«

»

srp. 11 2018

Naš novac koji to nije

Novac u drugom stupu nije naš jer ga ne možemo dobiti odjednom, niti imamo pravo odlučivanja o upravljanju njime. Ako umremo nakon odlaska u mirovinu, on neće pripasti našim obiteljima, pa ni državi. U medijima pravo glasa nemaju zagovornici istinske transformacije obaveznog drugog stupa u dobrovoljni

Ostat ćemo bez penzija, sudeći prema glavnim domaćim medijima proteklih desetak dana. Pritom kažu da je krivac država, odnosno njezina tek u kratkim crtama najavljena reforma mirovinskog sustava. Svedimo problem na ključni dio: radnicima bi po novom Vladinu planu bilo omogućeno napuštanje drugog stupa mirovinskog osiguranja u trenutku umirovljenja, ne prije toga.

Drugi stup, kao što znamo, obvezujući je mehanizam kojim se četvrtina naših mirovinskih doprinosa iz plaće prepušta bankovnim fondovima koji bi ih trebali oploditi na tržištu. Ali fondovi su kroz 16 godina postojanja drugog stupa učinili u tom pogledu isključivo štetu. O tome smo pisali ovdje već i na desetke puta, pa zasad podsjetimo samo da izračuni – oko kojih se odjednom svi slažu – pokazuju da će s drugim stupom svega jedan do tri posto osiguranika imati veću penziju od one koju bi imali samo kroz prvi stup, nekapitalizirani, temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti. A tu je riječ o pojedincima s plaćom najmanje dva i pol puta većom od prosječne. Europska komisija je uočila tu i neke druge alarmantne činjenice u vezi mirovinskog sustava te je zatražila njegovu sanaciju, uz svoj diskutabilni zahtjev da se pomakne dobna granica umirovljenja.

Banke su se u poslovanju radničkom mirovinskom štednjom pokazale kao kronični gubitaši. Upada u oko da su istodobno naplatile izuzetno visoke naknade za svoj rad s drugim stupom

Preskočit ćemo potonji zasebni aspekt ove materije koji smo također već bili analizirali i koncentrirati se isključivo na temu drugog stupa, odnosno Vladine nakane koje sad trpe gotovo unisone napade, čak i unutar vladajuće koalicije. Osnovna reformska inovacija, dakle, sastojala bi se u vjerojatnom sukcesivnom prelijevanju osiguranika na kraju radnog vijeka iz drugog stupa u prvi, gdje je već bilo preuzeto tri četvrtine njihovih davanja za mirovine. Točnije, njihova ušteđevina, od one izdvojene četvrtine, prebacila bi se tad u prvi stup.

Time bi se anulirala gora startna pozicija za buduće nove umirovljenike, oštećene bankovnim eksperimentom, ali bi i dalje na snazi ostali katastrofalni efekti drugog stupa po javne financije, znamo li da se on ne bi ugasio. Štoviše, nudi se postupno povećanje izdvajanja u nj, pa se u tome apsurdno kompromisnom rješenju paralelnog očuvanja i suzbijanja drugog stupa krije neizrečena proturječna motivacija i ovisnost vladajuće politike, te jezgra svih naših brojnih problema s drugim stupom uspostavljenim pod izlikom da nam prvi više ne uspijeva osigurati budućnost. I ne treba sumnjati da bi se sadašnja opozicija na mjestu Vlade postavila jednako tako, kao što je uvijek i bio slučaj s ovime. Još uvijek nam treba naime poslušno zadovoljiti financijaškog Moloha, a da se pritom umirovljenički narod ipak ne izgladni momentalno do smrti.

Banke su se u poslovanju radničkom mirovinskom štednjom pokazale kao kronični gubitaši. Upada u oko da su istodobno naplatile izuzetno visoke naknade za svoj rad s drugim stupom, pa se izlika za neuspjeh traži u strukturi njihova ulaganja za koju se opet krivi država. Preko 70 posto novca iz davanja od sedam milijardi kuna godišnje, ili blizu stotinu milijardi ukupno, uloženo je u državne obveznice. Pa se traži ukidanje takve političke prinude i mogućnost ulaganja većeg postotka u dionice poduzeća na burzi, te podizanje udjela drugog stupa.

