Markićine ćorave kokoši

Marinko ČulićPreferencijalno glasanje imalo bi smisla kada bi nudilo ne samo alternativu između Janka i Marka, nego i između politike kakva danas postoji u Hrvatskoj i neke sasvim drukčije, a toga nema. Pa, o čemu bi onda Markićini preferirani zastupnici uopće odlučivali?!

Željka Markić počela je uz materinsku pomoć Katoličke crkve skupljati potpise i za svoj drugi referendum, i okoštala hrvatska politička scena ustreptala je i protresla se možda čak i više nego prvi put. Na tom prvom referendumu, koji je trebao cementirati monopol heteroseksualnih brakova, politička scena podijelila se po ravno odlomljenom rubu, kojem je s jedne strane ostao lijevi i liberalni, a s druge desni i klerikalni blok. Sada to više nije tako i osim efekta zatečenosti, pa i zblenutosti, vide se i prepoznatljivi znakovi konfuzije. Neke Markićine inicijative (preferencijalno glasanje) zagovaraju i na ljevici (Josipović, Laburisti), dok druge (zabrana predizbornih koalicija, snižavanje izbornog praga) odbacuje glavom gazda hrvatske desnice, Karamarkov HDZ.

Još će se vidjeti hoće li Katolička crkva, koja podupire i Markićine klerikalne obiteljaše i HDZ, pokušati nekako zalijepiti pukotinu među njima, ali ako i pokuša sasvim je malo vjerojatno da će uspjeti. Markić, koja nema svoju političku stranku i odmiče se od onih kojima je pripadala (Hrast) igra na kartu nadstranačkog nacional-populizma, koji je u suprotnosti s političkom filozofijom HDZ-a. Karamarko ostaje vjeran Tuđmanovoj ideji da se cijeli “pokret“ mora uliti u HDZ, a ne obratno, i jasno je, iako se toga odriče kao nečeg kužnog, da je to puno bliže onome kako na stvari gleda Milanovićev SDP nego Markićini pobožni referendumaši. U približavanju HDZ-a i SDP-a ima nečega vrlo nalik onome što smo gledali ranih devedesetih.

Kao što je tada HDZ s gađenjem odbacio ostavštinu socijalizma, ali je ljubomorno zadržao ono najgore u njoj, autoritarizam partijske države, slično gledamo i sada. Ne samo SDP nego odnedavno i HDZ križaju čitava poglavlja Tuđmanove ostavštine (u prvom slučaju privatizaciju i politiku prema BiH, u drugom navodno neprovođenje lustracije). Ali su ove dvije stranke od te loše Tuđmanove politike ipak zadržale ono najlošije, iz čega je poteklo sve ostalo, a to je svemoć partitokratskog modela vlasti. I eto im se sada pojavila Markić sa svojim stotinama, vrag zna možda i tisućama štandova, na kojima će sigurno natući potrebnih 450 hiljada potpisa. Ali, ne samo to, ona već sada peška i znatno širu podršku, uključujući i podršku nekih lijevoliberalnih novinara.

HDZ se deklarira kao stranka &quot;modernih konzervativaca“, što je stvarno i bila u vrijeme Sanadera i Kosorove,<br /><br /><br />
 ali umjesto da se nastavi razvijati tim smjerom, ona je danas neka<br /><br /><br />
vrsta evropskih vehabija, za koje nitko živ ne zna gdje će na kraju<br /><br /><br />
završiti. (Foto: HDZ.hr) HDZ se deklarira kao stranka “modernih konzervativaca“, što je stvarno i bila u vrijeme Sanadera i Kosorove, ali umjesto da se nastavi razvijati tim smjerom, ona je danas neka vrsta evropskih vehabija, za koje nitko živ ne zna gdje će na kraju završiti. (Foto: HDZ.hr)

