Mitovi pucaju, a socijalna bomba čeka iza okuke

Dvije ključne ideološke komponente su obilježavale hrvatsku društvenu i političku realnost u proteklom desetljeću. Ustaše su, pod krinkom sudjelovanja HOS-a u Domovinskom ratu, normalizirane ako ne kao legitimna politička opcija, onda barem kao iznimno vrijedna kulturna baština. Svako dovođenje u pitanje takvog statusa tretirano je kao podrivanje hrvatstva kao takvog. S druge strane, široko se rasprostranilo shvaćanje ekonomije kao prostora predviđenog za teror državne birokracije i uhljeba nad inicijativama privatnog poduzetništva. Pokušaji sagledavanja malo šire slike prokazivani su kao ekonomska neupućenost ili naivni socijalizam.

Postojali su i postoje i dalje akteri i političke opcije koje su uspješno opiru normalizaciji tih stavova kao “službenih” i legitimnih. Međutim, čini se kako bi ključnu prijetnju aspiracijskim težnjama te ideološke armature mogla predstavljati naprosto smrt. Ili preciznije: strah od smrti. A ovoga tjedan se taj strah počeo pojavljivati na oba kolosijeka. Trebao mu je netko zapucati pod prozorom da Andrej Plenković i suradnici mu, uz asistenciju poslušnih medija, objave kako u Hrvatskoj postoji ozbiljna radikalizacija političke scene koju vrši ekstremna desnica. Kao da to nije bilo vidljivo na gradskim ulicama, stadionima, portalima i društvenim mrežama. No, kad ti postaneš meta, a ne siromašna baka u Lici ili mladić krive nacionalnosti u Slavoniji, onda se odjednom ono što je bilo normalno i prihvatljivo makar na razini folklora čini kao ekstremno.

Plenković je zauzeo prilično oštar stav prema ekstremnoj desnici te konkretno prozvao ljude, stranke i medije koji diktiraju toksične procese u javnom prostoru. Naravno, kritičari su mu zamjerili da je s tim istim ljudima surađivao kad mu je to bilo potrebno i tretirao ih kao legitimne članove svog političkog kruga, čime je itekako i sam pridonio radikalizaciji. Plenkovićev odgovor na prozivke za licemjerstvo sačinjavao je prikaz dugogodišnje taktike. Naime, on je odmah znao o kakvim se štetnim figurama radi, ali nije ih se mogao odmah riješiti čim je preuzeo HDZ već je za to bio potreban dugotrajan proces. To dokazuje time da je njegov “pročišćeni” HDZ glatko pobijedio na prošlim izborima. Međutim, ovdje se ne radi o ispravnosti taktika i valjanosti optužbi. U Hrvatskoj će prostora za radikalizaciju biti sve dok se etnička pripadnost hrvatskoj naciji većinski tretira kao politička vrijednost po sebi. Samim time i ustaše stječu pravo glasa jer su – Hrvati. Tek kad se riješimo te dogme možemo razgovarati o efikasnim sredstvima za suzbijanje desnog ekstremizma.

Vratimo se na ekonomiju. Neupućeni promatrač je proteklih tjedana lako mogao steći dojam da ekonomija funkcionira tako da postoje ugostitelji i inspektori i da o ishodu tog dvoboja ovisi dobrobit svih ljudi. Najčešći gosti medijskih naslovnica su bili predstavnici udruženja ugostitelja, Glasa poduzetnika i pojedini ugostitelji koji su puku predstavljali mjere terora koje nad njima navodno provodi Nacionalni stožer civilne zaštite. Posebno se istaknuo restoran La Štruk čije je status na Facebooku satima bio središnja vijest većine portala. I to onih portala koji mjesecima uživaju u vrijeđanju teoretičara zavjere oko koronavirusa, ali istovremeno zahtijevaju da kafići i restorani u vrijeme razbuktavanja epidemije ostanu otvoreni i funkcioniraju kao da se ništa ne događa. Samo zato što je zla država nešto odredila.

Da ne bi bilo zabune, određene mjere su zaista nespretne i država bi trebala kompenzirati one djelatnosti koje pandemija direktno ugrožava, ali ne mogu se ugostitelji prikazivati kao najviša društvena i ekonomska vrijednost u zemlji. No, kako brojka zaraženih prelazi dosad nezamislive pragove, a insajderi najavljuju da će ovim tempom zdravstveni sustav kolabirati doslovno kroz tjedan dana, žalopojke ugostitelja polako odlaze u vjetar. To jest, održivost zdravstvenog sustava pomalo postaje prioritet u odnosu na profite vlasnika kafića. Doslovno smo morali doći do faze u kojoj se kao društvo možda više nećemo moći brinuti za zdravlje ljudi da bi mit o ugostiteljima i kafićima kao jamcima ekonomskog blagostanja postao nešto labilniji. Kao da otpočetka pandemije tisuće ljudi nisu ostale bez posla u drugim djelatnostima. Ali oni nemaju pristup medijima, žive na društvenoj margini i prepušteni su na brigu jedino statističarima.

Ta društvena margina polako bubri i bubri i pretvara Hrvatsku u socijalnu bombu. Narednog tjedna nastupa prvi krug odgođenih ovrha koji će ljude staviti u bezizlaznu poziciju. Kako zima bude trajala brojke blokiranih i siromašnih će rasti u stotinama tisuća, a više odlazak na rad u inozemstvo kao strategija preživljanja neće biti dostupna. Dodajmo tome psihološke posljedice pandemije i katastrofični scenariji se sami nameću. No, valja imati spreman politički odgovor, pogotovo u kontekstu pucanja mitova i dogmi koja smo skicirali. Svi ti ljudi, osim ako ih potpuno ne preuzme rezignacija, tražit će nekakav politički izraz za svoje frustracije i egzistencijalnu bijedu. Zeleno-lijeva koalicija je u Saboru što kroz konferencije za novinare što kroz nastupe pojedinih političarki prva počela sustavno ukazivati na te probleme i nuditi rješenja. I moraju ići dalje u tom smjeru jer nitko na političkoj sceni osim njih ne može ponuditi suvisla i održiva rješenja koja će ljudi izravno osjetiti na svojoj koži i u svojim novčanicima.

bilten

1 comment

  1. Nije autor zloguki prorok, nego shvaća što se iza brda valja.

Odgovori