imalo bi prebrisati Kordićevu neoprostivu angažiranost na strani zločina – etničkog čišćenje Bošnjaka i Srba s tzv. hrvatskih prostora tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, progona i ubojstava, silovanja, pljačke, paleža, egzekucija bez suda, etc.? Malo sutra.

“U pravu postoji institut koji kaže da čovjeka nakon proteka kazne, što je Dario Kordić odslužio, nitko nema pravo prozivati zbog toga“, komentirao je ministar uprave Lovro Kuščević uoči vladine sjednice slučaj Kordićevog ‘svjedočanstva vjere’ u Studomu. “Kordić je dao svoj doprinos u ratu, a očito je i pogriješio. To što je pogriješio, to je i odslužio.”

Na tu je obranašku izjavu lika, kojem novinari spočitavaju da u svjetovnom životu pozdravlja s “Hvaljen Isus i Marija” reagirala ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak: “Kazna jest odslužena, međutim, treba uzeti u obzir da se poruka šalje ne samo onim što se govori nego i cijelim sklopom nečijeg životnog puta, i da treba biti oprezan u tim situacijama. Pogotovo kad se organizira nešto i u prostorijama Studentskog centra”.

Kakav vražji oprez!? Koga, zašto i prema komu ili čemu? “Nestranačka” (sic transit) ministrica Divjak vrlo je pouzdana kao zavrtanj u vlasti/vladi. Kao takva nema ništa protiv činjenice da je ta vlast/vlada, uključivo gaf-predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović, jasno dala znati da suštinski ne priznaje odluku Žalbenog vijeća ICTY-ja, kojom su potvrđene osuđujuće presude šestorici b-h Hrvata iz političko-vojnog vrha tzv. HZ/HR Herceg-Bosne (Jadranko Prlić & comp.) na ukupno 111 godina zatvora, nakon čega je Slobodan Praljak smjesta iskapio smrtonosni otrov.

Žalbeno je vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju potvrdilo da je u BiH postojao međunarodni oružani sukob i stanje okupacije te da je postojao “hrvatski udruženi zločinački pthvat s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH”. U tome je sudjelovao i Dario Kordić i za to fasovao najvišu kaznu.

Ministrica Blaženka Divjak, je li, nema ništa protiv toga da vlada, čiji je dio, otvoreno podupire tzv. trećeentitetku politiku HDZ-a BiH i miješa se u unutarnje stvari susjedne suverene države. Pod smežuranim smokvinim listom tzv. obrane jednakopravnosti Hrvata s ostala dva konstitutivna naroda te europskog puta BiH. Istodobno, slizan sa separatističkim mainstreamom Republike Srpske, nakon izbora za Predsjedništvo BiH lani 7. listopada, gdje je HDZ-ova uzdanica Dragan Čović glatko izvisio, službeni Zagreb više ne kontaktira s hrvatskim članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem ni s bošnjačkim Šefikom Džaferovićem.

Oni se zalažu za jedinstvenu, građansku državu BiH u Europi, što je sušta suprotnost svemu što je značila paradržavna tvorevina tzv. HZ/HR Herceg-Bosna i za što se i kako se “borila” velikohrvatska skupina osuđenih u Haagu na dugogodišnju robiju. Među kojimau je visoko kotirao i očito još itekako kotira Dario Kordić.

Dogovornim velikopolitikama Srba i Hrvata, BiH je imao biti podijeljen među njiima, a dijelovi pripojeni matičnim zemljama. I zato se vodio rat. I zato su se Tuđman i Milošević sastajali navodno pedesetak puta. Što osobno, što posredstvom izaslanika od povjerenja. I zato su srpska i hrvatska vojska u BiH surađivale protiv bošnjačke Armije BiH i uvezenih mudžahedina, pa su Hrvati, za vreće tadašnjih DEM-ova i kojekakve poročne usluge punili naftom Karadžić-Mladićeve tenkove. A Srbi preko svog teritorija propuštali masovne zbjegove Hrvata iz srednje Bosne kad su ih osvetnički za Ahmiće, etc. pritisnule bošnjačke postrojbe.

