Ljudi, fulali ste ‘ceo fudbal’: Pa mi povjerenja u institucije nikad nismo ni imali. Nakaradna je to simbioza. Pitajte Kolindu

Institucije postoje isključivo radi sebe samih, radi postojanja kao takvog, i to im je u Hrvata jedini posao. Građani su u početku pravdali njihovo nefunkcioniranje riječima ‘jebiga, rat je’, potom preko ‘jebiga, rat je tek završio’ i ‘jebiga, rane su još svježe’, sve do ‘jebiga, to EU od nas traži, a i rane su još svježe’. Umjesto da se bunimo, utekli smo se tekovinama samoupravnog socijalizma: snalazili smo se, druže, i zvali čovika

Jedanaesti siječnja 2020. godine mogao bi postati važnim datumom u povijesti hrvatske samostalnosti.

Da ovdje gore, iznad prve rečenice, nema naslova i podnaslova, vjerojatno biste se, većinom, u prvi tren uz nju zapitali ‘čekaj, o čemu on to, što se to tako važno dogodilo jedanaestog, to je bilo, šta, prošla subota?’ i tek bi vam na spomen subote sinulo: da, tog se dana dogodilo i trostruko ubojstvo u Splitu i šesterostruko (jest, također ubojstvo!) u Andraševcu. Tog se dana uspavana masa prenula iz apatije vlastita beskorisnog trajanja i reagirala najprije instinktivno – zastrašujućom internetskom podrškom izluđenome splitskom vigilantu – a potom ipak i nešto trezvenijim artikuliranjem svoga bijesa. Najmudrije glave potom su krenule objašnjavati nam što se zapravo dogodilo, koristeći gotovo bez iznimke floskulu o tome kako su ljudi ‘izgubili povjerenje u institucije’. Najmudrije glave u Hrvata ni inače nisu nesklone promašivanju ‘celog fudbala’, ali ovaj su ga put fulale, onako, barem za metar.

Ljudi, naime, u Hrvatskoj, povjerenja u institucije – nikad nisu ni imali. A ni one, hrvatske institucije, od prvog dana državne samostalnosti nisu imale povjerenja u građane, opstojeći sad već puna tri desetljeća isključivo na načelima nezainteresirane samoodrživosti i rasplođivanja. Institucije postoje isključivo radi sebe samih, radi postojanja kao takvog, i to im je u Hrvata jedini posao. Da im je bilo uistinu stalo do građanskog povjerenja i do posla koji su preuzele kako bi država zdravo funkcionirala kao uslužni servis onima koji je financiraju, ne bi danas ovo društvo tumaralo kroz magluštinu i pri svakom se koraku spoticalo o korijenje vlastite nedoraslosti.

Da smo se malo organiziranije odupirali dok je bilo vrijeme možda bi se izbjegla i tragedija u Splitu
Da smo se malo organiziranije odupirali dok je bilo vrijeme možda bi se izbjegla i tragedija u Splitu

Izvor: Pixsell / Autor: Milan Sabic/PIXSELL

Isto tako, građani su u početku pravdali nefunkcioniranje institucija riječima ‘jebiga, rat je’, potom preko ‘jebiga, rat je tek završio’ i ‘jebiga, rane su još svježe’, sve  do ‘jebiga, to EU od nas traži, a i rane su još svježe’. Umjesto da se bunimo od prvoga dana i prvoga zakona s rupom kalibra dvotračnog tunela, utekli smo se tekovinama samoupravnog socijalizma: snalazili smo se, druže, i zvali čovika. Organizirano nečinjenje naših institucija nije naišlo ni na kakav organizirani otpor svekolikoga pučanstva, blentavo nesvjesnog da kopa rupu samo pod sobom. Nije da otpora nije bilo, ali bio je točkast, raspršen i često sklon nezdravom rivalstvu.

