Miljenko Jergović: Kolekcionari kupuju žive umjetnike, a Bukovce sakupljači eura

JERGOVIĆ

Nimalo me, oprostite, ne bi impresionirala kriminalna afera u Hrvatskoj gospodarskoj komori, kao ni medijska sanaderizacija Nadana Vidoševića, eh da nije umjetnosti. Naime, našim obavještajcima, kao i izvršiteljima novinarskih poslova, zbog nečega je naročito atraktivno nacionalne osumnjičenike i sveudiljne blaćenike kriviti radi slika na njihovim zidovima. Šta vrijede milijuni, koga briga za rupe u državnome proračunu, za javne novce uložene u Nogometni klub Dinamo ili za rukometne arene izgrađene ne bi li skupina primata, predvođena nekakvim Golužom, postala prvak Europe, koga briga za prvobitnu akumulaciju kapitala putem pranja jugoslavenskih dinara u Zapadnoj Hercegovini, za prodaju nafte Karadžiću i Mladiću, pljačku bijele tehnike u ljeto 1995, koga briga za milijune i milijarde neopranih eura, koga briga i za vatrenog golgetera koji po zrakoplovima kraducka antikvitete, pored te strašne informacije, od koje se mrze krv u žilama, da je Nadan Vidošević otkupio nekoliko skulptura suvremenoga hrvatskog kipara Dalibora Stošića, i platio ih manje nego što košta glava mjenjača audija koji je jučer, za javne novce, kupila Marina Lovrić Merzel?

Je li Vidošević preplatio Stošića, sa užasom se pitaju čitatelji, drhteći nad novinskim izvještajima kakve ne bi smjeli čitati ljudi slabijih živaca, srčani bolesnici, djeca i umirovljenici. Zagrebački galerist koji je htio ostati anoniman kaže – jest, preplatio je Vidošević Stošića, što u našim ušima odzvoni bolnije od vijesti da je Mamić preplatio Sammira, premda jedan Stošić košta, otprilike, koliko i deset Sammirovih dana u Dinamu, a između Mamićevih i Vidoševićevih novaca razlike nema: javni su i jedni i drugi. Ali zašto je zagrebački galerist ostao anoniman? Zato što se plaši odmazde strašne Stošićeve ex-wife Jasminke Poklečki Stošić i procjenitelja i trgovca umjetninama Damira Grubića? I što je to uopće, čime se bavi, dotični – galerist? U Zagrebu, naime, uz vrlo rijetke izuzetke, među koje spada i Grubić, galeristima se nazivaju dućandžije i trafikanti, trgovci svojeručno potpisanim plakatima, koje nazivaju grafikama, i trećerazrednom slikarskom konfekcijom, kakvu svojim direktorima kupuju menadžeri velikih državnih tvrtki, kada dotični odlaze u mirovinu. Teško bi se, ili nikako među njima našao ijedan koji bi drukčije osim u krčmi ili na novinskoj potjernici mogao govoriti i o Daliboru Stošiću, i o kustosici i povjesničarki umjetnosti Poklečki Stošić, a bogme i o Damiru Grubiću. Problem svih naših afera u kulturi, a naročito onih u kojima se naslućuje interes Državnog odvjetništva, u tome je što neki jadan, nedarovit i frustriran svijet u njima pokušava naći, i redovito nalazi priliku da se boljima od sebe osvećuje. Sindrom je to star koliko i nezavisna hrvatska država: kako li su samo trećerazredna zagrebačka glumčad početkom devedesetih orgijala nad progonom Radeta Šerbeždije…

