MILJENKO JERGOVIĆ Kako je povik ‘Za dom spremni’ doveo do nestanka Židova

Imenik Židovi

Nakon što je Joe Šimunić zajedno s tridesetak tisuća navijača na Dinamovom stadionu uzvikivao ‘za dom spremni’, uzvik koji je bio jedna od glavnih parola zločinačkog režima Nezavisne države hrvatske, u javnosti se pokušava provesti brzinski povijesni revizionizam tog izraza. Baš kao što je nedvojbeno da je svastika bila simbol dobrote u Budizmu prije nego su ju Nacisti pretvorili u simbol mržnje, tako je nedvojbeno da je izraz ‘za dom spremni’ korišten u Hrvatskoj i prije nego su ga Ustaše pretvorile u parolu zla pod kojom su počinili neke od najvećih i najgnusnijim zločina u povijesti. U ovom tekstu Miljenko Jergović otkriva kako je povik ‘za dom spremni’ doveo do nestanka Židova iz telefonskih imenika u Hrvatskoj

 

Židovskom sudbinom u Drugome svjetskom ratu hrvatska se kultura bavila sporadično i rubno. Ako bi se o tome i govorilo, činilo se to uvijek unutar širega, europskog, konteksta, dok se od lokalnoga, našeg, holokausta, u pravilu bježalo kao od vlastite nečiste savjesti. Židovska tema, mimo pojedinačnih dokumentarnih svjedočenja i ispovijesti stradalnika, u hrvatskoj književnosti praktično niti ne postoji.

Hrvatski pisci – oni koji u kulturnome smislu ili podrijetlom nisu Židovi – njome se uopće nisu bavili, za jedne je to bila tabu tema, za druge, možda, i nevažna tema, dok velikih proznih pisaca, dramatičara ili pjesnika židovskoga podrijetla u Hrvatskoj nakon 1945. nije ni bilo. Za razliku od srpske književnosti, u kojoj su se židovskom temom i holokaustom bavili veliki pisci – Danilo Kiš, Aleksandar Tišma, Đorđe Lebović, ali i Ivo Andrić u snažnoj i amblematskoj pripovijeci “Bife Titanik”, i bosanske književnosti, koja je osim Andrića imala i velikoga jevrejskog pripovjedača Isaka Samokovliju, u Hrvatskoj se o holokaustu, uglavnom, mučalo.

Na fotografiji: Telefonski imenik iz 1941. godine za područje Direkcije Zagreb

A zašto se mučalo, pomalo ćemo shvatiti i nakon što izađu prva sintetička historiografska djela o sudbinama zagrebačkih Židova, knjige Ive Goldsteina “Holokaust u Zagrebu”i “Židovi u Zagrebu”, koja su od prevlađujućeg dijela javnosti, u desnim medijima, na Hrvatskoj televiziji, u akademskim i crkvenim krugovima, dočekane sa žestokom omrazom ili prezirnom šutnjom, dok se autor našao na, naravno neformalnim, ali trajnim, nacionalno konstitutivnim, crnim listama unutar društvenoga mainstreama.

Na fotografiji: Brzoglasni imenik za 1942. za teritorij NDH. Izglda gotovo isto kao i onaj iz 1941., ali njihove stranice svjedoče da je vlastima bilo dovoljno jedva dva mjeseca, koliko je prošlo od uspostave države do izrade imenika, da telefonskim pretplatnicima židovskog podrijetla oduzmu pravo na brzoglas i brzoglasnu liniju

Ukratko, umjesto da te dvije knjige uvećaju Goldsteinov ugled, one su, na neki način, dovele do autorove intelektualne izolacije i stanovite nacionalne samolikvidacije. Od njihove objave, Ivo Goldstein više se ne percipira kao Hrvat u kulturnome i domovinskom, a možda i u nacionalnom smislu, niti kao hrvatski povjesničar. I to ne samo među otvorenim nacionalistima zidićevskog tipa, nego i kod većega dijela neosviještenoga zagrebačkog građanstva, koji na informacije ove vrste reagira instinktivno, kao pas na bačenu kost.

Slučaj Ive Goldsteina, možda, i najbolje objašnjava sedam desetljeća hrvatske kulturne šutnje na židovsku temu. U nezrelim i neiživljenim društvima, u kulturama koje nisu osvijestile vlastitu prošlost i podrijetlo, u malim, provincijskim sredinama, o Židovima i o holokaustu najbolje je šutjeti.

Na fotografiji: Trgovina cipelama Sandor Ebenspager

Ali i bez toga, bez velikih književnih dijela, bez povijesnih sinteza i filmova (osim “Devetog kruga”, filma koji je režirao slovenski redatelj France Štiglic, hrvatska kinematografija nema djela koje bi se, čak ni sasvim rubno, bavilo holokaustom, sve do “Lee i Darije” Branka Ivande…), bez teoloških rasprava i bez crkvenog pokajanja, pa čak i bez televizijskih emisija i dokumentarnih filmova, može se, vrlo pouzdano, rekonstruirati sudbina hrvatskih Židova, skupa s političkim, kulturnim i građanskim prilikama u većinskom narodu. Mogu se naslutiti pojedinačne sudbine, skupa s imenima i prezimenima onih koji su samo asistirali njihovom stradanju. Dovoljno je, naprimjer, zaviriti u telefonske imenike…

Telefonski imenik za 1941, u izdanju Ministarstva pošta, telegrafa i telefona Kraljevine Jugoslavije, koji obuhvaća područje Direkcije Zagreb, kupio sam u ljeto 2008, jedne nedjelje na sajmu antikviteta na Britancu, i platio ga šesto kuna.

Na fotografiji: Čuvena draguljarnica Wolff

Šest mjeseci kasnije, između Božića i Nove godine, s velikim uzbuđenjem sam, u jednome danas ugašenom zagrebačkom antikvarijatu, uzeo u ruke Brzoglasni imenik za 1942, za teritorij Nezavisne Države Hrvatske, u izdanju Ministarstva prometa i javnih radova NDH, Odjela za poštu, brzojav i brzoglas. Knjiga je koštala 380 kuna, iako bih za nju dao i deseterostruko više, jer sam slutio, dok sam je na sve strane tražio, da ona, skupa s onom prethodnom, predstavlja zanimljivu, potresnu i jezovitu svjedodžbu i svjedočanstvo o svakodnevici holokausta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i o društvenim i kulturnim promjenama koje su se dogodile u Zagrebu između kraja 1940, kada je dovršen i tiskan telefonski imenik za 1941, i 12. lipnja 1941, kada je, kako piše na stranici s kazalom, ažuriran imenik koji će važiti u sljedećoj, 1942. godini.

Zanimljiv je već i sam dizajn ove dvije knjige. On sugerira da se u međuvremenu, za nekoga boljestojećeg Zagrepčanina, Hrvata i katolika – jer tada su, još uvijek, telefonirali samo boljestojeći građani – nije se promijenilo gotovo ništa. Imenici, naime, izgledaju gotovo isto: na finim, narančastim kartonskim koricama, na naslovnicama su iste reklame, za trgovinu muzikalija Schneider, u Nikolićevoj broj deset, koja je “najveća stručna tvrtka u državi” – jednoj, ali i drugoj – i gdje se mogu kupiti “najsavršenije harmonike svijeta Hohner”, ali i sva druga glazbala i glazbeni pribor.

