Miljenko Jergović: Kako je era korone i primarijusa Capaka Rijeci stigla kao alibi za propast

Iz krivog sam razloga bio sretan kada je Rijeka izabrana za Europsku prijestolnicu kulture. Ali iz istoga tog krivog razloga je i izabrana. Taj razlog bit će simbolički potvrđen četiri godine kasnije, kada se na otvorenju priredbe začuje pjesma talijanskih partizana “Bella ciao”. To su te europske vrijednosti, to je taj antifašizam, istina u najbezazlenijoj, neiritirajućoj varijanti, stoput dezinficiranoj i obezličenoj, nije to ni “Padaj silo i nepravdo”, ni “Po šumama i gorama”, ali svejedno je u ostatku Hrvatske nezamislivo.

Evo i zašto je Europi bila prihvatljiva samo ona sredina koja pjeva antifašističku pjesmu, makar i susjedsku, kada se već ne usuđuje svoju: po svečanom otvorenju, negdje na ulici bili su izloženi simboli svih država koje su u dvadesetom stoljeću upravljale Rijekom, uključujući fašističku Italiju i nacističku Njemačku. Hrvatski gnjev izazvali su, međutim, samo simboli Jugoslavije, pa se i riječki gradonačelnik morao pravdati i objašnjavati. Simboli fašizma i nacizma ili su prihvatljivi kao povijesno naslijeđe, ili su poželjni kao znakovlje povijesnih saveznika. Takvo što je u Hrvatskoj obično i normalno, ali Europa od toga bježi kao od kuge. I sasvim je malo vjerojatno da će se tu nešto ikad na razini simbola promijeniti.

Zašto je Hrvatska uopće željela Europsku prijestolnicu kulture? Zato što je to način da se iz Europe “povuče” novac. Ali da bi ga se “povuklo”, mora ga se prethodno u određenom iznosu dati. A da bi ga se dalo, trebalo bi se znati za što ga se daje. Izbor Rijeke za vladajuće je bio ledeni tuš, i otpočetka je bilo jasno da će stvar biti bojkotirana. I u eri princa Karamarka, i u eri njegova nenačelnog protuslovnika Plenkovića. Na otvorenje manifestacije, 1. veljače 2020. nije došao nitko: ni premijer, ni tadašnja predsjednica na odlasku. Njihova ideja bila je da se ta stvar naprosto ignorira, a da se za nju da novca taman toliko da se Bruxelles ne naljuti. Era korone i primarijusa Capaka došli su im kao Božji blagoslov.

Ni same riječke vlasti nisu, međutim, imale drugu ideju osim da “povuku” novac. Iz Zagreba, onoliko koliko se može. A iz Bruxellesa, što više može. Ekipa koja je trebala upravljati Prijestolnicom, predvođena zagrebačkom kulturaktivisticom Eminom Višnić, to za što će se “povući” novac nazvala je “Luka različitosti”, a “hrabrost, neobičnost, progresivnost i ambicioznost vrijednosti su koje su utkane u programsku koncepciju”. I sve će to, naravno, silno zainteresirati turiste. Ali onda je naišla korona, i svi zaposleni na projektu otišli su na kolektivni godišnji odmor. Većinu je nakon odmora dočekao otkaz, otvorena je mala i nezamjetna javna afera, usred koje se radnici na projektu dopisuju s gradonačelnikom Obersnelom. Ali možda je i njima era korone i primarijusa Capaka došla kao Božji blagoslov.
Luka različitosti, hrabrost, neobičnost, progresivnost i ambicioznost: ne zvuči li vam sve ovo kao najava za Pjesmu Eurovizije? Ili nabrzinu smišljen PR za marinu u Ićićima, na čijem će otvorenju lokalni šlager pjevač izvesti himnu marine, naslova “Luka različitosti”? Može to biti bilo što, ali Europska prijestolnica kulture, teško ili nikako.

Rijeka je grad u kojem oduvijek – a vijek za oduvijek započeo je, naravno, 1990. – pobjeđuje ljevica. Ali što je i tko je ta ljevica? Dugogodišnji gradonačelnik Slavko Linić, kasniji Milanovićev ministar financija, nakon razlaza s SDP-om završio je kao gost u “Bujici”. Ovo je važno, jer govori o supstanci Linićeva ljevičarstva, ali i šire pojave linićevštine među nama. Ali nešto veoma važno predstavlja konstantu Linićeva političkog djelovanja, od Rijeke do Markova trga: izrazito neprijateljstvo prema kulturi kao proračunskom potrošaču, kao i prema bilo kakvim kulturnim i duhovnim sadržajima. Njegovo djelovanje ostavilo je vrlo upečatljiv trag i na Rijeci, i na Hrvatskoj. I stvoren je zanimljiv paradoks: više je kulturne supstance i brige za nju u Kalmetinom Zadru, nego u Linićevoj Rijeci.