Jasno, nitko nije rastumačio zašto bi fondovi zaslužili još više novca, ako su i s tridesetak postotaka od jedne četvrtine radničkih davanja na tržištu već – propali. Kaže se i da kapitalizacija mirovinske štednje kroz obrt na burzi djeluje ekonomski poticajno, no viđeni su jedino negativni poticaji banaka koje su u drugom stupu dobile platformu za podzemni utjecaj na nacionalnu privredu. Kako u Hrvatskoj, tako i u drugim tranzicijskim državama kojima je Svjetska banka onomad bila ekskluzivno namijenila model drugog stupa. Ali gotovo sve one su ga odbacile ili mu smanjile ulogu, osim Hrvatske. Mi ćemo ga pak reformirati na neviđeni način koji u tehničkom vidu predstavlja samo prebacivanje distribucije ušteđenog novca s bankovnih tijela na državna, pa će jedini preostali oštećenik biti ubuduće država. Uz napomenu da njezin dug jest dug sviju nas, osim što je obaveza aranžirana zaobilazno.

– Bez ozbiljnog zahvata u drugi stup i, mimo njega, povlaštene mirovine, nećemo postići adekvatnost mirovina iz rada – rekla nam je Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske koji sudjeluje u Nacionalnom vijeću za umirovljenike, savjetodavnom tijelu Vlade, i u radnoj skupini za izmjene i dopune Zakona o mirovinskom osiguranju.

Hrvatske radničke mirovine u odnosu na prosječnu plaću najmanje su u Europskoj uniji, no zato trošak povlaštenih mirovina – braniteljskih, političarskih itd. – odnosi približno koliko i drugi stup.

Od 39 milijardi kuna za isplatu penzija u Hrvatskoj godišnje samo se 22 milijarde osiguravaju davanjima iz plaća, a 17 se nadodaje iz budžeta. Da nema drugog stupa ni povlaštenih mirovina, manjak bi se sveo na šest do sedam milijardi, no problem je u dugoročnoj akumulaciji javnog duga generiranog stalnim izdvajanjem za te ekstratroškove. Jednostavno, država je nedostajuće milijarde, poslane u drugi stup, nadoknađivala posudbom kako bi isplatila tekuće penzije. Od bankovnih fondova kojima je proslijedila četvrtinu mirovinskih davanja isti novac skupo je posuđivala, kroz prodaju obveznica, i vraćala ga natrag u javni sustav.

Takav koncept može se činiti tragično stupidnim, kao što i jest, ali samo iz pozicije radnika i javnosti, ne i banaka koje su izuzetno profitirale, a one diktiraju igru i mažu narodu oči koliko god mogu, kao što ćemo i pokazati.

– Ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić nije ukinuo drugi stup, kao što se često tvrdi, ali je začeo njegovu reformu i već to je obeznanilo bankare koji osobito kvalitetne zagovornike imaju u takozvanoj ljevici, poput Davorka Vidovića, Miranda Mrsića, Silvana Hrelje, Domagoja Hajdukovića, Branka Grčića ili Krešimira Beljaka. U zboru s njima pjevaju znanstvenici i novinari neoliberalnog spektra, kao što su ekonomisti Danijel Nestić i Velimir Šonje ili komentatori Gojko Drljača, Hrvoje Vojković, Ljubica Gatarić i slični – dodaje Jasna Petrović.

Naša sugovornica ističe da nigdje nema npr. znanstvenika koji su zagovornici istinske transformacije obaveznog drugog stupa u dobrovoljni.