Na fotografiji: Rušenje sinagoge u Praškoj ulici

Zavirimo li u imenike, vidjet ćemo da je vlasnik tvrtke Schneider Franjo, te da osim trgovine posjeduje radionicu za izradu glazba i skladište, a da osim službenoga telefona navedenog i na koricama imenima (broj 78-75) ima i privatni telefon (broj 25-720), na adresi stanovanja: Bukovačka cesta 107. Za razliku od nekih drugih Schneidera, shvatit ćemo i to, Schneider Franjo je katolik.

Na stražnjoj strani korica kod oba imenika ponavlja se reklama za Siemensove telefonske aparate, uz slogan “Telefon – mnogostruki suradnik”, koji će, u skladu s jezičnim promjenama, biti prepravljen u “Brzoglas – mnogostruki suradnik”, a poduzeće “Jugoslavensko Siemens d.d.” pretvoreno je u “Hrvatsko Siemens d.d.”.

Na fotografiji: Apoteka k Salvatoru, jedna od najpoznatijih gradskih ljekarni koja se nalazila na Trgu bana Jelačića

Drugih jezičnih intervencija nije bilo, pa je tako i preporuka za korištenje Siemensovih aparata ostala ista, osim što je telefon transformiran u brzoglas: “Siemens brzoglasne stanice su rezultat svrsishodnog istraživanja. One prenašaju potpunoma razumljivo govor i pod nepovoljnim uslovima.” Čak ni riječ uslov, koju podcrtava najsuvremeniji hrvatski spelčeker, spelčekerima Odjela za poštu, brzojav i brzoglas nije predstavljao nikakvu smetnju.

Prvo što se može uočiti komparativnim iščitavanjem dvaju imenika jest da su vlasti Nezavisne Države Hrvatske proces segregacije građana po rasnoj i nacionalnoj osnovi provele munjevito brzo i temeljito.

Bilo im je dovoljno jedva dva mjeseca, koliko je prošlo od uspostave države do izradbe imenika, da telefonskim pretplatnicima židovskoga podrijetla oduzmu pravo na brzoglas i brzoglasnu liniju, te da njihove brojeve dodijele nekome drugom. Kako su telefonski imenici još u ono vrijeme načinjeni tako da savršeno posluže svakom korisniku, pa ih je moguće pretraživati i po imenu i po broju pretplatnika, lako otkrivamo i kome je dodijeljen koji broj.

Otac Lee Deutsch, male glumice i čuda od djeteta, odvjetnik, doktor Stjepan Deutsch stanovao je u Gundulićevoj 29, broj telefona 45-01. Tako je u imeniku za 1941. U sljedećem tomu ove narančaste hrvatske knjige, broj brzoglasa 45-01 stajat će iza imena doktora Joze Poduje, kao njegov privatni broj, na adresi Jurjevska 2. Kao advokat, ni Jozo Poduje nije bio nepoznat među zagrebačkim građanstvom.

Na fotografiji: Za današnji izgled središnjeg trga Zaslužni su Leo Hönigsberg i Julius Deutch

Štoviše, bio je predsjednik Rotary cluba, njegovo ime ćemo i danas naći u pregledima uglednih zagrebačkih i hrvatskih rotarijanaca. Bilo bi nepristojno i pomisliti da je odvjetnik Poduje bio blizak ustašama, ni govora o tome, ali se vrijedi zapitati što je mislio, kako se osjećao, što mu je bilo na duši, kada mu je dodijeljen broj koji je, u vrijeme dok su Židovi smjeli telefonirati, pripadao kolegi Stjepanu Deutsch?

Veliki hrvatski arhitekt Rudolf Lubinski, projektant čudesno lijepe zgrade Narodne i sveučilišne knjižnice na Mažuranićevom trgu, u kojoj je danas smješten Hrvatski državni arhiv, ali i nove sefardske sinagoge u Sarajevu, Templa, koji će nakon Drugoga svjetskog rata postati jedna od najakustičnijih koncertnih dvorana u Jugoslaviji, umro je na vrijeme, u ožujku 1935.

Ali u telefonskom imeniku za 1941. još uvijek je njegov telefonski broj, na adresi Plemićeva 2. Tu su, bit će, živjeli njegovi nasljednici. No, sljedeće godine broj brzoglasa 52-22, na koji se nekada javljao slavni arhitekt, pripast će zubaru Ribić Josipu, s Pejačevićevog trga 3. Tko zna je li se dentistu Ribiću dogodilo da mu pozvoni telefon i da se s druge strane javi glas iz Chicaga ili, recimo, Buenos Airesa, i upita za porodicu Lubinski? Što bi Josip Ribić odgovorio?

Na fotografiji: Senatorij Merkur, današnja bolnica Merkur

Doktor Miroslav Šalom Freiberger bio je zagrebački rabin. Nije htio otići iz Zagreba dok je u njemu živih Židova, pa je 1943. poslan u Auschwitz i pogubljen. Stanovao je u Ambruševoj ulici, na broju 8. Ulica se i danas tako zove, čak je i kućni broj ostao isti. Rabinov telefonski broj bio je 44-18. U sljedećem telefonskom imeniku taj broj nalazimo među brojevima brzoglasa Hrvatskoga državnog sabora, u podrubrici “Narodni zastupnici”.

Inače, Sabor je u NDH imao trinaest telefonskih linija, dvije pod “Novinarska soba”, koliko i za “Odborsku sobu”, a po jednu za predsjednika Sabora, bilježnike, saborsku kvesturu, predsoblje sabornice, pisarnu kvesture, knjižnicu, diplomatsku sobu, brzopisnu poslovnicu i spomenute narodne zastupnike. Tko zna, možda se dogodilo i to čudo da netko nazove i na brzoglas traži rabina Freibergera…

Na fotografiji: Dr. Miroslav Šalom Freiberger, zagrebački rabin koji je 1943. godine poslan u koncentracijski logor Auschwitz i pogubljen

Tvornica olovaka Zagreb je nastala na temeljima tvrtke “Penkala – Edmund Moster”, formiranoj 1906. na izumiteljskom geniju Slavoljuba Penkale i kapitalu Eduarda Mostera. Mosteri su bili ugledna i bogata zagrebačka židovska obitelj. U njihovom vlasništvu bila je i “Tvornica laka i boja d.d.”. Evo što je bilo s njima i njihovim telefonskim brojevima. Eduardov brat Mavro, koji je uložio svoj kapital u zajedničku tvornicu olovaka, stanovao je u Kukuljevićevoj broj 37, s telefonskim brojem 54-47.

Sljedeće godine, njegovom se brzoglasnom linijom već služio liječnik, doktor Ivo Galić, iz Ulice Kralja Stjepana Tomaševića 25. Brat Bernard, vlasnik tvornice kemijskih proizvoda u Heinzlovoj ulici stanovao je u Mesničkoj, na broju 13, i tamo je imao telefon broj 56-81.

