Medari: Pobijeni, raseljeni, opljačkani

Zbog sestara Vuković obišli smo Medare u kojima je u Bljesku počinjen okrutan zločin. ‘Ubili su nam oca, majku i sestru, strica, strinu i njihovo dvoje djece. Sud smo izgubile, a nama su ostali sudski troškovi. Naša imovina je devastirana, a sada su nam i to oduzeli. I onda nam na kraju pošalju namještaj i iznos od 5.500 kuna za obnovu’, o cinizmu sistema govori Radmila Vuković

U nedovršenom parohijskom domu u Medarima, preko puta devastirane pravoslavne crkve bez krova, među zidovima punima ratnih ožiljaka nalazi se gomilica novog namještaja. Gomila jeftine iverice sklonjena je u jednu prostoriju, koja je s jedne strane potpuno otvorena prema dvorištu, od kojega se samo zastorom neuspješno brani. Po namještaju ima dosta prašine, koja se na njemu skuplja mjesecima. Onamo su ga prije nekoliko mjeseci istovarili vrijedni radnici, poslani iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Zapravo, poslani su oni na drugu adresu, onu na kojoj su ih trebale dočekati sestre Radmila i Mirjana Vuković, ali nisu bile u prilici jer njihova kuća više nije njihova.

Poznata je to kuća u Medarima, selu u kojem se dogodio jedan od najgorih zločina Hrvatske vojske tokom ‘veličanstvene oslobodilačke vojno-redarstvene akcije Bljesak’, kako o njoj govore dežurni mitomani koji se prvog dana maja okupljaju u Okučanima, ne spominjući etničko čišćenje tog dijela Slavonije.

Tamo gdje su oni Romi, tamo je ubijen jedan stari. Ovdje bliže Željko Dićko i njegova mati. Gore je ubijen Jovan, onda Jela Mrkonjić, malo iza Rade i Draga Čanak, pa Draga, Anka, Kata, Zora… – pokazuje nam Mileva Radmanović

Priču o nesretnim Vukovićima znate. U rano jutro proleterskog praznika hrabri pripadnici Hrvatske vojske banuli su u Medare, baš u trenutku kada su isto tako hrabri pripadnici UNPROFOR-a odlučili okrenuti glave na drugu stranu. Protutnjali su selom ostavivši iza sebe 22 žrtve. Nisu birali. Ubijali su sve što im je palo šaka. Spasile su se tek dvije djevojčice, koje je u trenutku nadahnuća spasio jedan vojnik koji ih je prepoznao. U Medarima je ubijeno više žena nego muškaraca – njih 11, nečijih majki i baka, nije preživjelo susret s osloboditeljima, kojima se svakog 1. maja u Okučanima klanja državni vrh slaveći Bljesak.

Međutim, krvavo jutro koje je svanulo u Medarima najviše se pamti po tragičnoj sudbini porodice Vuković, koja je živjela stotinjak metara od spomenutih mirovnih snaga i linije razdvajanja suprotstavljenih bratoubilačkih armija, hrvatske i srpske. Tog su jutra pripadnici Hrvatske vojske ubili Milutina (1945.), njegovu suprugu Cvijetu (1950.) i njihovu sedmogodišnju kćer Draganu. U susjednoj kući, životima su susret s oslobodilačkom vojskom platili supružnici Anđelija (1959.) i Ranko (1955.) Vuković te njihovo dvoje djece, 11-godišnji Goran i njegova sestra Gordana, koja je tada imala osam godina.

Nešto Vukovića je i preživjelo, ali samo zato što u to vrijeme nisu bili u Medarima. Tako se spasila porodica trećeg brata Vukovića, kao i dvije kćeri Cvijete i Milutina, Radmila i Mirjana. Zbog njih dvije ovih smo dana obišli Medare, selo udaljeno par kilometara od Nove Gradiške. Obišli smo kuću u kojoj su odrastale, a koja danas stoji neobnovljena i prazna. Ta kuća više nije njihova i zato onaj namještaj s početka priče skuplja prašinu u parohijskom domu. Naime, birokrati iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje očito nisu bili obaviješteni da su sestre Vuković cinizmom pravosuđa izgubile rodnu kuću u kojoj su bili ubijeni njihovi roditelji i sestra.