Vojko Obersnel otpočetka je insistirao na kontinuitetu vladavine, i naravno da nikada nije primijetio da s Rijekom i njezinom kulturom nešto nije u redu. Istina, postoje u tom gradu vrlo snažni identifikacijski punktovi: jedna, ali možda i najljepša knjižara u Hrvatskoj, nekoliko arhitekata, nekoliko pisaca, Slaven Tolj i Oliver Frljić. Dobro, Frljić je protjeran iz Hrvatske, neposredno nakon što je Rijeka dobila priliku biti Europska prijestolnica kulture, ali bio je tu, u Rijeci. Međutim, za većinu toga, za onu knjižaru i za one pisce, prije svega, karakteristično je da ne sudjeluju. Jer i nemaju u čemu sudjelovati.

Problem je otpočetka dvostruki, pa se tiče i forme i sadržaja. U formalno-organizacijskom smislu, Obersnelova bi ekipa doista mogla organizirati Pjesmu Eurovizije, kao i obnoviti ljevičarske novine za kulturu Zarez ili organizirati svjetski festival gljivarenja. Ali njihova ideja o Europskoj prijestolnici kulture staje na pjesmi “Bella ciao”, zahvaljujući kojoj je, simbolični govoreći, Rijeka pobijedila, i koja je ganutljivo izvedena na otvorenju priredbe. Dalje, zapravo, ne znaju što bi. Možda da se neki dečko u ime neobičnosti prošeta u ženskim haljinama, ili da u ime hrabrosti hoda po žici, i u ime progresivnosti odozgor izvikuje citate Snowdena i Chomskog. To će onda biti to. U žanru performansa i ostalih izvedbenih umjetnosti. A za ostale ćemo žanrove pokrpati zahrđalu Titovu admiralsku barku i adaptirati neke napuštene lučke građevine. Ali zašto, čemu, i kakve sve to ima veze s kulturnom prijestolnicom? Ima li sve to neku formu, i što je njezin sadržaj? Europska prijestolnica kulture 2020. funkcionirala je u Rijeci poput onih ubitačnih neprofitnih organizacija, koje su cvale za ministrovanja Andree Zlatar, koje su imale načelnu svrhu i idealistički postavljen cilj, koje nisu imale formu, nisu proizvodile sadržaje, ali su poput veselih i simpatičnih hrčaka “povlačile” sredstva. Kada je “povlačenje” došlo u krizu, nestalo je i njih.

U samoj ideji europske prijestolnice kulture nešto je što se dubinski opire Linićevoj dezideologiziranoj idelogiji: učiniti grad i njegovu kulturu europski prisutnim, te, istovremeno, europskim i lokalnim novcem podići kulturnu razinu grada. Pokazati sirotinji i neoliberalima ono što bogati svijet zna: kultura čini formu i sadržaj zajednice, kultura nije proračunski trošak. Takvo što u Rijeci je bilo nemoguće ne samo iz linićevskih, nego i iz općehrvatskih razloga. Na kraju, razmislite malo, zar bi jezik u kojemu još nitko nije osvijestio tu uvredljivu nakaradu od izraza “povući sredstva”, i to tužno i besciljno povlačenje po europskim bespućima prema kojemu nas takvo povlačenje vodi, mogao tek tako imaginirati i izreći zašto bi nam nakon svih naših linića, capaka i božinovića kultura trebala biti važna? I zar zaista mislite da bi Europska prijestolnica kulture mogla postojati u zemlji u kojoj – naravno iz epidemioloških razloga, kako ih formulira capakovsko-božinovićevska svijest – od svih kolektivnih manifestacija igre i duha, koje su u temelju ideje o kulturi, od početka svibnja 2020. legalnom biva samo – sveta misa? Doista, korona je došla kao Božji blagoslov.

Da je bilo drukčije, da je postojala ikakva forma koja bi objedinjavala projekt i djelovanje Emine Višnić i njene ekipe, da je postojao sadržaj, epidemija Covida-19 ne samo da ne bi mogla zaustaviti pretvaranje Rijeke u Europsku prijestolnicu kulture, ne samo da je ne bi mogla zaustaviti nevoljna Plenkovićeva i Kolindina vlast (šta, zar stvarno nje više nema?), nego bi povratak u srednjovjekovnu karantenu bio samo moćan marketinški poticaj, kojem ne bi na snazi mogle ništa oduzeti sve linićevske uskrate novčanih sredstava. Ali to bi bio neki drugi svijet i neka druga Hrvatska. Bila bi to, prije svega, neka druga Rijeka. Europska prijestolnica kulture Zorana Grozdanova, Zorana Žmirića, Aljoše Pužara, Vedrane Rudan, Leta 3, Damira Urbana… I svih onih ljudi koji će u tom žalosnom gradu i u ovoj tužnoj zemlji i sutra nešto pisati, čitati, slikati, snimati, pjevati, govoriti, glumiti, svih koji će se ovoga sjećati. 

jergovic

3 comments

  1. Fantastična dijagnoza bolesti koja će doći glave cijelom organizmu RH.

  2. U pravu si Jergoviću, ali rada bih u svom gradu osjetila djelić “tužne riječke kulture”!

    1. Osjetit ćeš kad na k…u Mirka Duspare nokat naraste!

Odgovori