Tko bi dogodine nazvao taj broj, time bi kontaktirao “Obći odsjek” Ministarstva unutarnjih poslova, kojim je tada ministrovao doktor Andrija Artuković. Treći brat, Aleksander Moster, stanovao je u Šubićevoj 15, a do Hitlerovog dolaska na vlast upravljao je porodičnom tvrtkom u Berlinu, koja se također bavila proizvodnjom olovaka. Njegov telefonski broj: 23-916. Sljedeće godine, tko bi nazvao imao je čast porazgovoriti s Ankom plemenitom Grabarska Gvozdanović, iz Visoke ulice 8. Danas, na toj je adresi Palača Gvozdanović, jedna od rijetkih sačuvanih gornjogradskih zagrebačkih palača, u kojoj je sve kako je i bilo nekad.

Na fotografiji: Ljudevit Schwarz (s lentom) koji je Zagrebu dao suvremeni tramvajski promet i godinama upravljao javnoprijevozničkom tvrtkom

Posjetimo li tu turističku atrakciju – inače i vrlo ugodan prostor glazbenoga salona, u kojem su zadnjih godina, zahvaljujući ponajprije entuzijazmu Zlatka Madžara, koncertirali neki od najboljih zagrebačkih, ali i inozemnih klasičnih glazbenika – vidjet ćemo kako se živjelo u starome, građanskom Zagrebu. Nećemo doznati kako se i s kim telefoniralo, niti što je odgovarala Anka pl. Grabarska Gvozdanović kad bi je netko nazvao i tražio da razgovara s gospodinom Mosterom, misleći, vjerojatno, pritom kako je plemenita gospođa ustvari njegova tajnica.

U telefonskom imeniku za 1941. nema, začudo, imena najslavnijega brata, dvotrećinskog vlasnika slavne tvornice olovaka, Eduarda Mostera. Ili je bio diskretan, pa se krio iza tuđeg broja telefona, ili, naprosto, nije volio telefonirati, pa je imao samo službeni broj. U to vrijeme i takvih je ljudi još uvijek bilo. Ali zato znamo kako je skončao Eduard Moster, zagrebački industrijalac, dobrotvor, ali i sam izumitelj.

Te 1942, dok se po Zagrebu uveliko telefoniralo s novouvedenih brzoglasnih linija, Moster je ubijen u Jasnovcu. Brat Bernard iste je godine ubijen u koncentracijskom logoru na Rabu. Stradali su i Aleksander i Mavro, ali je kemijska olovka, slavni Penkalin izum, do danas ostala zagrebačkim i hrvatskim nacionalnim ponosom i dokazom kako mi nismo nikakva austrougarska provincija, nikakav zatureni Balkan, nego su, eto, neki našijenci izumili i jednu tako jednostavnu stvar, koju koristi cjelokupno čovječanstvo – kemijsku olovku.

Na fotografiji: Konjski tramvaj

Ne samo da su je izumili, nego su pokrenuli i njezinu industrijsku proizvodnju, što je, pak, potvrda kako je Zagreb početkom dvadesetog stoljeća bio malo, ali ipak dovoljno važno industrijsko, gospodarsko i kulturno središte da je u njemu mogla biti utemeljena proizvodnja jednoga tako važnog proizvoda kakva je kemijska olovka! Razlozi za ponos bi, zacijelo, i postojali, ali samo kada bi se priča ispričala do kraja, na način na koji je nehotice predočena u dva telefonska imenika. Jer priča o hrvatskoj kemijskoj olovci je, po logici dramaturškoj, povijesnoj ali i etičkoj, od jednog trenutka i priča o holokaustu na hrvatski način.

Na fotografiji: Kapela ZET-a

Nije nam tema, ali potražimo inžinjera Slavoljuba Penkalu u našim imenicima. Da, umro je on davno prije rata, još 1922, ali njegova udovica, ipak, je tu. Uz ime Penkala Emilija stoji, da ne bi bilo nikakve greške, i “supruga inžinjera”. Krajem 1940. njezina adresa je Trg Kralja Petra (Jugoslavenska akademija). Upravo tako piše, što bi značilo da je gospođa Emilija stanovala u zgradi Akademije. Do sljedeće godine nešto se promijenilo.

Telefonski broj 87-70 ostao je nedodijeljen, ili je njegov korisnik tajni, jer je uz njega, tamo gdje bi trebalo biti ime, prazno mjesto, bijeli papir, ali to ne znači da je Emilija Penkala ostala uskraćena za brzoglas. Ako smo u 1942, možemo je naći na prilično lijepoj adresi, u Brešćenskoga 7, ili razgovarati s njom na broj brzoglasa 25-764, Taj broj jedan je od nekoliko stotina novouvedenih brojeva, koji ranije nisu postojali.

Broj telefonskih pretplatnika, čija su imena lako prepoznatljiva kao židovska, ili koje su ustaške vlasti vrlo ažurno identificirale kao Židove i oduzeli im pravo na brzoglas, u mjesecima pred rat uveliko je nadmašivao postotak ovoga svijeta u ukupnom stanovništvu Zagreba, ali i drugih hrvatskih krajeva do kojih je doprla blagodat telefonije. Barem je trostruko više židovskih telefonskih priključaka, nego što je, razmjerno, židovskoga svijeta u Zagrebu i u Hrvatskoj.

Razlog tome nije, naravno, u protekciji, nego u obrazovnoj i profesionalnoj strukturi tih ljudi, ili u tome što nikome u Kraljevini Jugoslaviji, srećom, nije palo na um da određuje cenzus židovskih telefonskih priključaka, kao što je i u toj, prema Židovima reletivno snošljivoj državi, pred rat donošen cenzus broja židovskih studenata na pojedinim sveučilištima.

Na fotografiji: Arhitekt Rudolf Lubinski projektirao je jednu od najljepših zgrada u Hrvatskoj – nekad zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, danas Državnog arhiva na Marulićevom trgu

Golema većina zagrebačkih Židova su, tradicionalno, još od početka devetnaestog stoljeća, kada su se pojavili u građanskome životu, aškenaskog podrijetla, s prezimenima koja korijen imaju u njemačkome jeziku ili su slavenizirana, često i tako da Weiss postane Bijelić, a Leibowitz se prezove u Lebović.

Sefardi su se u Zagreb, u pravilu, doseljavali iz Bosne i Hercegovine, u većem broju nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dolazili su, uglavnom, iz socijalnih razloga, jer je Zagreb bio bogatiji od Sarajeva ili Tuzle, ili bi dolazili na studije, pa se nisu vraćali u Bosnu.

U telefonskom imeniku za 1941. pretplatnika sefardskih prezimena i nije tako malo, a zanimljivi su jer oni, u pravilu, nisu slavni i zaslužni Zagrepčani. Može se pretpostaviti da ne pripadaju ni agramerskim kulturnim i političkim elitama, nego su, još uvijek, samo dotepenci.

Tako u imeniku nalazimo trojicu Albaharija. Izidor je stanovao u Klaoničkoj 7, telefonski broj 23-516. Sljedeće godine isti broj će pripasti Tvornici vagona strojeva i mostova, na adresi Gajeva 2. Albahari Mavro, uz čije ime stoji obrt “užarski proizvodi”, živio je u Martićevoj 15. Broj telefona na koji se javljao bio je 42-22 i dodijeljen je Nikolić Petru, iz Gajeve 20, “nakladniku i trgovcu slika”.

