Moj Odlazak iz Knina. Naš Dolazak u Knin

Hrvatska ”Olujom” slavi pobjedu u ratu. Međutim, može li i treba li zajednica, sve u svrhu zajedništva, ratnu pobjedu, rat kao takav, istovremeno gledati i kao poraz ljudskosti? Jer nakon rata trebao bi doći mir, stanje u kojem društvo treba inzistirati na zajedništvu što je uvjet prosperiteta cjelokupne zajednice.

Ovo pišem kao netko tko se rodio u Kninu, u miješanom braku. Svi zajedno živjeli smo u kući majčinih roditelja. S ocem, majkom i sestrom napustio sam Knin 1992. godine. Tada sam imao nepunih jedanaest godina. Toga dana bila je i slava s majčine strane, Časne verige. Trajno sam zapamtio taj datum, 29. januara. Otišli smo na otok Brač. Vratili smo se četiri godine kasnije, opet u januaru.

Pamtim neopisivu sreću kada sam čuo da je rat gotov i kako ću, tako sam barem mislio da će biti, nastaviti sa životom tamo gdje je stao u januaru 1992. Ali siječanj 1996. i onih nekoliko mjeseci, od ”Oluje” do tada, kada sam prije trajnog povratka povremeno dolazio u posjet baki i teško, smrtno bolesnom dedi, pokazali su mi da bezbrižnosti i ljepote moga Knina više nema.

Sjećam se prizora hrpa smeća ispred i iza gotovo svake zgrade po glavnoj kninskoj ulici. To zapravo nije bilo smeće, to su bile osobne stvari Kninjana i koji su sve do jučer tu živjeli.

Roba, ormari, kreveti, police, televizori, fotografije letjeli su iz zgrada sa svih katova preko balkona i kroz prozore, kuda je bilo lakše.

Ako je rat samo prelazno stanje u koje su nas usmjerile okolnosti što nadilaze svaki individualni napor da do rata ne dođe, a za koje se nadamo kako vodi u što trajniji mir, nije li onda svrsishodnije da se budućim naraštajima posreduje značenje rata kao opomena da se, ako je moguće, rat više nikad ne izabere

Sjećam se i kako sam s tih kninskih hrpa, neposredno minulog života, u ruke uzimao fotografije u nadi da ću ugledati nekoga koga znam. Danas mi je žao što te fotografije nisam sačuvao. Ljudi više nije bilo.

Na koji način jedna zajednica može mjeriti takvo vojno čojstvo, a kojim vrijednosnim aršinom tragične posljedice toga čojstva?

Mogu li pobjednici čista srca kazati – mi slavimo pobjedu – koja je za sobom, u vojnom smislu, ostavila oslobođeni teritorij, ali istovremeno u ljudskom smislu, i zemlju očišćenu od domicilnog stanovništva, civilne žrtve, pljačku, otimačinu i kuće bez krovova, a ljude, njih dvjesto hiljada, pozivala na ostanak, ”tobože jamčeći im sva njihova prava”, a u stvari ih ispratila na put od ognjišta u nepovrat.

Kao dijete sam mislio da se rat događa kako bi se sačuvao ovaj bezbrižni i nevini način života kojim sam do tada bio ispunjen. Odrastanje u Kninu, tih mojih prvih jedanaest godina, bilo je razigrano djetinjstvo, zapamćeno kao najbolji od svih mogućih svjetova, idealan po svim kriterijima. Naše dječje ideale jednog prelijepog života nije trebalo braniti.

Nažalost, drugi su odlučivali umjesto nas. Moćniji su odlučili braniti ideale silom. Dijete je ostalo zbunjeno.

Brani se pravo čovjeka da bude čovjek, da se ostvari u svoj punini postojanja. Istodobno ta metoda razara i uništava upravo to što brani: život, čovjeka, društvo i zajednicu… Ljudskost uzmiče jer ne želi pristati na takve metode. Prije će pristati na poraz. Poraz koji je zapravo pobjeda.

U našem, ali i u svakom takvom slučaju ti ideali imali su vijek trajanja. Kod nas su trajali daleko kraće od vremena potrebnog suprotstavljenim stranama da dođu na mjesto protivnikovih najvećih pobjeda ili poraza, bilo vojnih, bilo ljudskih. U Knin.

