Mihajlov bi odbio Milanovićeve ispade suverenističkog ludila

Mihajla Mihajlova često se sjetim iako je prepušten, makar kada je riječ o Zadru i Hrvatskoj, programiranom zaboravu. Ovaj disident, nekadašnji asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru, uhićen je 1965. godine zbog, najkraće rečeno, zalaganja za metafizičnost slobode.

Bio je, za naše prilike, krajnje neobičan čovjek jer se zalagao za istinsku slobodu, a ne za smjenu kolektivnih opsjena. Zato ga programirano zaboravljamo, ali ga zato ja, kao što je slučaj na ovotjednom filozofskom simpoziju koji se održava na Cresu, programirano izvlačim iz zaborava i aktualiziram njegovu misao.

Zadar se danas sjeća političara koji su se u nekadašnjoj Jugoslaviji borili za kolektivne opsjene koje su sada naša stvarnost, ali se ne sjeća čovjeka koji se zalagao za osobnu i društvenu slobodu.

Razlog je jednostavan – društvena sloboda nije naša stvarnost. Naša stvarnost je stvarnost opsjene slobode. Naša stvarnost je bila i bit će opsjenarska stvarnost sve dok ne shvatimo da hrvatstva nema bez Hrvata koji se nužno razlikuju. Hrvatstvo je različitost, a ne istost.

Ako postoje dva ista Hrvata, onda hrvatstvo nije ostvareno, ono je poništeno jer je na djelu kolektivno opsjenarstvo. Svako inzistiranje na ostvarivanju plana koji ne pojačava razlike nego ih ruši, nije borba za slobodu, nego je borba za novo lice neslobode.

Oni koji su se u nekadašnjoj Jugoslaviji borili za hrvatstvo istosti, a ne hrvatstvo različitosti, nisu se razlikovali od onih koji su se tada zalagali za jugoslavenstvo istosti. Jedni i drugi su nesvjesni zagovaratelji istog principa – principa negiranja individualiteta i slobode.

Tko u ovim okolnostima u Hrvatskoj želi vladati, nužno se treba prepustiti diktatu kolektivne volje i kapitulirati u vlastitom individualitetu. Tada se vidi da nema bitne razlike između sadašnjeg i nekog nekadašnjeg premijera

Mihajlov nije bio takav, on pasionirano zagovara ideju i stvarnost slobode, a ona se, kada je riječ o državi, provodi isključivo putem demokracije. Demokracija ima snagu osloboditi nas od diktata tzv. kolektivne volje koja je pohranjena u autoritarnim i totalitarnim političkim i religijskim strukturama.

Kolektivna volja oduzima individualnu bitnost i čovjeka dovodi u stanje pasivne i aktivne neslobode.

Pasivna nesloboda je na djelu kada se čovjeku nešto zabranjuje – udruživanje, članstvo u organizacijama, govor o nekim temama, odlazak na neka mjesta i druženje s nekim ljudima, a aktivna nesloboda je na djelu kada čovjek vlastitim djelovanjem demonstrira da je zarobljenik kolektivne volje – primjerice, kada maše zastavicama na nekom skupu, navija na tribinama ili, jednostavno, u saborskim raspravama govori ono što mu je rečeno da govori.

Prizor kada netko ushićeno zastupa vlastitu neslobodu jedan je od tužnijih prizora koji može biti upriličen u ovom našem nemisaonom kozmosu. No kolektivna volja ne traži mislitelje nego poslušnike, ona, nadalje, ne zastupa prava pojedinaca nego demonstrira snagu mase, neovisno naziva li se ta masa narodom, religijskom zajednicom ili političkom strankom.

Diktat kolektivne volje pripada kontinuitetu našeg javnog i političkog života. Ništa se nije promijenilo. Kolektivna volja u nekadašnjoj Jugoslaviji i sadašnjoj Hrvatskoj je jedna te ista kolektivna volja koja je nekad u nacionalizmu vidjela opasnost, a sada u nacionalizmu vidi rješenje.

Prava istina je da kolektivnu volju ne zanima nacionalizam, niti kao opasnost niti kao rješenje, nacionalizam je igračka za neslobodne kako bi ih se i dalje zadržalo u stanju neslobode. Kolektivnu volju ne zanima nikakva ideološka stvarnost nego isključivo vlast.

Kada su vlast i vladanje u pitanju, nema onoga što kolektivna volja neće prikazati kao sveto ili odbaciti kao kužno.