Albahari Mocha bio je Izidorov susjed u Klaoničkoj. Stanovao je na broju 25, a telefon mu je bio 61-77. Taj broj pripao je 1941. Carmine Aoisu, novopostavljenom direktoru rekvirirane tvornice Chromos, koji se, pak, mimoišao za nekoliko godina s Miroslavom Krležom, jer je stanovao na Gvozdu 11.

No, kad ga već spomenusmo, Krleža nije imao telefon na svoje ime, ali jest na Belino. Stanovali su, kako svjedoče i ove knjige, u Radišinoj 14. Broj im je bio 81-17, i nije im bila oduzeta telefonska linija. Nije ni bilo razloga, jer Krleža, ipak, nije bio Židov.

Na fotografiji: Zgrada tvrtke Penkala-Edmund Moster

Zanimljivo je, međutim, da se u imeniku za 1941. nalazi ime doktora Adžije Božidara, rasom Hrvata i katolika, novinara nastanjenog u Cvjetnom naselju II, na broju 3, kojega će, nekoliko mjeseci kasnije, malo po dolasku na vlast, ustaše pogubiti u Kerestincu. Njegov broj telefona 22-747 bit će, gle sad tog cinizma, dodijeljen “političkom i kulturnom društvu” koje je nosilo naziv Casa d’Italia, a imali su prostorije u Bogovićevoj, na broju sedam.

Do kraja 1941, na cijelom području NDH, nije više bilo telefonskih pretplatnika židovskoga podrijetla. Izuzetak su, u Zagrebu, bile dvije institucije. Židovska bogoštovna općina, koja je bila istjerana iz svojih prostorija u Palmotićevoj ulici 22, i smještena u jedan neugledni, klaustrofobični podrum na Trgu kralja Tomislava 4.

Raspolagali su jednom brzoglasnom linijom, broj 23-841. Godinu dana ranije, krajem 1940, taj je broj pripadao Merkurovom sanatoriju (tojest, bolnici Merkur), u Zajčevoj 19. Drugi brzoglas kojim su se, možda, mogli koristiti oni Židovi koji još nisu dopali logora ili nisu bili pogubljeni glasio je na Židovski narodni fond, u Trenkovoj broj 9. Broj 22-364 godinu dana ranije glasio je na ordinaciju Podvinec dr. Srećka, “specijalista za bolesti uha, grla i nosa” iz Gjorgjićeve 22.

O doktoru Podvincu i njegovoj sudbini ne znamo ništa, osim da 1942. na njegovo ime više nije bilo registriranih priključaka, ni na Jabukovcu 23, gdje je ranije stanovao, ni u ordinaciji koja više nije postojala. Njegov privatni broj 23-127 u 1942. nikome nije dodijeljen. Ako je suditi prema imeniku, ostao je slobodan.

Mimo ova dva broja, u Zagrebu je te godine postojao još jedan židovski brzoglas. Ili je, možda, riječ o tiskarskoj greški ili uredničkom propustu, o kojem ćemo kasnije nešto reći. Uz broj 72-36 u imeniku za 1942. stoji “Attias braća, proizvodnja finih koža”, i adresa Radnička cesta 80. Attias je markantno sefardsko prezime, Attiasa nije bilo ni katolika, ni drugih vjerozakona, oni su samo Židovi, a godinu dana ranije, u imeniku za 1941, nalazimo u Zagrebu još jednog Attiasa, Salamona, “trgovca čarapa, rukavica i pletene robe”, iz Jurišićeve 6. Te godine obrt braće Attias, na istoj adresi, imao je telefonsku liniju broj 79-46.

Kao predratni vlasnik tog obrta pojavljivao se jedan vrlo zanimljiv čovjek, rođeni Bišćanin Rafael, Rafo Attias, koji je, mimo upravljanja kožarijom, uspio da doktorira pravo u Beču. U Bihaću je, donedavno, bilo starijih ljudi koji su pamtili Rafinoga oca Jakoba, vlasnika najboljeg obućarskog dućana u gradu, s početka dvadesetog stoljeća… Nije nam dato da istražimo što je na kraju bilo s Rafom Attiasom. Nećemo pogledati u knjigu s imenima pomorenih jasenovačkih logoraša. Ako je u njoj, neka to ne saznamo.

Nije vjerojatno, niti pronalazimo drugi takav slučaj, da je Ministarstvo prometa i javnih radova, Odjel za poštu, brzojav i brzoglas nekome Židovu oduzelo jedan, a dodijelilo drugi broj. Prije će biti da u zagrebačkom dijelu imenika za 1942. nije ažuriran podatak o “povjereništvu” ili “povjereničtvu” nad židovskim obrtom, kojim se, u ime nekoga arijevca, Hrvata katolika ili Nijemca, rekviriralo židovsko vlasništvo. U drugim slučajevima, i u drugim dijelovima imenika, čak i u dubokoj provinciji, na krajnjim rubovima i granicama NDH, takav je postupak do lipnja 1941. proveden, a u brzoglasnom imeniku promptno ažuriran.

Ali teško bismo se suzdržali da ne provjerimo gdje je završio prijeratni telefonski broj braće Attias. Prema imeniku za 1942, iskazano je da je ostao nedodijeljen. Ali zašto je onda Attiasima dodijeljen novi broj, 72-36, i kome je on pripadao? Tu nalazimo jedno vrlo zanimljivo, za hrvatsku i židovsku povijest važno ime: Hinko Gottlieb. Broj je do dolaska ustaša glasio na njegovu odvjetničku pisarnicu, u Tomašićevoj 10.

Gottlieb je bio poznati advokat, dobar pjesnik i pisac, jedan od pionira cionizma u Hrvatskoj, čovjek velike osobne hrabrosti i intelektualnog integriteta, koji je pred sudovima Kraljevine Jugoslavije redovito branio optužene u političkim procesima, naročito komuniste. Kontaktirao je, vrlo živo, i s Josipom Brozom Titom, pa mu se ime može naći u indeksima imena praktično svih relevantnih pregleda međuratne povijesti radničkoga pokreta u Jugoslaviji.

Ali Hinko Gottlieb nije bio jugoslavenski ili hrvatski komunist, zalagao se za židovski odlazak u Palestinu, u Erec Izrael, i bio je ljevičar drukčije vrste, formatom i stavovima sasvim blizak onim europskim židovskim intelektualcima koji su sudjelovali u stvaranju države Izrael, ali i sustava ranih kibuca, narodnih zadruga koje su bile jedno od rijetkih humanih ostvarenja izvornoga komunističkoga sna.

Uz svoj odvjetnički i politički angažman, Gottlieb je tridesetih bio i važan prevoditelj i sudionik u kulturnome životu Zagreba. Godine 1933. objavio je antologiju moderne hebrejske književnosti, a njegovi prijevodi Heinricha Heinea imaju i danas pjesničku vrijednost unutar hrvatskoga jezika. 1936. osnovao je židovski mjesečnik za kulturu Omanut, čiji je glavni urednik bio sve do 1941. Na tradiciju Gottliebovog časopisa poziva se Novi Omanut, koji danas izlazi pod okriljem zagrebačke Židovske općine.