To je priča bez kraja i konca. I još dugo neće biti ispričana onako kako se i zašto dogodila tragedija svih triju tzv. konstitutivnih naroda i inih žitelja u BiH. Imperijalne, separatističke i ine zle ideologije nisu izumrle nakon što je svijet pritisnuo usijene glave na oružanu utihu ni haaškim presudama operativcima krvoprolića: najviše Srbima, pa manje Hrvatima i nešto Bošnjacima, što i jest prirodni slijed krivnje.

Istina, pred licem pravde nisu se našli ni svi krivci, pogotovo ne medijski huškači, koji već neko vrijeme pojačano sapunaju dasku miru i međuetničkoj snošljivosti. Velikosrpska ideja nije ništa zlokobnija od velikohrvatske, a obje su početkom 1990-ih godina i manje-više istim metodama nastojale istrijebiti Bošnjake, brojčano dominantnije u BiH od Srba i Hrvata zajedno, svesti ih na mizernu enklavu, tzv. muslimansku džamahiriju u okolici Tuzle. Jer, što islam ima tražiti u kršćanskom habitusu Starog kontinenta. Ta politika opasnih namjera, iako oružje tihuje, itekako je još na djelu.

Lik koji je bio u samom političko-vojnom mainstreamu tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, Dario Kordić, zajedno s rečenim Draganom Čovićem – do 1990. zauzeti komunist s “crvenom knjižicom” SKJ, od te godine gorljivi nacionalist i kvazischindlerovski (glede i u svezi bošnjačke robovske radne snage iz konc-logora HVO-a) šef mostarskog Sokola – dakle, takav lik ima obraza, savjesti i smjelosti misionariti među zagrebačkim studentima o tomu kako je Bog bio s njim iza rešetaka.

A gdje je bio Bog dok je bio na slobodi, a Kordićevi su, Prlićevi, Praljkovi, Stojićevi, Bobanovi, pa i Čovićevi, etc. naoružani podanici ubijali i etnički čistili, minirali džamije i pravoslavne bogomolje? Netko je to zapovjedio i netko izvršavao zapovijedi. Netko je, kad je postalo stani – pa’ni s civiliziranim svijetom, ispraćao b-h Hrvate iz zagrebačke Zračne luke u Haag, a danas mirno ubire državnu apanažu saborskog zastupnika HDZ-a, povlašteni je umirovljenik ili general s jorgan-planine, muenchenske bojne, šank-divizije, etc. Ima računa/interesa čuvati leđa Kordiću i krčiti mu put kao “svetom čovjeku”. Sic transit.

Nitko od tih ne zna kazati – nitko ih ni ne pita – zašto Kordićev Bog, na slobodi i prije no što je zašao iza rešetaka, tih krvavih 1992-1993-ih godina u BiH nije zaustavio poganu ruku zločincima. Svim zlotvorima, ne samo tima sa šahovnicom na odori i krunicom oko vrata. I sada je obraćeniku Kordiću vjerovati u kakvoj je svetoj ljubavi s Bogom, jer ga je Ovaj pohodio iza rešetaka, čuvao svih 16 i kusur godina, do 2014. kada je pušten na uvjetnu slobodu te napokon izveo pred istomišljenike po onom za što je odrobijao u Sheveningenu i zatvoru Karlau.

Dario Kordić ni po čemu nije blizu aureole hrvatskog mučenika, pravednika nad pravednicima, same srčike nacionalne svijesti i domoljublja. Sic transit. To što ministar Kuščević nešto petlja o rehabilitaciji, može zakvačiti mačku o rep. Za Kordićev tip dugotrajne zatvorske kazne i karakter krivnje, rehabilitacijski je rok 20 godina od izlaska iz zatvora.