Ne mislim, rekoh, ništa o Nadanu Vidoševiću. O rashodovanim ili odmetnutim hadezeovcima nema se što ni misliti. Ali jednu stvar pouzdano znam: ako je doista javnim novcima otkupljivao djela suvremenih hrvatskih umjetnika, učinio je općekorisnu stvar, i na čas je, barem na pedalj, Hrvatsku približio boljim europskim običajima i kulturnim standardima. I još nešto: ako je Vidošević, doista, preplatio neka od tih djela, učinio je dobru stvar, tim više što se umjetničko djelo i ne može preplatiti, ako je doista umjetničko djelo. To je, recimo, razlika između Sammira i Stošića. Sammira će se javnim novcima kupiti u zemlji u kojoj je nogomet državni interes, u kojoj klubovi nisu privatizirani nego se financiraju od poreza i, posredno, iz državnoga proračuna. U takvoj zemlji, bez ijednoga europskoga ili euroazijskog izuzetka, nije zaživjela parlamentarna demokracija, nema građanskih sloboda, manjine se tretiraju kao uljezi, živa kultura, književnost i suvremena umjetnost eventualno postoje, ali samo u podzemlju i u ilegali. Stošić je, dakle, amblem slobode, demokracije i kulture, Stošić je amblem Europe. A je li ga Nadan Vidošević preplatio, to će se znati u izvjesnoj budućnosti: bude li kipar radio, bude li imao prilike da ostvaruje svoj dar, njegova djela će vrijediti više…

Ne bi me se sve skupa ticalo – osim što je prilika da džentlmenski branim gospođu Poklečki Stošić od prostaka i primitivaca, i gospodina Grubića od antikulturne sitneži – da se u priču, s namjerom da procjenjuje otkupljene umjetnine, ali i da komentira samu činjenicu da se Hrvatska gospodarska komora bavila otkupom umjetnina, nije uključio Branko Roglić. Čovjek čiji se društveni značaj sastoji u tome što je bogatun, vlasnik firme Orbico, koja se bavi transportom i prebacivanjem nečega tamo i ovamo, ima naravno pravo biti protiv Hrvatske gospodarske komore. Ali kakve veze Roglić ima s umjetnošću? A onda pročitamo kako je i Branko Roglić, kao i Nadan Vidošević, “ljubitelj umjetnosti”. Je li to nekakva kompetencija? Bi li, možda, mišljenje svakoga vaginopoklonika u hrvatskim medijima trebalo biti jednako tretirano kao i mišljenje ginekologa? Ali da vidimo kakav je to “ljubitelj umjetnosti” bogati građanin Roglić.

Čitamo u starim novinama da je negdje, u nekakvoj galeriji izložio svoju zbirku Bukovca, Kraljevića, Motike, Stančića… A najveća mu je, piše u novinama, želja da nabavi i jednoga Račića. Radi se, dakle, o onoj vrsti kolekcionarstva koja se bitno ne razlikuje od kolekcioniranja novčanica od petsto eura ili od kolekcioniranja nula iza početne znamenke na računu u švicarskoj banci ili na Kajmanskome otočju. Mnogi naši bogatuni kupuju Kraljevića, Bukovce i Račiće, i na takav način čuvaju novac. To je ulaganje u sigurnu vrijednost, pogotovo kada ti je, kao Rogliću, Igor Zidić prijatelj, i čuva te od krivotvorina, ali je s kulturnoga stanovišta savršeno beznačajno. Ako Kraljevića ne kupi jedan hrvatski bogatun, kupit će ga drugi. Ne trebamo se plašiti da bi ijedna njegova slika mogla napustiti domovinu, budući da, uz rijetke izuzetke, djela hrvatskih slikarskih klasika izvan Hrvatske ne vrijede ništa. Ona su onoliko vrijedna koliko za njih daju hrvatski tajkuni, ali i koliko je vrijedna i živa cjelokupna hrvatska kultura. A ona, pak, mnogo više stoji na živome Daliboru Stošiću, nego na mrtvome Kraljeviću.

Nadan Vidošević važnu je stvar činio otkupljujući za Hrvatsku gospodarsku komoru djela živih umjetnika. To je važno reći. A za sve drugo, baš me briga. I da, naravno, važno je svaki put uputiti izraze svoga gađenja onima koji u svojim umjetničkim i inim prosudbama žele ostati anonimni dok traje hajka.

 

Izvor: Jergovic

 

Odgovori