Ratna priča Hinka Gottlieba nalik je nekome filmskom trileru na temu holokausta. Gestapo ga je 1941. uhitio i držao zatočenog u Beču, odakle je prebačen u Zagreb. I Nijemci i ustaše imali su ga o čemu ispitivati, još uvijek im je bio korisniji živ, nego mrtav, ali ga, ipak, nisu dovoljno pozorno čuvali, ili je Gottlieb na sve strane imao veze – kao i svaki dobar advokat u to vrijeme – te je, na spektakularan način, pobjegao iz ustaškog zatvora i priključio se partizanima.

Preko Visa je 1944. stigao u Bari, gdje je organizirao veliku operaciju spašavanja tisuću petsto hrvatskih i bosanskih Židova. Čim je završio rat, Hinko Gottlieb iselio je u Erec Izrael. Pisao je priče na židovske i partizanske teme, ali je umro već 1948. Ime Hinka Gottlieba pamti se među zagrebačkim Židovima i židovskim iseljenicima s područja Jugoslavije, dok je u hrvatskoj kulturi nepravedno zaboravljen ili potisnut kao ime iz opsežnoga imenika njezine nečiste savjesti.

A gdje je završio predratni telefonski broj sirotoga Salamona Attiasa, trgovca čarapa, rukavica i pletene robe iz Jurišićeve 6? On se javljao na 23-572, s kojega će se sljedeće godine brzoglasati gospođa Anđela Gentner, trgovkinja s iste adrese, iz Jurišićeve 6. Je li, možda, ona preuzela Attiasov dućan?

Nije vjerojatno da je Židovu pružena ta sretna mogućnost da proda svoju nekretninu, jer je takvo što bilo nemoguće, i zabranjeno pod prijetnjom smrti, već u travnju 1941. Ako se uselila u Salamonov dućan, gospođa Anđela to je učinila s ustaškim blagoslovom. Ili, tačnije rečeno, preuzela je dućan kao svojevrsni oslobođeni teritorij, te je, naravno, preuzela i punu odgovornost za taj čin.

Što je, pritom, mislila i na koji je način opravdavala iseljenje i progon Salamona Attiasa, trgovca čarapa, rukavica i pletene robe, kojega je u svakom slučaju morala poznavati, to nećemo doznati. Razlog tome je zagrebačka i hrvatska šutnja o onome što se između nas događalo 1941. godine, koja postaje olovno teška i optužujuća za svakoga tko bi nešto upitao, čim dođemo do teme holokausta.

Ne znamo, međutim, niti to što se 1945. dogodilo s gospođom Anđelom Gentner. Ako se išta dogodilo. Nove vlasti su joj, vrlo vjerojatno, oduzele dućan i rekvirirale imovinu. Ako je preživjela, sljedećih četrdeset pet godina mogla je tiho njorgati, ogovarati i proklinjati komunističke i jugoslavenske vlasti, ili se sladiti propovijedima kakvoga borbenog i nostalgičnog svećenika, spremnoga da, barem u aluziji, progovori o stradanjima onih koji su 1945, u svome građanskom miru i bogobojaznoj kršćanskoj urednosti, dočekivali osloboditelje sa zvijezdama petokrakama.

Nakon 1990. Anđela Gentner dobila je punu satisfakciju. Možda nije ona, možda nisu njezini nasljednici, ali jesu oni koji su, kao i ona, 1941. dobili brzoglasne brojeve svojih prognanih židovskih susjeda. A možda i njihove dućane. Ne samo da im je takvu satisfakciju pružila nova hrvatska vlast, uspostavljena s Božjom pomoći, krajem svibnja 1990, nego je tako usmjerena bila i prevladavajuća zagrebačka građanska norma.

Drukčije nije moglo biti, jer ni prije, a ni poslije 1990. nije bilo hrvatskoga pisca koji bi imao tako bujnu fantaziju da se upita nešto toliko jednostavno i obično: što su osjećali svi ti mirni, dobri i snošljivi ljudi kada bi zazvonio telefon, a glas s druge strane bi tražio da razgovara s nekim koga više nema.

Osim što je to nezaobilazno etičko pitanje, kakvo ne može preskočiti nijedna društvena zajednica, niti će ga poništiti protok vremena, ova šutnja govori sve o jednoj provincijalnoj kulturi i književnosti, koja nije dorasla elementarnoj ljudskoj odgovornosti, temelju svake čovječnosti.

Izvor: jutarnji

 

 

44 comments

Skip to comment form

  1. “Joe Šimunić zajedno s tridesetak tisuća navijača na Dinamovom stadionu uzvikivao ‘za dom spremni’
    Na utakmici je bilo 22.000 gledatelja. Kad je Josip napravio svoj glupi ispad, dvije trećine gledatelja je već napustilo tribine (vidi se na TV).
    Ali kad komuno-fašisti komentiraju “nepoćudne” ljude i pojave, pretjerivanje se podrazumijeva, čak je i poželjno. Kako bi se “pojava” oštrije osudila.
    Š(uft) O(staje) Š(uft).

    1. Kakve veze s Jergovićevim člankom ima broj gledatelja na utakmici? 30000 ili 7000, nebitno je, bar za ovaj članak. (Jedan drugi članak propituje broj gledatelja -„Nije važan Šimunić , Što je s 30.000 ljudi koju su salutirali sa Šimunićem?“-, tu se već može diskutirati o broju gledatelja.) Šimunićev urbi et orbi ustaški pozdrav necivilizacijski je čin, osuđen i od domaćih i od stranih novinara. I sad su svi koji taj pozdrav nazivaju pravim imenom šuftovi, a Šimunić je nevina žrtva. Stav „ne, pozdrav zadomspremni nije politički pozdrav, to je tradicionalni hrvatski pozdrav“ možda i može proći do državne granice, ali preko nje, teško. Bilo bi zabrinjavajuće da se ta „nepoćudna pojava“ i od strane običnih ljudi, a ne samo „komuno-fašista“, nije u domaćim medijima jasno osudila.

        • BoLi on 23.11.2013 at 09:55

        Za normalne je to komentar: Glup,tup i neupotrebljiv! Zaista vjerujem da uopće nije svjestan što je naptravio (Joe), iako ga to ne opravdava. Ali, ni ne kažnjava-jer nije svjestan, svaka kazna za njega je uzaludna. Jedino će zaraditi institucije naplativši to od njega, u novcu. On samo igra nogomet, trebao se toga i držati, možda nema sluha za pjevanje a mikrofon je bio izazov, ostalo je povijest (neslavna).

          • Hugo on 23.11.2013 at 11:09

          BoLi, uvela si novu sintagmu: nesvjesni Joe koji nema sluha. Pa Šimunić je izjavio da je o tome maštao skoro ijeli život. Bio je on itekako svjestan kad je zgrabio mikrofon. Dobro je on znao što govori i kome. Meni osobno nisu problemi bahati nogometaši koji su teški kao proračun Broda, a neki i Zagreba, nego su problem stoka sitnog zuba, koji jadni u glavu odzdravljaju. Hitler nije nikada nikog ubio, nego njegovi sljedbenici.
          Nije mi, također, jasna tvoja teška artiljerija da je krunin komentar glup. Svakako nije glup, ali, je li po volji mnogima, to je drugo pitanje. S druge strane, zadovoljan sam što se i na ovom portalu zna zakrviti između komentatora.