Nešto valjda znači i to da, ako ćemo o međunarodnoj neprihvatljivosti, da je Kordić ponovno na američkom popisu dvjestotinjak persona non grata, kojima je zabranjen ulazak u SAD. Oni pak s rigidne političko-klerikalne desnice, što ga drže na dlanu kao zaslužnika ili nacionalni uzor mladeži, neka si ga slobodno vode kući za privatno obožavanje među četiri zida. Ali pravomoćno osuđeni ratni i zločinac protiv čovječnoti Dario Kordić nije “materijal” ni za spominjati u bilo kojoj pozitivnoj kombinaciji, kamoli ga puštati među mladež.

Pokojni se Ivo Brešan proročanski obračunavao s političko-klerikalnom dogmatikom u “Nečastivom na Filozofskom fakultetu”, ali obračun nije završio valjda samo zato jer, dok je pisao jedno od svojih najboljih djela, nije znao za Darija Kordića & comp., nije još bilo Ahmića, srednje Bosne, tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, HVO-a i sveg zla iz rata u BiH.

A vrag će znati koliko će posljedice još kontaminirati međuljudske, međuetničke i međudržavne odnose u toj nesretnoj zemlji, I šire na tzv. brdovitom Balkanu. Rovitom ozemlju, gdje su ljudi nahvao (dum Marin) povijesnim valjda usudom udarali kontru ljudima nazbilj. Nečastivi u Studomu Stjepan Radić, među studentima, s ironičnom krilaticom Bog iza rešetaka veći je apsurd hude tradicije od ičega sličnog. U tom se ozračju nikomu ne piše dobro.

“Dario Kordić nije Hrvatska koju želimo ni Hrvtska u kojoj želimo živjeti”, poručuje saborski zastupnik Mirando Mrsić. “Želimo da Hrvatska bude drukčija.” Vladajuće u BiH, bošnjačka Stranke demokratske akcije izdala je priopćenje o skandalu među zagrebačkim studentima:

“Zastrašujuće je i gnjusno da osoba koja je naredila da se strijeljaju nedužni civili drži predavanje mladim ljudima, u organizaciji obrazovne institucije i vjerske zajednice koje bi trebale promovirati moralne i vjerske vrijednosti, a ne afirmirati zločinačko nasljeđe. Postavlja se pitanje zašto Crkva i Sveučilište pokušavaju od ratnog zločinca napraviti uzor za mlade ljude i zašto šalju užasnu poruku žrtvama u Ahimićima i to baš uoči obljetnice masakra”.

Studenti koji su slušali predavanje jamačno nisu upućeni u pojedinosti masakra jer, da jesu, nitko ne bi došao na sramotno predavanje, za koje ne može biti nikakvog razumijevanja. Kamoli opravdanja. U Ahmićima su koljači HVO-a zvjerski ubili 116 bošnjačkih civila. Trideset dvije žene i 11 malodobnika. Tromjesečna beba u kolijevci bila je najmlađa žrtva, a najstarija žena u dobi od 81 godine.

Kakav to mora biti Bog ili vrag, koji je kadar dopustiti toliki zločin? Zašto? U čije ime? Kakva bi to morala biti kušnja, kojom floskulom “pastiri” zamrače svako razložno pitanje na koje vjera nema prihvatljiv odgovor? Nema ga niti na Darija Kordića.

Indikativna je glede i u svezi tweet-opservacija bivše HDZ-ove premijerke, kojom je opalila zvučnu pljusku kompletnom državno-političko-crkvenomu mainstreamu RH: “Osuđeni ratni zločinci drže predavanje a osuđeni za ubojstvo ugledni su gosti onima koji u Jasenovcu neće govoriti, ali su zato na molitvenim doručcima kod onih koji osuđenim ratnim zločincima ljube ruke. Laku noć”.

h-alter

2 comments

  1. Blok B

    Većina svijeta ide dva koraka naprije, jedan unazad, a u Hrvatskoj se ide jedan korak naprijed, dva nazad. Zaglibili smo, je rovakvima odgovara povratak u ništavilo.

  2. Vitrina

    Remetilači faktor hrvatskog društa, jasno je i iz ovog primjera je Katolička crkva u Hrvata.

Odgovori