Miljenko Jergović: Donacija bolnici u Mostaru najbolja je mjera protiv epidemije u Hrvatskoj

Važan tekst objavio je Dragan Markovina u svojoj redovnoj rubrici na portalu Telegram. Povod je dodjela 43 milijuna kuna pomoći Republike Hrvatske (40 milijuna Ministarstva zdravstva i 3 milijuna Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH) bolnici u Mostaru, uz sljedeće Vladino obrazloženje: “Novac će doznačiti sukcesivno Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar u svrhu suzbijanja Covid-19 za podmirivanje dijela dospjelih obveza prema dobavljačima lijekova, potrošnog i ugradbenog medicinskog materijala.” Povjesničar kojeg je zbog moralno-političke nepodobnosti potjeralo s posla na Splitskom sveučilištu i donedavni predsjednik izvanparlamentarne Nove ljevice, jedan od darovitijih hrvatskih pisaca i publicista (dobitnik Nagrade Mirko Kovač, za debitantsko djelo), neomiljen u desnim i klerikalnim režimskim glasilima, na HRT-u i naokolo, napisao je da ne vidi nikakav problem u tome da Republika Hrvatska financira mostarsku bolnicu, napomenuvši i nešto što u Hrvatskoj ovih dana ama baš nitko ne voli čuti, a to je da ta bolnica nije izgrađena ni hrvatskim, ni hercegbosanskim novcima, nego novcima samodoprinosa građana Socijalističke republike Bosne i Hercegovine.
Markovina je svojim stavom izazvao sablazan bez presedana, otprilike kao da je objavio da ima redovite seksualne odnose s petoprstim ljuskavcem (manis pentadactyla), simpatičnom kineskom zvjerčicom za koju je bilo govora da je ljudskoj vrsti posredovala covid-19. Njegov tekst je, naime, izašao usred kampanje zgražavanja, te prenemažućeg kukanja i proklinjanja, koja se iz lijevih i lijevo-liberalnih vrela i izvora širila po ono malo nezavisnih i lijevih medija, te, vrlo obilno, po društvenim mrežama, i u kojoj kampanji, posve očekivano, nije bilo disonantnih tonova. Ovom je kroničaru to važno napominjati, jer mu je tek Markovinin jasno izrečen stav mogao biti povod da o ovome i sam nešto kaže. Inače bi šutio na lijevo prenemažuće kukanje i proklinjanje, onako kako šuti i na desno prenemažuće kukanje i proklinjanje. Pojedinačne reakcije na kolektivno histeriziranje u Hrvatskoj odavno već nemaju smisla. Međutim, nije dobro prešutjeti kada se netko odmetne od stada.

Postoje formalni razlozi zbog kojih Hrvatska treba financirati bolnice u Bosni i Hercegovini. Markovina se zadržava na jednom: Hrvatska je Hrvatima u susjednoj zemlji – premda i ne samo Hrvatima – udijelila svoje državljanstvo, i onda je racionalno da vodi računa o tome da oni svoje zdravstvene probleme rješavaju kod kuće, a ne, recimo, u Splitu ili Zagrebu. Istina, i da nije toga, a bilo bi bolje i za Republiku Hrvatsku i za Hrvate u Bosni i Hercegovini da nikad nije postojala ova vrsta automatizma, i tada bi postojali razlozi za brigu oko toga hoće li ljudi iz Bosne i Hercegovine masovno dolaziti u Hrvatsku da se liječe, ili će se liječiti kod kuće. A postojali bi, i mimo svih nacionalističkih fantazija, i razlozi za specifičan odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koji, da je sreće, ne bi trebali biti ništa drukčiji od onih za brigu Kraljevine Švedske prema Šveđanima u Finskoj, ili Njemačke za brigu prema Nijemcima na jugu Danske…

Kada Ranko Ostojić udara po Plenkovićevoj Vladi, jer je ona dodijelila 43 milijuna kuna mostarskoj bolnici, on se služi argumentima koji su, zapravo, tipični za sve nacionaliste, od Hrvoja Zekanovića do Donalda Trumpa, i od AfD-a do Željke Markić. Čim država dodijeli novce nekom Srpskom narodnom vijeću Milorada Pupovca, oni se sjete potrebite hrvatske sirotinje, socijalnih slučajeva među braniteljima, poštenih bijelih Amerikanaca koji žive u predgrađima, dok im meksički ilegalci ugrožavaju radna mjesta, njemačke sirotinje koju ugrožavaju sirijski doseljenici, skupa s domaćim Turcima… Ranko Ostojić tako na svojoj službenoj Facebook stranici objavljuje, jednu ispod druge, fotografije iz potresom oštećene bolnice u Zagrebu (istina, ne kaže koje) i sliku velelepne, bijele socijalističke mostarske bolnice, snimljene za sunčana dana, sugerirajući time baš isto ono što bi sugerirao svaki zaošijani zapadni desničar i fašist, svaki nacionalist i bijeli suprematist od Triglava do Đevđelije, i od San Francisca pa na istok, sve do Vladivostoka.