            • BoLi on 23.11.2013 at 15:03

            Hvala na ispravci, ali Kruni sigurno ne treba odvjertnik, jer komentar je iz uvodnog dijela teksta autora a ne na Krunin. Epiteti koji su napisani i dalje se odnose na Šimunića, kao i ostatak mog mišljenja iz prethodnog teksta. A ti – misli što god hoćeš i ne moraš se slagati sa mnom.

      1. Broj gledatelja možda nema veze s Jergovićevim člankom, ali ima veze s sbperiskopom :
        1. zato što s tim podatkom počima članak
        2. zato što se tu svjesno laže
        3. zato što se pomoću te laži pokušava stvoriti dojam da je većina
        stanovništva fašistoidna

        Što vam ostaje drugovi? Promijeniti narod ili ga “prevaspitati”?

          • on 23.11.2013 at 14:30

          Ništa od toga. Narod je sam izabrao prevaspitavanje. Čekaj pa ćeš vidjeti. Sada više nema nazad. Ovo priče s brojevima su isprazne kao i tvoja glava. Ima li ih 5 tisuća, 10 tisuća ili samo dvojica, za normalne ljude je previše.

          Čak i ti primitivni komunisti u Jugoslaviji nisu završavali utakmice reprezentacije povicima “Smrt fašizmu, sloboda narodu” ili nekim drugim. To govori da je današnja omladina, a onda i sportaši preopterećena politikom, poviješću i nasljeđem i to pokazuje koliko smo jadni i bijedni. Znaš li i jednu državu u kojoj se utakmice završavaju bilo kakvim političko-povijesnim usklicima osim možda Kine, Kube i zasigurno Hrvatske?

          Ako je toliko ushićen ovom fantastičnom državom, zašto nije vikao “Lijepa naša” ili nešto normalnije? Vidiš i sam apsurd ove situacije i kako se uz primjenu samo malo logike odmah nađemo među nekim čudnim državama (ali gotovo sam siguran da se ni u njima više ne upražnjavaju takve kretenštine). Dakle, Hrvatska je jedinstven slučaj na svijetu. Demantiraj me.

          1. – Priče s brojevima nisu isprazne, jer služe za manipulaciju.
            – Veliš “isprazna mi glava”. Otkud kod vas drugova tolika strast prema davanju psihijatrijskih dijagnoza? Još se štuje ostavština čika Brke?
            – U prvom komentaru sam rekao da je Jozo napravio glupi ispad. Nije dovoljno? Da se bacim kamenom na njega?
            – Komunisti nisu tim povikom završavali utakmice, ali jesu sudske presude, rješenja, dozvole i svaki drugi pisani dokument.
            -Znam državu u kojoj utakmicu počimaju, igraju i završavaju usklicima: “Ubij Hrvata, da Šiptar nema brata” ili “Nož, žica, Srebrenica”, ovisno o tome s kim igraju. Uzvikuje (ili pjeva) cijeli stadion.
            – Hrvatska nije po tome jedinstven slučaj na svijetu.
            – Demantiraju te činjenice.

              • on 23.11.2013 at 21:18

              Imaš 100% pravo. Pa kako se nisam sjetio onih koji su ti tako slični???? U prave si se našao ugledati. Ma samo tako. Trebate se svi tamo i preseliti, za drugo niste. Hrvatočetnici.

              1. Preselite se vi, koji za ispade pojedinaca ili grupa, želite optužiti narod, uvećavajući, pretjerujući i na druge načine manipulirajući činjenicama.
                Sami ili citirajući Dežuloviće, Jergoviće, Ivančiće i druge Tomiće.
                Komunofašisti.

                  • Lara on 24.11.2013 at 08:59

                  Kaže jedan pjesnik: ubi me prejaka riječ. Ovo je prestrašno.
                  Možeš li ti Pero nabrojati nekoliko autora koji vole Hrvatsku na tvoj način?

        1. 1.Pero Nadoveza, s tim podatkom počinje članak na Jutarnjem, pa ako laže Jutarnji, laže i periskop koji ga prenosi. Ne igraš fer.

          2.BoLi, tenkre, fulao/fulala si temu. Samo si preglup/preglupa da to shvatiš.

            • BoLi on 23.11.2013 at 15:09

            Hvala 🙂

            1. Sorry, sorry, sorry, sorry, sorry, krivi spoj. 😀

                • BoLi on 23.11.2013 at 15:17

                ok, navikne se čovjek na svašta. s vremenom 😛

            2. Sorry još jednom. 😀

          1. A to je Jutarnji postao izvor, koji se citira i kojem se vjeruje. Ahaaa, nisam znao da Jutarnjem vjerujete više nego svojim očima. Sve je bilo na TV, više puta i svatko, tko je htio, vidio je da se sve odigralo kad su tribine bile skoro napuštene.

          2. Dobro, Pero. Možemo se dogovoriti da je na tribinama ostalo 10 gledatelja. Ali to ne mijenja činjenice. Činjenice ostaju iste, samo su nam emocije u vezi tih činjenica različite. Posebice u vezi činjenice o “Jozinom glupom ispadu”.

    • on 23.11.2013 at 09:26

    Auč, ovo boli: “među otvorenim nacionalistima zidićevskog tipa”.

    • on 23.11.2013 at 09:51

    Ma kakva šutnja? Vidite da progovore čim ih Joe pozove.

  2. Pero..off topic je tema..i Jooeva nevinost,iako je punoljetan i zna što je srao.Svaka vam čast..isse.koliko je bilo ljudi,evo otprilike..par tisuća..možda je bilo i manje ako su svi imali mikrofon..zar se neko može ponositi sa ovim..??

    http://www.youtube.com/watch?v=1V2AMBbTog0

  3. @Pero Nadoveza, neki su možda pali na testu kućnog odgoja , ali ti si definitivno pao na testu demokracije. Palio bi Dežuloviće, Jergoviće, Ivančiće i druge Tomiće?
    I protjerivao iz zemlje sve koji ih citiraju? U obrani naroda kojem svi pripadamo? Bit će gadno ako takvi kao ti opet dobiju priliku odvajati žito od kukolja.

    1. Naravno da ne bih palio knjige i članke onih s kojima se ne slažem. Niti bih bilo koga protjerivao. Na prekomjerno granatiranje, odgovorio sam istom mjerom.
      Zanimljivo, kad Bludiša mene šalje u Srbiju, to ti ne smeta.
      Već je sada gadno, kad je puno takvih, koji još nisu Staljinovu sliku sa tavana, bacili u smeće.

      1. Smeta mi, ali to spada u sferu kućnog odgoja. Ti si ozbiljniji, poruke koje šalješ imaju veću težinu.
        U Staljina se ne razumijem, povijest ide dalje.

  4. Možeš li ti Lara reći, koji od navedenih voli išta hrvatsko, na bilo koji način? Osobito me zanima, koji je njihov način. Ima li bilo čega što nisu ismijavali i izvrgavali ruglu: jezik, zastava, novac, vojska, povijest, zemljopis, narod, država?