– Zašto se ne objavljuju analize i ocjene Ljube Jurčića, Drage Jakovčevića, Gojka Bežovana, Vladimira Čavraka, Snježane Andrijević, Guste Santinija i drugih? Zato što su mediji pod cenzurom, previše financijski uvezani s bankama te financijskom industrijom u cjelini – zaključila je Petrović, podsjetivši nas tako da je Snježana Andrijević još 2010. u radu ‘Planiranje umirovljenja i obratna hipoteka’ znanstvenim metodama ukazala na neisplativost i štetnost drugog stupa.

Štoviše, danas Jasna Petrović raspolaže rezultatima triju novijih znanstvenih studija koje nalaze kako bankovni fondovi imaju dosad već preko 9,3 milijardi kuna realnog gubitka – imamo ga zapravo svi mi koji izdvajamo od plaće za mirovinsko osiguranje. Pored toga, ona napominje i da je Ivo Sanader doživio politički krah baš netom nakon javnog kritiziranja drugog stupa i iskazivanja namjere da ga ugasi. Dovodili su taj mehanizam nakratko u pitanje i Zoran Milanović te Radimir Čačić, no tek je EU naspram Svjetske banke presudio da se poduzmu neki zahvati, a onda se probudio bankovni marketing.

Navedeni mediji i novinari počeli su tako mlatiti koješta o više aspekata drugog stupa i pretpostavljene reforme. Najviše se govori o tome da će država oteti našu ušteđevinu, da će nacionalizirati drugi stup, odnosno privatnu imovinu svih osiguranika. To je naročito eksplicitno rekao Ivan Vrdoljak, koalicijski partner Andreja Plenkovića, premijera koji stoji iza najavljene reforme. Posrijedi je stara propagandna laž s kojom se početkom stoljeća i ušlo u kapitalizaciju mirovinske štednje. Odvojeni novac nije naš jer ga nemamo mogućnost dobiti odjednom, niti imamo pravo odlučivanja o upravljanju tim sredstvima na tržištu. Ako umremo dan ili godinu ili deset godina nakon odlaska u mirovinu, on neće pripasti našim obiteljima, pa ni državi, nego opet – bankovnim fondovima.

Ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić nije ukinuo drugi stup, kao što se često tvrdi, ali je začeo njegovu reformu i već je to obeznanilo bankare – kaže Jasna Petrović

Što je još zanimljivije, u fondovima više uopće nema živog novca koji je oduzet državnoj blagajni, samo potraživanja u vidu obveznica ili dionice. Država će tamo zateći vlastiti dug prema umirovljenicima, preuzimajući distribuciju prikupljene ušteđevine, te ga otplaćivati prema mjesečnim državnim izdacima za penzije. Drugim riječima, nema prostora za zloupotrebu tobožnje nacionalizacije jer je već utrošen, inače ne bi bilo načina za krpanje budžetske rupe nastale razdvajanjem sustava na dva stupa što faktično postaje najveći pojedinačni generator duga i siromaštva u Hrvatskoj.

A da iza svega stoji davni plan Svjetske banke i svjetskih banaka, pokazuje činjenica da banke koje posjeduju mirovinske fondove u ovoj zemlji u većini nikad nisu osnovale tzv. Mirovinska osiguravajuća društva (MOD), zakonski ovlaštena za distribuciju mjesečnih uplata penzionerima. Od ušteđevine, dakle, koju fondovi prikupljaju pa je zatim prebacuju u MOD-ove za svakog novog penzionera na kraju njegova radnog vijeka. Očito su banke dugo planirale prepuštanje distribucije državi jer je samo jedna od njih – austrijski Raiffeisen – osnovala svoj MOD, a potom ga nedavno prodala slovenskom Triglav osiguranju.

Banke će tako izbjeći pretjerano izlaganje političkom stresu, jednom kad krenu masovnije isplate premalenih anuiteta iz drugog stupa.