I još nešto vrijedi pridometnuti o Ostojiću: bivši socijaldemokratski policajministar nimalo nije rječit, pače šuti kao da mu je grlo olovom zaliveno, kada je riječ o svakodnevnoj suspenziji građanskih prava u Hrvatskoj i o tome da u njegovom rodnom gradu, pored njegove policije, najavljuju i slobodno održavaju ilegalne vjerske manifestacije, čime se brišu i posljednji tragovi Hrvatske kao sekularne države u kojoj je nevjerujućim dopušteno isto što i vjerujućim. Ostojiću ne smeta to što su nevjerujući u kućnom pritvoru, dok je vjerujućim dopušteno da održavaju legalne ili ilegalne vjerske obrede.

I naravno da nije problem u Ranku Ostojiću, niti je problem u romoru još ponekog opozicijskog saborskog zastupnika koji se voli baviti prilikama u Bosni i Hercegovini, nego je problem u onome inače sasvim pristojnom građanskom svijetu, koji smo upoznavali još po onim davnim demonstracijama za povratak imena Trgu žrtava fašizma, koji je bio uvijek blizu svake antifašističke i ljudskopravne građanske inicijative i koji je s određenim dostojanstvom umio uvijek biti na gubitničkoj strani pri svim promjenama vlasti u Hrvatskoj, a koji na 43 milijuna kuna mostarskoj bolnici reagira na jednak način kao Ranko Ostojić. Problem je kada takvi ljudi prestanu biti manjinci i gubitnici, i najednom se nađu na strani bešćutne i vječno krvožedne većine. Jer, nacionalisti su uvijek u vrećini, pa bili oni hrvatski etnonacionalisti, koji krvlju i podrijetlom dokazuju svoju pripadnost, ili bili nacionalisti ostojićevskog tipa, koji istina ne gledaju je li netko tu podrijetlom Srbin ili Bošnjak, dok god pripada njihovoj političkoj opciji.

Nešto je dobro i pravedno u načinu na koji covid-19 tretira svijet. Epidemija, naime, nimalo ne drži do državnih granica, tako da je svaki oblik nacionalizma, zekanovićevski kao i ostojićevski, pred covidom-19 suštinski nemoćan. To što je Hercegovačko neretvanska županija (ili kanton, budući da se županije u ovoj zemlji nazivaju i kantonima) trenutno najpogođenija epidemijom, ljudi u Dalmaciji i u Splitu, gdje živi Ranko Ostojić i odakle harangira protiv mostarske bolnice, tiče se, bez obzira na svu zatvorenost državnih granica, barem onoliko, ili još malo više, koliko i broj zaraženih u Zagrebu. S epidemiološke tačke gledišta stanje u Čitluku i Mostaru Splita bi se podjednako, ili više, trebalo ticati kao i stanje u Zagrebu. Jer dok god je bolesnih u Čitluku, neće se biti zdravo u Splitu. I ta je matematika strašno poštena i ispravna. Utješna kao kuga, koja mori sve i kojoj je uvijek bliži prvi susjed od onog koji je preko svijeta.
Nacionalisti, svejedno koje vrste, nikako ne mogu shvatiti, ili se prave ludi pa ne shvaćaju logiku dobročinstva. Nije Hrvatska u obavezi da da 43 milijuna kuna mostarskoj bolnici da se izbori s covidom-19 zato što Hrvatska ima 43 milijuna kuna viška. Nitko nema 43 milijuna viška, pa ih tako nema ni Hrvatska, koja je sa svakim novim danom epidemije sve siromašnija. Ali dobročinstvo ne nastaje od viškova, ne daju ni oni najbogatiji zato što imaju previše, nego dobročinstvo nastaje od čovječnosti. A onda i od golih ljudskih interesa, koji imaju podrijetlo u čovječnosti.

Vidio sam i da je netko negdje upitao: a zašto Mostaru, zašto ne Sarajevu? Naravno, bilo bi lijepo da Hrvatska pomaže bolnice i u Sarajevu, i u Banjoj Luci – koja je, uzgred rečeno – Zagrebu i najbliža, ali za Mostar, pored onoga formalnog, na početku spomenutog argumenta koji se tiče brige za Hrvate u Bosni i Hercegovini, postoji i još jedan, koji bi svakako išao na ruku antinacionalistima, ako takvih u ovoj priči ima: Mostar je, stjecajem okolnosti, uz Brčko jedini grad u Bosni i Hercegovini u kojem danas u značajnijem broju žive pripadnici različitih naroda. U Mostaru su to Hrvati i Bošnjaci, dok su Srbi, uglavnom, u progonstvu.

Dragan Markovina ovom je prilikom učinio nešto što se malo tko na hrvatskoj javnoj i kulturnoj sceni danas odvaži činiti. Time što im nije prešutio, odbio je da se zaštiti imunitetom krda.

jergovic

2 comments

  1. M. Jergoviću i D. Markovića -imena dvojice od šestero meni najboljih i najhrabrijih ljudi na mračnom hrvatskom informativnom nebu.

    1. Nana, lapsus kod tebe. Nije Marković, nego Markovina.

Odgovori