    • Lara on 24.11.2013 at 10:12

    Pero, Što je to hrvatsko? To je fantastičan spektar koji opija ljepotom, ali i zastrašuje razlikama. Ismijati one koji zastavom pokoravaju osjećaje ljudi, koji ih ograničavaju u torove, koji ih, pozivajući da se stane pod praktički jednu krpu, nahuškavaju na druge, ismijati povijest koja je prepuna mitova, ismijati državu koja služi za tlačenje, ma ko bio “odabran” od naroda- to su vrhunci stava da ne živimo u zagednici jednakosti, pravde i slobode. Sloboda pojedinca je iznad svega. Autori koje ne podnosiš su zaštitnici slobode, prevrednovatelji zakona koje su nam nametnuli oni koji nas žele iscijediti i sebi sagraditi vile pune slika. Tko bi normalan mrzio svoj zavičaj? Ali, kad neko svojata zavičaj kao neko ko ga voli više ne go ja- onda ga ismijavam. To je rezon pisaca koji ti idu na jetru.
    Što je hrvatsko? To je lepaza različitog. Ja poštujem tvoje, ti moje. Oni koji nameću isključivost tradicije, vjeru u Boga i posebnosti koja se bazira na mržnji prema manjinama kao mjerilo hrvatstva su objekt ismijavanja, jer to je jedini način miroljubivih ljudi da ukažu na njihove istinske namjere- da nas opljačkaju.
    Autori koji ti se ne sviđaju govere i pišu u SVOJE ime, a ne u ime kolektiva i nametnutih pravila koja su napisali oni koji nas hoće držati na kratkoj uzici, kojima se testira jesi li dobar Hrvat ili nisi.
    Nisi mi odgovorio na pitanje koji su autori tvoji favoriti.

    1. Eto, dok sam ja secirao sitnice i usput puštao jednog po jednog psa na pišanje, Lara me preduhistrila 🙂

    2. Iako nisam na ispitu ili na kvizu odgovorit ću: Darko Pavičić, Branimir Pofuk, Tihomir Dujmović, Nino Raspudić.
      Oni kritiziraju pojave i pojedince koji su napravili eksces, a ne etnitet.
      Pretpostavljam da oni za komunu predstavljaju nacionaliste i “ognjištarce”, jer se u svojim kritički intoniranim člancima ne obračunavaju s “hrvatstvom”, štogod značilo.

        • Lara on 24.11.2013 at 11:12

        Poštujem sve, osim Dujmovića. On zastranjuje.

        1. A, tako? Zato Ante Tomić maše maslinovom grančicom i širi blage misli diljem zemlje, dok Jergović i Ivančić mašu kadionicom.

            • Lara on 24.11.2013 at 11:48

            Dapače, nisu oni sveci, oni se u ratu za pravednu, bolju i perspektivniju Hrvatsku obračunavaju sa samonametnutim tumačima službene povijesti, države i zastave, sa “demokratski izabranim” svjetovnim svećenicima koji propagiraju svoje interese stavljajući ih po opće i tako zloporabljuju volju većine. Pisci žigošu njihovo licemjerje. Motive tih autora pokušala sam obrazložiti u ranijem komentaru.

        • on 24.11.2013 at 11:22

        Čitaš li ti što pišeš? Razmisliš li ikada prije objave takvih gluposti?

        Dakle, tvoja logika govori kako smo nakon skandiranja trebali pohvaliti ostalih 4 milijuna i kusur Hrvata koji nisu bili na stadionu, ili one koji su bili na stadionu, a nisu skandirali sa Šimunićem, kako su normalni i uljuđeni. Ili govoriti o Joe Šimuniću kao NN građaninu koji u tom trenutku nije imao na sebi kako vi kažete “sveti hrvatski” reprenzetativni dres (odnosno u ruci)???

        Valja poimence imenovati u novinama onih 30, 20, 10, 5 tisuća ili stotinjak gledatelja koji su se pridružili Joetu, a ne prozivati cjeli narod?

          • on 24.11.2013 at 11:27

          Razmislimo ovako. Neka imamo samo razred tinejđera, a upravo su vjetrojatno takvi bili na utakmici, koji drže kako je “Za dom spremni” ne samo stari hrvatski pozdrav, nego i ustaški pozdrav. Neka su to djeca koja doista drže do ideala Pavelićeve NDH. Misliš li da ih ima među tih nekoliko stotina i tisuća i dvadesetak takvih?

          Neka ti klinci doista misle i vjeruju kako je u redu roštiljati cigane, gasovati židove ili nabiti na bajunet srpsko čeljade. Držiš li da niti onda ne bi trebalo reagirati? Misliš li doista da ih nije bilo dvadesetak koji tako misle? Misliš li da popustljivi komentari nekih od autora koje si naveo i tvoji ne doprinose formiranju takvih mladih osoba? Ili i ti smatraš da je sve to najnormalnije i dapače poželjno?

  5. Naravno da ti komentatori vole hrvatsko i vole Hrvatsku. Zapravo ju vole poštenije od onih zapjenjenih. Jer se ljubav prema hrvatskome ne pokazuje kao ljubav prema kralju u srednjem vijeku, da baš ne kažem prema Poglavniku u prošlom vijeku.
    A kad me već vučeš za jezik, odmakni se korak dva pa pogledaj što ima objektivnoga(!) svetoga u tome što si nabrojao?

    Jezik? Proizvođenje zvukova za komunikaciju među ljudima… Ne za nagovaranje drugoga da ubije malo drugačijeg trećega! Imaju ga Kinezi, Papuanci, pa eto i mi Hrvati. Ako se koristi za osnovnu svrhu (komunikacijsku) onda dobro posluži bilo koji.
    Dapače, ako vrhunski znaš samo svoj hrvatski, ne vrijediš ništa, ali ako ih znaš desetak, “koliko jezika govoriš, toliko vrijediš”, pa čak i bez formalnog obrazovanja, vrijediš poput najboljeg akademika na nekom drugom području!

    Zastava? Praktičan izum da se vojnici koji brane neku zastavu na bojnom polju prepoznaju u bici… Svaka zajednica ima svoju pa je zgodno što se ni nepismeni vojnici ne mogu zabuniti. Rimljani su (obični vojnici) bili uglavnom pismeni, pa su imali sigilume s napisanom pripadnošću jedinici a u nepismenom mračnom dobu crkvenog vladanja od 4-14 stoljeća, smišljene su šarene krpe.
    Problem je taj što se s vremenom sama zastava pretvorila u simbol, pa su ljudi počeli ginuti za nju(!?), a ne za zajednicu i vrijednosti te zajednice koju ona predstavlja.
    Osobno imam puno vrlo bliskih gubitaka u zadnjem ratu; oni su poginuli za zastavu…dok su “veći Hrvati od njih” iza leđa pokrali Hrvatsku.

    Novac? Sredstvo razmjene dobara, dosta zgodno, da ne moramo izmjenjivati krzna i sušene haringe. Uskoro ga ionako neće biti ovakvog, nepraktičnog i nacionalnog, već će biti svjetski i elektronički, potpuno obračunski kao što bi i trebao biti.
    Po onoj “novac ne smrdi” pitam te (ali bez lažnomoralizirajućoh floskula, molim) bi li, ovdje i sada u Hrvatskoj, radije primao 3000 kuna plaće ili 3000 dolara?