Kamufliranje fondovskog ambisa

Sljedeća najveća podvala, uz tvrdnju o koruptivno motiviranoj nacionalizaciji, svakako je ona kojom se nastoji izbjeći efekte istine o silnom gubitku fondova. To banke, uz pomoć medija, pokušavaju izvesti pomoću inzistiranja da država proširi dodjelu posebnog dodatka na mirovine od 27 posto na sve umirovljenike, bez obzira na generacijski status. Riječ je ujedno o formalno najsloženijem instrumentu najnovije prevare s drugim stupom, jer je malo kome jasno zašto neki imaju taj dodatak, a neki ne, i jer u krajnjoj liniji zvuči itekako prihvatljivim stav da bi svima trebalo biti isto. Nema veze, ravnamo li se po bankama, što je taj dodatak uveden baš da bi jednu oštećenu grupu umirovljenika poravnao s ostalima.

U osnovnim crtama, državni dodatak od 27 posto nije ništa doli kompenzacija starijim penzionerima koji i dalje uplaćuju samo u prvi stup, budući da je obavezanost na drugi u času njegova pokretanja uključivala samo radništvo mlađe i srednje životne dobi. No prije toga je starijoj generaciji bila uvedena nova metoda obračunavanja tzv. aktualne vrijednosti mirovine (AVM), pri čemu su nepravedno vrednovani manje za nevjerojatnih 42 posto. Kad je zahvat raskrinkan, a moralo se to desiti brzo, donesene su specijalne zakonske mjere o nadoknadi štete. Ipak, tada banke koriste evidentnu unesrećenost nove skupine radnika, o čemu same sve najbolje znaju. Nadolazeće generacije još uvijek uplaćuju u prvi stup, pa njih također nešto košta, makar proporcionalno, isti onaj neprimjereni obračunski pristup. Zato banke prve proturaju zahtjev o širenju dodatka od 27 posto na sve umirovljenike, namjesto uvođenja razmjernog dodatka koje bi bilo opravdano, dok većina medija to složno preuzima. Izvorni smisao dodatka od 27 posto u međuvremenu pada u zaborav, naročito zato što mu svrha postaje prikrivanje gubitaških rezultata fondova i sve raširenije spoznaje da će kombinirane penzije iz prvog i drugog stupa biti u prosjeku oko 500 kuna manje od onih koje se plaćaju samo iz prvog. Osim za vojsku i policiju koje su kompletno vraćene u prvi stup, valjda zato da ne bi zapucale kad shvate suštinu priče.

I to je u biti sva strategija financijske industrije koja stalno traži bolje načine za isisavanje radničkog i javnog novca. Prema njoj, država bi trebala preuzeti brigu o šteti i odgovornost u punom smislu, iako jedina krivnja s te strane ostaje na političarima koji su državu zloupotrijebili već prihvaćanjem drugog stupa radi bankovne koristi. Kad preuzme brigu, ona će posredovanjem javnih financija pasti svima nama na leđa. Prebacivanjem na državu tako nije postignuto ništa spasonosno osim po sve bolje kamuflirane glavne krivce, banke i njihove servisere u politici, ekonomskoj znanosti, medijima.

 

 

 

4 comments

Skip to comment form

  1. Mrsunja

    Ako te na istom mjestu napadne isti čovjek i otme novac, zar nisi kreten? Ili ne ideš više tim putem, ili i ti poneseš toljagu. Država Hrvatska je taj razbojnik.

  2. Zambata

    “Novac u drugom stupu nije naš jer ga ne možemo dobiti odjednom, niti imamo pravo odlučivanja o upravljanju njime.”

    Pa niste ga ni uplatili.
    Taj novac je uplatio poslodavac, a služi za isplatu dijela mirovine.
    Zašto bi bio isplaćen odjednom? Zato što je uplaćivan godinama?
    Pisac i komentator, trkeljaju, samo da nije u njima.

    1. sex pistol

      Ti se napio maksuzije kao i Zeitgeist. Ne znaš gdje si šupalj dok prst ne uguraš. O čemu ti trkeljaš?!

      1. Zambata

        Šupčino, pokenjaj se kod kuće, a ne na portalu.
        Ako nemaš nešto pametno napisati, začepi labrnju.

Odgovori