Ako je rat samo prelazno stanje u koje su nas usmjerile okolnosti što nadilaze svaki individualni napor da do rata ne dođe, a za koje se nadamo kako vodi u što trajniji mir, nije li onda svrsishodnije da se budućim naraštajima posreduje značenje rata kao opomena da se, ako je moguće, rat više nikad ne izabere.

Mislim na najintimniju povezanost svojstvenu zajednici kojoj smo pripadali, a na koju smo i u svakom budućem sutra osuđeni – gdje dojučerašnji sugrađani najednom ubijaju jedni druge.

Pogotovo kada pobjeda, u tome isprepletenom zajedništvu kakvo je bilo naše, i koje se nije silom trebalo razdvajati, za posljedicu ima egzodus dvjesto (neki izvori govore i do dvjesto pedeset) hiljada sugrađana, komšija, kumova, rodbine i familije protjeranih iz vlastitih kuća doslovno preko noći politikom ”humanog preseljenja”.

Paradoks rata kao puta sile koji vodi do mira i nasljeđe koje takav put ostavlja, za svako je buduće, postratno društvo poput koprive. Naprosto, mora ga se primiti s obje ruke. Opeći će, zaboljeti, ali s vremenom prestat će da boli i peče. To je doprinos zajedništvu.

Hrvatska ”Olujom” slavi pobjedu u ratu. Međutim, može li i treba li zajednica, sve u svrhu zajedništva, ratnu pobjedu, rat kao takav, istovremeno gledati i kao poraz ljudskosti? Jer nakon rata trebao bi doći mir, stanje u kojem društvo treba inzistirati na zajedništvu što je uvjet prosperiteta cjelokupne zajednice

Može li se to dvoje, herojsko viđenje rata i istovremeni poraz ljudskosti nekako približiti i gledati zajedno? Mora. Jer stvarnost ih ne razdvaja. To čine pobjednici i pobijeđeni.

Izgleda da današnji čovjek još nije dosegao svijest koja vidi da rat čine ljudi, mi, i da je sva posljedična dehumanizacija zapravo ljudska, naša, osobna patnja u kojoj su žrtve, i pobjednici i poraženi. Svaki na svoj način.

Ostaje li išta u ratnim okolnostima što nadilazi nacionalni interes? Rat se pravda neprijateljem pa se vlastiti opstanak uzima kao mjera svih stvari. I jedni i drugi u rat kreću s istim opravdanjem. Pa onda kada dođe jedan svijet, ode, nestane onaj protivnički, drugi. Mjesto postaje ne-mjesto, a ljudskost ustupa mjesto neljudskom.

Drugačije i ne može biti. Naime, na metode kojima se služi neljudskost, ljudskost ne može pristati. U suprotnom bili bi isto. Valja oteti zaboravu onu: iznad naroda je ljudskost. Nažalost, ta je očito bila neprihvatljiva rukovodećim političarima s kraja osamdesetih i početka devedesetih.

Možda se zato danas odlazak mjeri Dolaskom. Za obje strane, srpsku i hrvatsku, pisan i mišljen s velikim D. Međutim i Odlazak bi valjalo pisati i misliti s velikim, još i većim O.

Sve to bila je i jest ”Oluja”. Ne samo vojna pobjeda. Teško društvu kada je suočeno s izborom da mu je vojna sila, odnosno rat, jedini put za mir. Pobjednici samo vide ratnog heroja, poraženi poraz ljudskosti.

Valjda će Dolazak u Knin potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića doprinijeti da će naša pokoljenja gledajući u ratnog heroja vidjeti i poraz ljudskosti.

autograf

2 comments

  1. Izuzetno emotivno svjedočanstvo sa zakljucima koji bole.

    • Maki on 07.08.2020 at 17:36

    “Hrvatska ”Olujom” slavi pobjedu u ratu. Međutim, može li i treba li zajednica, sve u svrhu zajedništva, ratnu pobjedu, rat kao takav, istovremeno gledati i kao poraz ljudskosti? Jer nakon rata trebao bi doći mir, stanje u kojem društvo treba inzistirati na zajedništvu što je uvjet prosperiteta cjelokupne zajednice.”

Odgovori