Želja za vlašću, a ne neka ideja o nacionalnoj nepravdi ili neriješenom nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, motivirala je Franju Tuđmana na djelovanje. Njegovo djelovanje je djelovanje čovjeka koji ideološka pitanja iskorištava kako bi ostvario željeni cilj, a to je vlast. On je, zbog nemogućnosti da se bitno djeluje, pripadao kolektivnoj volji. Zato je bio praktikant i zagovaratelj aktivne i pasivne neslobode.

Kolektivnoj volji sada pripada i Andrej Plenković, baš kao što su nekada pripadali Ivica Račan ili Zoran Milanović. Svi su se oni borili za vlast i vladanje kolektivne volje.

Oni, dakle, nisu vladali nego su se prepuštali stihiji kolektivne volje, a uživali su u prividu vladanja. Zbog toga i nisu bili u stanju provoditi politike slobode. Njih ne zanima procesualnost slobode, njih zanima trenutak u kojem se sada nalaze. Oni nisu u stanju nadići horizont konteksta koji im se nadaje kao sudbinska datost.

Mihajla Mihajlova često se sjetim iako je prepušten, makar kada je riječ o Zadru i Hrvatskoj, programiranom zaboravu. Ovaj disident, nekadašnji asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru, uhićen je 1965. godine zbog, najkraće rečeno, zalaganja za metafizičnost slobode

Kolektivna volja komunicira snagom društvenog pritiska ili onoga što Mihajlov naziva sociološkim mišljenjem.

Primjer sociološkog mišljenja ili onoga što se mora izvršiti i izvršava se čak i kada se prividno čini da se ne izvršava je Ana Karenjina. Karenjinino ulaženje u brak bez ljubavi, traženje ljubavnika i bacanje pod teretni vlak ne razlikuje se mnogo od tadašnjih stabilnih brakova bez ljubavnika i želja da se dokine život.

Naime, jedno i drugo pripada scenariju sociološkog mišljenja ili društvene norme koja se ima izvršiti. Karenjina nije u stanju nadići trenutak u kojem se nalazi. Nju muči krivnja što se ogriješila o društvenu normu.

Ona zapravo izvršava društvenu normu time što na sebe preuzima krivnju zbog toga što nije izvršila ono što joj društvo ili kolektivna volja nalaže. U činu bacanja pod teretni vlak ona demonstrira predanje kolektivnoj volji i njezinu nadmoć.

Kada postulat sociološkog mišljenja primijenimo na naše okolnosti ili na naš sudbinski trenutak, onda nam je sasvim jasno zašto, primjerice, Zoran Milanović ima sve učestalije epizode nacionalističkog ili, kako se to zadnjih godina kaže, suverenističkog ludila. On se, naprosto, ne opire kolektivnoj volji i sociološkom mišljenju, on im se, makar epizodalno, potpuno predaje.

Tko u ovim okolnostima u Hrvatskoj želi vladati, nužno se treba prepustiti diktatu kolektivne volje i kapitulirati u vlastitom individualitetu. Tada se vidi da nema bitne razlike između sadašnjeg i nekog nekadašnjeg premijera.

Svi su oni zarobljenici kolektivne volje i sociološkog mišljenja, a takvi nisu u stanju učiniti nešto značajno.

Značajno djeluju pojedinci neopterećeni sociološkim mišljenjem, a takvi ne vladaju nego demokratiziraju strukture, društvo i sebe. Takve programirano zaboravljamo.

autograf

2 comments

  1. Kad sam upisala Filozofski u Zadru 70 i neke, medju kroatistima se nije pričalo o M.Mihajlovu nego o Meštroviću, ali zanemari taj podatak

    Ana Karenjina je javno priznala svoj grijeh na konjičkim trkama ( pogledom i usklikom samo ) i da nije se nije bacila pod vlak krivicu bi nosila do ne znam kakvog kraja , jer, društvene norme nije mogla prevladati…….( nije ona Balzacova Anastazija i Delfina )

    Ovo za Milanovića …

    ” On se, naprosto, ne opire kolektivnoj volji i sociološkom mišljenju, on im se, makar epizodalno, potpuno predaje…”

    ……je djelomično točno, barem površno gledano tako izgleda slušajući ga dok nešto komentara, ali mislim , da po gafovima nikad neće nadići jednu i jedinu Kolindu

  2. “Demokracija ima snagu osloboditi nas od diktata tzv. kolektivne volje koja je pohranjena u autoritarnim i totalitarnim političkim i religijskim strukturama.” – kaže Autor, ali naši političari ga ne čuju…

Odgovori