Naime, sestre su svojevremeno sudskim putem zatražile odštetu zbog ubojstva članova njihove porodice. Njihov zahtjev sud je odbio. Pročitajmo zajedno cinično obrazloženje, pisano birokratsko-sudskim jezikom: ‘Dakle, iz provedenih dokaza ocjenom istih ovaj sud nije našao za utvrđenim pod kojim okolnostima i na koji način je došlo do stradavanja obitelji tužiteljica, a niti tužiteljice imaju takva saznanja i dokaze. Sama činjenica da se kao dan smrti vodi 2. 5. 1995. g. u vrijeme VRA ‘Bljesak’ područje Medari, samo može upućivati na zaključak da je do stradavanja obitelji tužiteljica došlo u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih i borbenih akcija, a što upućuje na zaključak da bi se u takvom slučaju moglo i može govoriti jedino o ratnoj šteti, a za koju Republika Hrvatska odnosno tužena ne odgovara.’ Na kraju sud nervozno upozorava da ‘čak i da su tužiteljice uspjele dokazati da im šteta koju su pretrpjele nije posljedica ratnog čina, odnosno ratne štete, zahtjev istih je zastario’. Normalno, sud je sestrama poslao i točan iznos sudskih troškova koje moraju podmiriti – 24.000 kuna.

Radmila Vuković, koja danas živi u BiH i radi u bolničkom vešeraju u Bosanskoj Gradišci, za Novosti govori o tome kako je nakon porodice ostala i bez rodne kuće.

– Ne znam što da kažem. Ne mogu da vjerujem da nam se to dešava, da nam sada ovo rade… Dođemo u Medare kada moramo, teško nam je doći, preteško. Vrijeme je prošlo, ali nekako je sve teže i teže. Tužbu smo podnijele 2006. i tražile odštetu. Sud smo izgubile, a nama su ostali sudski troškovi. Tražile smo da nam ih otpišu, ali su nas ovih dana ponovno odbili. Naša imovina je sva devastirana, a sada su nam i to oduzeli. Meni su ubili oca, majku i sestru, strica, strinu i njihovo dvoje djece. UNPROFOR je bio sto metara dalje i povukao se. Kako su nam govorili neki ljudi koji su bili zarobljeni, kada su prolazili za Novu Gradišku, vidjeli su naše pored kuće. Gdje se to dogodilo, u kući ili pored nje ili u podrumu kod strica, ja ne znam. Nikada nismo saznali što se točno dogodilo. Jednom su nas zvali u Osijek na neki predistražni postupak, ali ne znamo što je točno bilo. I onda nam na kraju pošalju namještaj i iznos od 5.500 kuna za obnovu – priča Radmila Vuković.

Prošle su godine i malom Goranu Vukoviću dođe poziv za vojsku. Mislim, razumiješ me sade? Isto kao da je moje dijete. Išao je u četvrti razred kada su ga ubili, a onda mu pošalju poziv za vojsku. Plakao sam tada – priča Jovan Radmanović

Prolazeći Medarima između porušenih i obnovljenih a praznih kuća, na ulici ne zatičemo nikoga. Kucamo na vrata kuće u susjedstvu Vukovića. Otvara nam Jovan Radmanović, koji se svojih dragih komšija dobro i s radošću sjeća. Srećom, Bljesak nije dočekao u selu.

– Ja sam tu rođen. Po profesiji sam mlinar. U ratu sam bio u Okučanima, ali nisam bio vojnik. Dobro sam poznavao komšije Vukoviće. Strašno je što im se dogodilo, pričalo se da su curicu udušili. Živjela su ovdje tri brata Vukovića. Ovdje su prije rata bili gotovo samo Srbi. Bile su i tri-četiri hrvatske porodice. Danas nas ima manje od 50 i to sami starci. Nas su zamijenili Romi. Dosta ih se naselilo u našem selu. Ima i dosta Hrvata iz Bosne. Oni su dobri i fini, osim što smo i jedni i drugi u istim problemima. Kada je počelo ono, ja sam utek’o iz Okučana u Marince kod Vukovara. Nakon mirne reintegracije sam se vratio. Išao sam na informativne razgovore više puta na policiju u Okučane. U ratu sam imao radnu obavezu. Radio sam kao čuvar u kuhinji. Kaže mi policajac: ‘Svaka ti čast, ti si jedini bio u kuhinji, svaka ti čast.’ Ganjali su me naši da me obuku, ali ja sam bio stariji čovjek, imao sam išijas pa me komisija oslobodila – govori Radmanović.

U razgovoru nam se pridružuje njegova snaha Mileva Radmanović pa nam oboje opisuju kakvo ih je zlo zateklo u ratu.