Da smo se barem malo organiziranije odupirali dok je bilo vrijeme, onih šestero usnulih staraca, nakljukanih tabletama, možda ne bi izgorjelo u ofrlje preuređenoj štali. Ona trojica ‘otprije poznatih policiji’ možda bi danas, već dobrano poučeni zatvorskim iskustvima, vodili manje-više uredne građanske živote, baš kao i njihov nesuđeni ubojica. I bolničke liste čekanja možda bi bile kraće, i rezultati na ‘Pisa’ testovima bolji, i riječ ‘sinkopa’ ostala bi općepoznata samo glazboljupcima, i smeće se možda ne bi gomilalo uokolo kontejnera, i svi bismo možda poštivali barem prometne propise.

Da su novoutemeljene institucije gradile nepristrani autoritet paralelno s izgradnjom ove, je li, Presvete Države, i da smo im se glasno suprotstavljali na svaki simptom vrdanja bilo u čiju korist, možda bi nam trebalo manje humanitarnih akcija za bolesnu djecu, možda nam Sabor ne bi za svoje potpredsjednike 2020. kupovao baš dizelaše, možda bi neki DORH-ov optužni prijedlog uspio doći do cilja na sudu, možda bi već davno Bandić, ah, Bandić… Možda ne bi bilo ni robovlasničkog bankarstva niti feudalnoga konkordata. Možda ne bi silne stotine tisuća naših sugrađana, debelo nakon rata, utekle preko granice, daleko i od Hrvatske i od nas ovakvih u njoj.

Mi se, međutim, nismo nešto posebno bunili, gradeći tako institucijama idealno stanište za razmnožavanje, pa smo suživotarili u skladu i pod geslom ‘snađi se, gospodine’. A onda je onih šestero izgorjelo i ona su trojica pala s motocikala pod rafalima sumanutog očajnika, sve u istom danu. Tisuće i tisuće ljudi učas su se svrstale na stranu splitskog ubojice, skupivši preko noći novac za jednog od najskupljih odvjetnika u državi, a osupnute institucije krenule su, sve bacajući se jedna preko druge, tumačiti kako nijedna od njih nije ni najmanje odgovorna ni za što, ni za Split niti za Andraševac. Tako vam je to u staračkim domovima, reklo bi se, tako vam je to u Splitu…

Kolinda Grabar Kitarović servirala nam je savršenu metaforu nakaradne simbioze hrvatskih građana i hrvatskih institucija
Kolinda Grabar Kitarović servirala nam je savršenu metaforu nakaradne simbioze hrvatskih građana i hrvatskih institucija

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic

Nekako u isto vrijeme, ražalovana je institucija predsjednice Republike pred stranim dopisnicima istresla sav svoj gubitnički gnjev na ‘svoj narod’, ustvrdivši da se koruptivni mentalitet u Hrvatskoj počinje graditi već u osnovnoj školi, prepisivanjem zadaća i kontrolnih radova. I time nam servirala savršenu metaforu nakaradne simbioze hrvatskih građana i hrvatskih institucija, pogotovo kroz pet godina njezina uzaludnog mandata: ništa na kugli zemaljskoj nije važnije od ove kuglice iz moga nosa.

Institucija Republike Hrvatske, ovakva kakva je, u svesrdnoj suradnji s vlastitim građanima već tri desetljeća sama pod sobom kopa jamu. Kad će se, skupa sa svima nama, stropoštati u nju, ne znam, ali siguran sam da je odbrojavanje započelo jedanaestog dana 2020. godine.

tportal

2 comments

  1. Dobar je Baretić. Njegove dijagnoze su pola izlječenja ogavnih bolesti od kojih boluje društvo i država Hrvatska.

  2. Strašne istine su ovdje izrečene i jako plaše jer lančane reakcije nisu isključene a imaju i tendenciju trajanja!
    “Institucija Republike Hrvatske, ovakva kakva je, u svesrdnoj suradnji s vlastitim građanima već tri desetljeća sama pod sobom kopa jamu. Kad će se, skupa sa svima nama, stropoštati u nju, ne znam, ali siguran sam da je odbrojavanje započelo jedanaestog dana 2020. godine.”

Odgovori