Dio njih strasno navija da Markićka “razbuca“ HDZ, nešto manje otvoreno i SDP, jer, vele, te su dvije stranke trebale gurati preferencijalno glasanje, a kada nisu (osim u izborima za EU-parlament) neka im bude. Neka ih obiteljaši rastave na sastavne dijelove, ništa drugo nisu zaslužili. Hm, ovo je dopola sasvim sigurno tako. Ta polovica sadržana je u velikom nezadovoljstvu političkim strankama, kojem sam se i sam u tekstovima nekoliko puta pridružio, jer one odbijaju sve inicijative da se iznutra demokratiziraju. Ali otpola je, bogami, bućkuriš koji ni pijan ne bih potpisao. Prije svega, ne znam koliko su spomenuti lijevoliberalni novinari i sama Markić svjesni (da jesu, kolege novinari bi se sigurno štrecnuli, a ona i skamenila) da njen izborni model jako podsjeća na dijelove jugoslavenskog delegatskog sistema. Da, da, tada se dio skupštinskih tijela birao baš ovako kako se sada predlaže, mimo vodeće političke stranke, i “imenom i prezimenom“, kako vrišti sa svih Markićkinih štandova.

Ali, dobro, neću biti okrutan i preći ću na primjedbe o kojima obiteljaši i njihovi novinski fanovi mogu opuštenije raspravljati. Ima ih dvije. Prva se tiče osnovne premise preferencijalnog glasanja, a to je da “običan čovjek najbolje zna“, pa će njegov izbor sigurno biti kvalitetniji nego kada se on prepusti samo partijskim vrhuškama. To će u jednom broju slučajeva sigurno biti tako, ali sigurno je također da će taj broj biti vrlo, vrlo ograničen. Pa zar taj običan čovjek nije dosad izašao na puni tucet izbora, ostajem samo na onima državnog ranga, i dobro je izabrao, brat bratu, samo dva-tri puta, a u svim drugim slučajevima je promašio. To je otprilike prosjek koji ima i ćorava kokoš kada joj baciš šaku kukuruza, kljucne tu i tamo gdje treba, ali pretežno zamahne kljunom u prazno.

Drugi prigovor još je važniji. Preferencijalno glasanje imalo bi smisla kada bi nudilo ne samo alternativu između Janka i Marka, nego i između politike kakva danas postoji u Hrvatskoj i neke sasvim drukčije, a toga nema. Nema alternative, ostat ću na tri najvažnija primjera, nacionalizmu koji je i danas glavna, određujuća matrica svih hrvatskih političkih stranaka (istina, na desnici više nego na ljevici). Nema alternative ni ovom grabežnom kapitalizmu koji Hrvatsku gura prema vrhu liste socijalno najmanje skrupuloznih zemalja u Evropi (tu nema ni elementarne razlike između ljevice i desnice, ili je ljevica čak i manje skrupulozna od desnice). Nema, napokon, alternative ni ovakvoj vanjskoj politici koja je od Hrvatske napravila popišanka koji jurca starijima po šibice, i još je sretan što ga ovi ne udaraju nogom u guzicu (tu su ljevica i desnica baš u dlaku isti).

Pa, o čemu bi onda Markićini preferirani zastupnici uopće odlučivali?! Baš o ničemu! Zapravo, odlučivali bi, da to preciznije kažemo, između lošeg i još goreg, jer je sadašnje stanje u političkim strankama, a posebno stanje političke ponude koja odande dolazi, baš takvo, ide iz lošeg u gore. Reći ću to telegramski kratko. HDZ se deklarira kao stranka “modernih konzervativaca“, što je stvarno i bila u vrijeme Sanadera i Kosorove, ali umjesto da se nastavi razvijati tim smjerom, ona je danas neka vrsta evropskih vehabija, za koje nitko živ ne zna gdje će na kraju završiti. SDP se, na usta čelnog čovjeka, izjašnjava kao liberalna stranka, što podliježe zaštiti autorstva, jer takva već postoji, zapravo ne jedna nego dvije, pa ni za tu stranku ne znaš kog boga zapravo hoće i kome prepušta napušteno socijaldemokratsko sidrište. Možda Laburistima?

Ali, njihov dojučerašnji predsjednik Dragutin Lesar ima izgleda drukčije zamisli, jer svoj sukob s otpadnikom Brankom Vukšićem objašnjava time da je on, Lesar, domoljub, dok ovaj drugi nije. I sve je to, da predstava bude kompletnija, izrekao u emisiji Juliusa Streichera hrvatskog novinarstva Velimira Bujanca. Eto, s takvim mustrama ovdje imamo posla, i hoće li se njih birati preferencijalno, nepreferencijalno ili na neki treći način, zašto je, dođavola, uopće važno?!

h-alter

 

Odgovori