– Tamo gdje su oni Romi, tamo je ubijen jedan stari. Iza je još jedna kuća gdje je ubijeno dvoje starih. Ovdje bliže Željko Dićko i njegova mati. Gore je ubijen Jovan, onda Jela Mrkonjić, malo iza Rade i Draga Čanak, pa Draga, Anka, Kata, Zora… U Mašićkoj Šagovini su na Svetog Nikolu 1991. ubili 69 ljudi – kaže Mileva i dodaje da su ondje porušeni svi spomenici na groblju i da u selu sada živi troje staraca.

– Došao je sada neki budžovan s mora, pokupovao zemlju, raskrčio sve i drži ovce – pojašnjava nam Jovan kako sada stvari stoje.

Možda će i Medari uskoro dobiti svog budžovana. Taj scenarij ne bi iznenadio ni Milevu ni Jovana, koji nam pokazuju kuće u okolici:

– Ovaj tu živi u Njemačkoj, baš su mu nedavno provalili, ondje prijeko su bila dva brata, jedan je u Zagrebu, dođe katkad, svi su se razišli… Eno tamo ima jedna starica, a na gornjoj strani su Romi…

Predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Brodsko-posavske županije, Dušan Nogić iz Nove Gradiške, rezignirano zaključuje kako je državna politika ostvarila svoj cilj.

– Cilj države je bio da se ljudi ne vrate. Rađeno je sve da se taj cilj ostvari. Spora obnova, onda naseljavanje Hrvata iz BiH u kuće koje nisu bile srušene i koje bi dobili na privremeno korištenje samo kako bi se obeshrabrilo one koji su se htjeli vratiti, a nisu imali gdje. Ljudi su godinama čekali dokumente i povrat imovine. Očito je da je država imala plan da se ovdje izvrši promjena stanovništva i taj plan je uspješno ostvaren. Uz pomoć APN-a povećala je broj ‘podobnih’. Srušim ti kuću ili ti ne dam obnovu i onda otkupljujem uz pomoć Agencije i to je to. Mnoge obnovljene kuće danas se prodaju. Prošlo je puno vremena i ljudi se ne vraćaju, uostalom, s ovih prostora sada se iseljavaju svi, tako da na povratak ne treba računati. Ono iseljavanje je imalo nacionalni karakter, a ovo ekonomski – ističe Nogić.

U Novoj Gradišci, koju su tokom Vojne krajine Srbi i Hrvati naselili zajedno, Srba danas ima u tragovima. U gradu nema pravoslavne crkve, prvu su srušili ustaše, a drugu ‘nepoznati počinitelj’ 1991., kao što je uklonjen i svaki vidljivi trag antifašizma. U gradu je na vlasti SDP, kojem ne smeta da je kosturnica palih boraca također devastirana, da je s nje maknut spomenik, kao što su uklonjeni i svi spomenici u selima i okolici, pa tako i u Medarima.

Radmila Vuković danas ne razmišlja ni o spomenicima ni o crkvama. U njenim mislima i u mislima njene sestre stalno su njihovi najmiliji i rodna kuća. Jovan Radmanović spominje podatak koji nam otkriva dodatnu bezobzirnost državne administracije:

– Prošle su godine od tog ubijanja i malom Goranu Vukoviću dođe poziv za vojsku. Mislim, razumiješ me sade? Isto kao da je moje dijete. Išao je u četvrti razred kada su ga ubili, a onda mu pošalju poziv za vojsku. Plakao sam tada…

Za ratni zločin u Medarima, najveći koji su pripadnici Hrvatske vojske počinili u Bljesku, još nitko nije optužen. Kako ono voli reći gradonačelnik Vukovara Ivan Penava? Ubojice su među nama? U pravu je. Ubojice nekažnjeno šeću među nama, ubojice malih i velikih Vukovića i ostalih žrtava iz Medara. Sustav se pritom mrtvima i živima smije u lice, šaljući sestrama Vuković namještaj u kuću koju su im oduzeli, šaljući mrtvoj djeci pozive za istu onu vojsku od čijih je pripadnika stradala, a koliko se tek smiju u slavonsko-brodskoj policiji koja rutinski provodi ‘predistražne radnje’ u vezi ovog zločina, možemo samo zamišljati.

portalnovosti

3 comments

  1. “Sustav se pritom mrtvima i živima smije u lice, šaljući sestrama Vuković namještaj u kuću koju su im oduzeli, šaljući mrtvoj djeci pozive za istu onu vojsku od čijih je pripadnika stradala, a koliko se tek smiju u slavonsko-brodskoj policiji koja rutinski provodi ‘predistražne radnje’ u vezi ovog zločina, možemo samo zamišljati.”

    Ma ne smiju se u županijskoj policiji.

  2. O moja državo!

  3. Užasni užaas! Na žalost, nisu Medari jedini…

Odgovori