    Povijest? Opis prošlih događanja, koje pamtimo “da nam se ne bi ponovila” (osobito ako su bila loša). S obzirom da iz povijest očito ne učimo možemo ju slobodno smatrati vrstom znanstvene fantastike (ili samo fantastike).
    Jer da iz povijesti učimo, onda bi znao koliko je “Za dom” koštao baš nas Hrvate! Ne spominjem ovdje ni Židove ni Srbe. Da nije bilo Pavelićevog zadomljavanja, ne bi poginulo 300 i više tisuća mladih Hrvata!

    Zemljopis? Ima veze s trgovinom ili poljoprivredom, da ljudi žive bolje. Nažalost, ima veze i s poviješću, jer su neke lude glave (znam ih puno!) spremne na primjer zaratiti s BiH samo da se do Dubrovnika ne bi morali provesti kroz 6 kilometara njihovog teritorija. Normalni ljudi tu vožnju iskoriste da kupe kutiju cigareta ili pojedu dvaj’st deka janjetine.
    Meni recimo ne smrdi ni janjetina ni jagnjetina, a neki bi gurnuli tisuću naših(!!!???) vojnika u smrt, samo da se promijeni naslov u jelovniku!?

    Narod? Misliš ono što smo postali jer su nam tata i mama rekli da jesmo? Baš je postignuće, vrjednije od doktorata ili stvaranja firme s tisuću zaposlenih? A što da te netko kad si bio malen zamijenio u rodilištu i umjesto mami Srpkinji u Bosanski Brod, predao te ovdje, pa sad vrištiš za Hrvate protiv Srba, a istina je obrnuta? Eto, to ti je “vrijednost” naroda.

    I na kraju država?
    Ona je pozornica na kojoj se svi koji žive na nekom području mogu potvrditi u svojim željama, nadanjima, sposobnostima, talentima, …
    Ona je potrebna kad netko želi pojedincu to pravo oduzeti. I dobro je što je smišljena, dobro je i što još postoji, jer čak i ako su temeljna prava osigurana, onda postoji da napravi stvari za koje pojedinci nisu sposobni (primjerice, teško će se milijun ljudi kojima je potrebna, baš dogovoriti napraviti autocestu prema Splitu).
    Ali, ako je sustav takav da jamči svakome njegova prava, koja su ograničena SAMO I ISKLJUČIVO kršenjem prava(! a ne osobnih ukusa) “bližnjega tvoga”, a ako na tržištu postoje mogućnosti ostvarivanja suptilnijih potreba (npr. zdravstvena skrb, mirovine, radna mjesta), onda je i za te “više” svrhe, zapravo suvišna. I emprijski vidimo da ona odumire u važnosti u životima ljudi.
    Ako ništa drugo, suvišna je i zato što se pretvori u birokratsku aždaju koja siše krv tom istom narodu koji ju je stvorio.

    Eto, što je tu, kad razgrneš mambo-jumbo tamburice, šargije i narodnih priča i običaja, rakije kruškovače, šlinganih gaća,… zapravo “sveto”?

      • on 24.11.2013 at 11:11

      Bašiću, izvanredne opservacije. Podržavam sve do zadnjeg slova. Uštedio si mi mnogo pisanja.

      Samo još jedna primjedba. U svakodnevnom životu, rijetko ćete strancog čovjeka upozoiti na neku manu, propust ili slično. Riskirate da avam netko kaže: “Što se to tebe tiče?” Zato ćete prijatelja, onoga do koga vam je stalo, diskretno obavijestiti: “Imaš fleku tamo. Nisi trebao tako žestoko reagirati. Obukao si majicu naopako.” Dakle, brinete se o onima do kojih vam je stalo i njima otvoreno govorite o njihovim manama i propustima, ako ništa, onda ono malograđansko, da bi izgledali pred ljudima bolje i i ljepše.

      Tako i pisci i novinari. Oni kojima je stalo do nečega (recinmo države) govore o manama, propustima, zabludama kako bi se ta voljena popravila, a oni koji su poltroni i koristoljubi podilaze joj, daju lažne komplimente, uljepšavaju stvari. Iz ovog jednostavnog životnog prikaza, čak i ti Nadoveza bi mogao shvatiti tko je od novinara i pisaca potrebniji Hrvatskoj i tko ju više voli.

      Ako navedeni pljuju po zlotvorima, ljudima koji su pokrali i osramotili Hrvatsku, ako govore o onima (a na žalost ih ima jako puno) koji čine sve kako bi svoj osobni probitak stavili ispred ili čak na račun Hrvatske, onda su oni pozitivni likovi, a ne negativci.

      Možeš reći da se to zove tough love i bio bi donekle u pravu, ali tako je to: dijete koje malo griješi treba nekada ukor, a većinom našu ljubav, a dijete koje je poprilično zločesto trebamo stalno upozoravati na propuste inače će postati još gore. Ajde, nekad treba i zagrljaj, ali prvenstveno ga sljeduje tough love dok se ne popravi.

      Nadqam se da ne tipkam uzalud, da ti um nije zabetonirana masa koju nikakavi argumenti neće promijeniti.

      Nisi nam odgovorio koji su to pisci ili novinari tebi mili?

      • on 24.11.2013 at 11:14

      Mogao sam sve skratiti i reći ti da pročitaš bajku: “Carevo novo ruho”. Izgleda da si to omašio u osnovnoj.

      1. FO. U skokovima.

    1. Nije valjda da je znanstvenik Petar Bašić na stanovištu: use, nase i podase.
      To je tako “ognjištarski”, ne samo da nije znanstveno, nego je primitivno.
      Na onu glasovitu rečenicu velikog Vlade Gotovca :”Jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma” dodao bih :..tko tuđe svetinje negira-nema svetinje.
      Moguće je da postoje ljudi koji ništa ne cijene, ali oni koji zapišavaju “tuđe svetinje”, jednostavno nisu civilizirani.
      Zašto je nešto za nekoga “svetinja”, nije podložno procjeni onoga koji to negira.

  6. Svaka čast na obrazloženjima! Iako mislim da Pero, spominjući Staljina, slično misli! Njega ponese otpor prema onima koji ismijavaju žrtve. A i te žrtve su produkt države (čitaj: vlastodržaca) koja ih je iskoristila za svoje interese.

    • trol on 24.11.2013 at 19:04

    Kako nezapjenjeni komentatori i intelektualci vole svoj grudu ? Evo ovako ……..http://www.youtube.com/watch?v=ZCp7PVzLgds

    • trol on 24.11.2013 at 22:19

    Stadione treba prekopat traktorima, i posadit domaći eko-krompir, a ova nogometno-kockarska elita nek izvoli platit jebeni porez i sufinancirat školstvo i kulturu.

  7. Uostalom, misliš da stadione treba razoriti. Ma skupljat će se oni i oko eko krompira.

  8. Evo neki se već skupljaju. Oko Lujićevog krumpira, na tavanu.
    Dooobro mu rodio.

Odgovori